„Španjolac koji ne poznaje Ameriku, ne zna što je Španjolska“ - zaboravljeno španjolsko lice Amerike

U snažnom govoru na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 14. veljače ove godine, državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država Marco Rubio ustrajao je na potrebi obnove političkih veza svoje domovine s Europom. Bio je to promišljen i pažljivo pripremljen javni nastup, lišen ispraznih fraziranja, čiji je cilj bio Europu ponovno očarati svojim starim saveznikom: Sjedinjenim Američkim Državama. Šef diplomacije SAD-a vrlo je vješto hvalio veličanstvenu europsku duhovnu, kulturnu i umjetničku baštinu, podsjećajući kako njegova zemlja nije ništa drugo doli potomak Europe, začetnice najznačajnije civilizacije u povijesti, one zapadne. Tako je spomenuo skladatelje klasične glazbe Mozarta i Beethovena, stupove europske književnosti Dantea i Shakespearea, talijanske renesansne umjetnike Michelangela i Da Vincija te, u nešto humorističnijem tonu zvijezde britanskog rocka, Beatlese i Rolling Stonese.

Međutim, jednu je stvar znakovito izostavio spomenuti. Isključujući Cervantesa, ovaj sin kubanskih roditelja u svojem se izlaganju nije osvrnuo na golemu španjolsku baštinu, čije je carstvo između 1492. i 1504. godine poduprlo i financiralo četiri putovanja Kristofora Kolumba u Ameriku. Tog moreplovca koji je promijenio tijek svjetske povijesti, političar je opisao kao Talijana čiji ga je izvanredni pustolovni duh potaknuo na odlazak u Novi svijet. Zahvaljujući tom pothvatu, Kolumbo je postao legenda koja će, prema riječima Marca Rubija, odrediti maštu njegove pionirske nacije. Njegovo bi putovanje trebao biti gotovo individualni herojski pothvat neovisan o smjernicama Španjolskog Carstva. Jedini Rubijev spomen na hispansku (španjolsku) baštinu bio je kauboj, simbol američkog Divljeg zapada, koji je slavu stekao zahvaljujući holivudskim filmovima, ali čiji se korijeni nalaze u španjolskoj stočarskoj tradiciji, točnije u konjanicima močvarnih područja rijeke Guadalquivir u Andaluziji.

Karta španjolskog govornog područja – španjolski je treći svjetski jezik s najvećim brojem izvornih govornika / Izvor Wikipedija

Od Kolumba do svjetskog carstva

U geopolitičkom kontekstu obilježenome porastom ratnih sukoba, unilateralizmom i rastućom prijetnjom Kine, Rubio se u Njemačkoj založio za ponovno jačanje dominacije zapadne civilizacije, utemeljene na judeokršćanskim korijenima, liberalnoj demokraciji i osobnim slobodama. Predvodnik tog zapadnog civilizacijskog buđenja trebale bi biti Sjedinjene Američke Države, koje bi se, među ostalima, pozicionirale kao „imperijalni čuvar“ obiju Amerika. Oslanjajući se na geslo Monroeve doktrine iz 1823. godine „Amerika Amerikancima“, Rubio je implicitno ukazao na činjenicu koja je već dugo očita i poznata: prisutnost Španjolske u Hispanskoj Americi više nije politička, nego povijesna, diplomatska i simbolična.

