Soba u kojoj se još može otvoriti prozor

U filmu Ljubav u Tangieru marokanske redateljice Maryam Touzani dom nije tek scenografija nego produžetak tijela. Stan Maríje Ángeles (Carmen Maura) u medini Tangiera čuva slojeve njezina života: crvene pelargonije na balkonu, drvene žlice napijene mirisima, fotografije, ploče, namještaj. Kad joj kći Clara (Marta Etura), koja je stigla iz Madrida, objavi da će stan prodati, ona ne razmješta samo te predmete, nego pokušava premjestiti čitav svoj život, kao da se sjećanje može uredno zapakirati u kutije i preseliti preko Gibraltara.

Živopisni Tangier nije samo mjesto u kojem María Ángeles boravi, nego grad koji ju je formirao

Maryam Touzani taj sukob postavlja nježno, gotovo bez povišenih tonova, ali u njemu je sadržano pitanje koje film učestalo postavlja: kome pripada pravo na vlastiti život kada starost počne biti tumačena kao gubitak sposobnosti odlučivanja? María Ángeles, udovica u kasnim sedamdesetima, nije usamljena figura koja čeka da bude spašena. Ona pripada atmosferi gradskih ulica, prodavačima, susjedima, groblju na kojem ostavlja crveno cvijeće svojim mrtvima, jeziku i ritmu ulica. Živopisni Tangier nije samo mjesto u kojem boravi, nego grad koji ju je sagradio, i ona u njemu višestruko uživa. María Ángeles španjolsku zajednicu koja se oblikovala u Tangieru utjelovljuje bez objašnjavanja, kod nje migracijska povijest više nije podatak nego svakodnevica, ukorijenjena toliko duboko da pitanje „povratka“ u Španjolsku zvuči gotovo apsurdno.

Upravo zato Carmen Maura nosi film s takvom lakoćom da se čini kao da redateljica kamerom prati već postojeći život. Na njezinu licu izmjenjuju se prkos, ranjivost, komična živost i gotovo dječja znatiželja; u trenutku je dostojanstveno nepomična pred kćerinom odlukom, a već u sljedećem vragolasto smišlja način kako se vratiti u ispražnjeni stan. Carmen Maura ne glumi starost kao teret nego kao iskustvo koje je i dalje otvoreno budućnosti. Najljepši trenuci filma upravo su oni koji dopuštaju da ta budućnost bude neočekivano senzualna: odnos s trgovcem antikvitetima Abslamom (Ahmed Boulane) razvija se polako, s izvrsno postavljenim dramskim nabojem među njima. Tijelo ovdje nije ugašeno, želja nije nepristojan višak, a zaljubljenost ne dolazi s objašnjenjem ni isprikom.

Ljubav u Tangieru pritom je oda domu, ali ne domu kao vlasništvu. Maryam Touzani razumije da prostor postaje naš tek taloženjem navika, pogleda, mirisa, ponavljanja. Zato prizor praznog stana ima i metafizičku težinu: nestanak predmeta stvara nelagodu veću od njihove tržišne vrijednosti. Maríjin pokušaj da ih otkupi natrag djeluje istodobno smiješno i bolno, poput pokušaja da se obnovi raskinuta rečenica. U originalu je naslov filma Calle Málaga što bi hrvatskim prijevodom bilo Ulica Malaga, te bi kao naslov bilo prikladnije središtu radnje ovog filma, iako u ovom uratku ima mnogo ljubavi, te je ona prikazana u izvrsno tempiranim slojevima.

Film je nešto manje uvjerljiv kada izađe iz pogleda protagonistice. Lik Clare previše je funkcionalan, kao sila pritiska, jer nju kao osobu ne srećemo. Razvedena, financijski ugrožena, s djecom i vlastitim strahovima, ona bi mogla biti druga strana istoga pitanja o nesigurnosti i pripadanju. Umjesto toga, ostaje uglavnom hladni kontrapunkt majčinoj toplini. Time Maryam Touzani oduzima mogućnost složenijeg sukoba dviju žena koje obje, svaka na svoj način, pokušavaju spasiti vlastiti život. Film nas uvjerava da María pripada Tangierovoj obasjanoj zajednici, ali mnogi likovi te zajednice ostaju tek dobronamjerne figure u pozadini. Grad, premda snimljen u zlatnom, gotovo medenom koloritu snimateljice Virginije Surdej, povremeno postaje razglednica vlastite topline.

Slično vrijedi i za glazbu Freye Arde, koja mjestimice prenaglašava osjećaj kada bi Maurino lice bilo posve dovoljno. Maryam Touzani, kao i u Plavom kaftanu, najbolje djeluje kada vjeruje tišini, gesti i dodiru; nešto slabije kada emociju podcrtava. Ljubav u Tangieru zato je film nježniji nego dublji, topliji nego karakterno izrađeniji. Dramaturški luk oslanja se na utjehu ondje gdje bi nelagoda mogla biti presnažna, dok nagli završetak ostavlja odnos majke i kćeri otvorenim – želeći biti zagonetan, doima se samo nedovršenim.

Pa ipak, ostaje nešto uporno lijepo u Maríjinu odbijanju preseljenja iz vlastita života. Njezina pobuna nije pompozna, tiha je i sastavljena od sitnih predmeta, te upravo u njima film pronalazi svoju istinu. Dom možda jest mjesto koje se može prodati, ali pripadanje njemu nije. A starost, podsjeća Maryam Touzani u svojim najljepšim trenucima, nije predvorje odlaska, nego još uvijek soba u kojoj se može otvoriti prozor i uživati u sunčevoj svjetlosti.