Vremena kada su španjolski katolički kraljevi – Fernando Aragonski i Izabela Kastiljska – pretvorili Španjolsku u prvu modernu prekooceansku silu i Kolumbovim dolaskom u Ameriku uveli svijet u Novo doba, izgledaju kao daleka prošlost. Na svome vrhuncu, pod habsburškom dinastijom u 16. i 17. stoljeću, španjolska kruna kontrolirala je najveći dio zapadne hemisfere. Osim Iberskog poluotoka, u Europi je obuhvaćala posjede u Italiji (Napulj, Siciliju, Sardiniju, Milano), Flandriju i francusku pokrajinu Franche-Comté. Zauzimala je i najveći dio američkog kontinenta: više od polovice teritorija današnjih Sjedinjenih Američkih Država, Meksiko, Srednju Ameriku i Karibe, cijelu Južnu Ameriku, osim Brazila, britansku i francusku Gvajanu, kao i uporišta u sjevernoj Africi te azijska otočja Filipine, Marijanske i Karolinske otoke te otočje Palau. Izreka „U mojem carstvu sunce nikada ne zalazi“ pripisana kralju Filipu II. (1556–1598) vjerno je opisivala planetarne razmjere imperija kojim je od 1516. do 1700. upravljala dinastija Habsburg. 

Jezik, vjera i gradovi kao temelji Hispanske Amerike

Prekooceanska dimenzija Španjolske nije bila samo teritorijalna, nego i jezična, religijska, urbanistička, društvena, kulturna i pravna. Španjolski je postao glavni jezik društava Novoga svijeta. Katolička vjera postala je središnja religija. Struktura američkih društava postala je urbana i proistekla je iz uvjerenja Španjolaca da su gradovi jedini jamci civiliziranog života. Društva su bila strogo hijerarhijska, pa je svaka društvena i etnička skupina imala jasno određeno mjesto u poretku kojim je upravljao monarh. Tijekom triju stoljeća španjolske vladavine osnovano je više od trideset sveučilišta. Tako je prva američka visokoobrazovna ustanova, Sveučilište sv. Tome Akvinskog, osnovana 1538. godine u Santo Domingu u današnjoj Dominikanskoj Republici. O odgojno-obrazovnoj politici španjolske krune govori i usporedba s njezinim kolonijalnim suparnicima. Harvard, prvo sveučilište anglosaksonske Amerike osnovano je 1636, stoljeće nakon prvog španjolskoga sveučilišta u Novom svijetu. Sveučilište u Rio de Janeiru, prva visokoškolska ustanova u portugalskoj Americi, osnovano je u Brazilu tek 1920. godine.

U Hispanskoj Americi rezultati španjolskog utjecaja vidljivi su i danas. Društva i dalje vjeruju u kršćansku transcendenciju, slaveći blagdane svetaca zaštitnika, održavajući kult štovanja Djevice Marije i sudjelujući u raskošnim vjerskim procesijama. U školama je Miguel de Cervantes y Saavedra i dalje ishodišna lektira. Gradovi i dalje zadržavaju šahovski tlocrt (španj. damero), tako da se ulice sijeku pod pravim kutom tvoreći pravokutne gradske blokove. Rimsko pravo i dalje je u temeljima hispanoameričkog pravnog sustava. Postoji zajednički pogled na svijet i srodna duhovnost, mestička i folklorna, plod sinkretizma španjolske i domorodačke sastavnice. Konačno, tu je golema snaga i jedinstvena raznolikost španjolskoga koji je od jezika rođenog na kastiljskoj visoravni, postao treći svjetski jezik s najvećim brojem izvornih govornika (na prva su dva mjesta mandarinski kineski i hindski). Govori se na četiri kontinenta: u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi i Africi. Drugi je jezik po broju govornika u SAD-u, gdje je sve prisutniji u obrazovnim ustanovama, medijima i politici. Štoviše, sve su učestalija predviđanja da bi do 2050. godine mogao postati vodeći jezik u toj zemlji.

Antonio de Nebrija (1444–1522), autor prve gramatike španjolskog i ujedno prve gramatike nekog modernog jezika, objavljene samo tri mjeseca prije otkrića Amerike, isticao je kako je jezik oduvijek bio pratilac carstva. Suprotno antišpanjolskom ozračju, koje je ojačalo osobito nakon proglašenja neovisnosti hispanoameričkih zemalja u 19. stoljeću, ekvadorski romanopisac i esejist Juan Montalvo (1832–1889) bio je gorljivi borac za očuvanje španjolskog jezika u Americi. Oslanjajući se na važnost i ugled španjolskog Zlatnog vijeka, Montalvo se odupirao, kako je smatrao, grubom i barbarskom govoru južnoameričkih domorodačkih naroda. Bio je toliko uvjeren u nadmoć španjolskog da je govorio kako je taj jezik predodređen za komunikaciju s Bogom. Ekvadorski pravnik i jezikoslovac Alfredo Pérez Guerrero (1901–1966) smatrao je da iz jezičnog proizlazi duhovno jedinstvo hispanoameričkih društava: „Mi jesmo, mislimo, osjećamo i postupamo onako kako misli, osjeća i postupa Španjolska; i zato se, vodeći brigu o jeziku, brinemo i o budućnosti hispanoameričke kulture.“

Slabljenje španjolskog utjecaja u Amerikama

Nepobitan dokaz važnosti koju je Španjolska pridavala Hispanskoj Americi bio je Ustav iz Cádiza (1812), poznat kao La Pepa. Prvi članak tog prvog istinski španjolskog ustava bio je ključan: „Španjolska nacija zajednica je svih Španjolaca s obiju polutki.“ Bio je to, dakle, pravi globalni ustav koji je metropolu i njezine prekomorske posjede ujedinjavao u jednu naciju povezanu zajedničkim zakonodavnim tijelom. Iako kratkog vijeka (ukinut je 1814), bio je odraz službene španjolske politike koja je, nastojeći modernizirati monarhiju, vodila brigu o cjelini carstva, izjednačavajući Španjolce s Hispanoamerikancima. Suprotno izrabljivačkom obrascu britanske imperijalističke politike, La Pepa je polazila od pretpostavke da je osoba rođena u Hispanskoj Americi jednako vrijedna kao i ona rođena u bilo kojoj pokrajini Iberskoga poluotoka. 

Poznata je rečenica Federica Garcíje Lorce: „Španjolac koji ne poznaje Ameriku, ne zna što je Španjolska.“ Tvrdeći da su hispanska povijest, jezik i kultura nerazdvojni od američkog kontinenta, španjolski pjesnik podsjeća da je hispanska, a time i europska kultura stekla univerzalnu ili globalnu dimenziju tek prelaskom granica Staroga kontinenta i dolaskom do američkih obala. Vrijedi se prisjetiti ovih Lorcinih riječi i razmisliti o sadašnjem stanju veza između Španjolske i Hispanske Amerike. Španjolska prisutnost na američkom kontinentu počela je slabjeti još tijekom procesa stjecanja neovisnosti hispanoameričkih zemalja u 19. stoljeću, a osobito nakon gubitka Kube, svoje posljednje prekooceanske kolonije 1. siječnja 1899. godine. Toga je dana u Havani, nakon četiri stoljeća španjolske vladavine, posljednji španjolski general na otoku, Adolfo Jiménez-Castellanos teškoga srca morao priznati prestanak španjolskoga suvereniteta na Kubi i početak onoga Sjedinjenih Američkih Država.

Procjenjuje se kako su u Iberskoj Americi Sjedinjene Američke Države u razdoblju od 1898. do 1994. intervenirale izravno ili neizravno četrdeset jedan put. Posljednja vojna akcija dogodila se u siječnju ove godine, kada je vlada predsjednika Donalda Trumpa uhitila i u njujorškom zatvoru zatočila venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura. Španjolska vlada i kralj osudili su ovu intervenciju zbog kršenja međunarodnoga prava i načela Povelje Ujedinjenih naroda. Ipak, znakovito je da se službeni stav španjolske države nije ni najmanje razlikovao od mišljenja mnogih drugih zemalja koje nikada nisu dijelile jezik, povijest i kulturu kao što je to bio slučaj sa Španjolskom i Venezuelom. U tom smislu, doista ne čudi izostavljanje španjolskog nasljeđa u proeuropskom govoru Marca Rubija na konferenciji u Münchenu u veljači ove godine.