Slučaj Kafka

U starim praškim novinama može se pročitati da je, mnogo prije nego što se Franz Kafka bijaše ondje zaposlio, u Radničkom osiguranju Kraljevine Češke jednog dana pojavio izvjesni Josef Kafka i – saznavši da su mu sve molbe za isplatu nekog sitnog osiguranja odbijene – gnjevan porazbijao dosta stakla u šalter-sali. I da je u crnoj kronici korektno naveden kao Josef K. Bi li se itko tko se laća nezahvalna posla prevođenja Kafkina djela trebao povoditi za time? Ili možda ipak radije za zarezom koji na početku rukopisa Procesa nedostaje između riječi „pustite me“ i „dovraga“, sugerirajući da bi se ta rečenica na njemačkom mogla pročitati i kao „Pustite me do vraga!“? Ili ipak za Rimskim pravom, koje je nalagalo da se klevetnicima (lat. kalumnia, kleveta) nakon izgubljene parnice u čelo utisne veliko latinično K, pa bi se prva rečenica Procesa trebala tumačiti tako da se siroti K. oklevetao sam ne bi li time dokazao vlastitu nevinost u očima pravde koja nikako da pokaže svoje istinsko lice?

Izd. Edicije Božičević, Zagreb, 2025.
Preveo Boris Perić

U redu, moguće je zaista ovo treće. No, ne mijenja li to samu srž nikad dovršena romana, za koji se ionako ne zna je li mu struktura zaista takva kako ju je Max Brod rekonstruirao iz rukopisa, čija poglavlja, ko za jada, nisu bila ni numerirana? Jer zanatsko, prevodilačko pitanje i opet glasi: A što se to pak tiče prijevoda? Nažalost, tiče se. Jer prijevod se, želi li biti iole korektan, ne bi trebao oslanjati isključivo na standardni predložak, makar ga potpisao i Kafkin najbolji prijatelj, koju mu k tome bijaše obećao i da će mu poslije smrti uništiti svu neobjavljenu književnu ostavštinu. Nije to slučaj samo kod Kafke, u čijem slučaju korektno prevođenje ne pretpostavlja samo vladanje izvornim i ciljnim jezikom, nego i šifriranje enigme koju nam je namro. Ali Kafkin slučaj ovdje zaista predstavlja „slučaj“ koji valja razmrsiti detekcijski, ako ne i detektivski, pa da se prijevod barem donekle dotakne naslućene intencije izvornika.

Kako zainteresiranom čitaocu objasniti da se Gregor Samsa na početku čuvene pripovijetke Preobražaj nije pretvorio ni u kakva žohara, već – slijedom etimologije njemačke imenice Ungeziefer i ponovno Rimskog prava – u ljudsko biće, slijedom sudbine sveto i prokleto u isti mah, koje se žrtvovanjem ne može pravno sankcionirati, ali mu zato ubojstvo ne predstavlja kazneno djelo? U sinonim za sve nevoljnike, što ih moćnici ne dadoše samo „na odstrel“, već ih pritom i degradiraše u nečistu gamad? Kako u Americi – na čijem početku protagonist želi pobjeći nazad u „majčinsku“ utrobu parobroda, a dolazak u obećanu zemlju ionako će se protumačiti kao rođenje – objasniti zašto Kip slobode u njujorškoj luci u ruci ne drži baklju nego mač, ako ne kao neku vrstu neugodna carskog reza?

Naprosto fusnotom, reći će netko, ali zašto tih fusnota u dosadašnjim prijevodima nije bilo? Kome služe kukci u Preobražaju, kad znamo da su ionako već majstorski obavljeni u jednoj drugoj, nažalost nedovršenoj pripovijetci pod naslovom Svadbene pripreme na selu? Čini se da za prevođenje Kafke – unatoč činjenici da se deklarirano gnušao metafora, a i da je alegorije secirao prema nekim drukčijim pravilima – nije dostatno samo poznavanje izvornog jezika, nego i onoga što taj jezik može skrovito izreći. Taj jezik? Ne, njemački jezik, „mali jezik“ za koji se Kafka bijaše odlučio unutar praškog jezičnog meteža. „Mali jezik“ idealan za „malu književnost“, koja, kako pisac reče, jedina može biti (među ostalim i) politička.

Kafkina književnost humoristička je koliko i politička. Ne u smislu proricanja nečega što će neminovno uslijediti (jer Preobražajem suprotno mišljenju nekih autora nije prorečen holokaust), nego u smislu detektiranja postojećeg stanja. Stanja Kafkina doba, stvarnosti Austro-Ugarske na izdisaju. Da je ono svojim salonskim antisemitizmom utabalo staze holokaustu, u kojem je nestala i gotovo cijela Kafkina obitelj, pritom je sasvim druga priča, koja, eto, Kafkinu pripovijetku i čini jednim od najvažnijih tekstova 20. stoljeća.

Ako smo Martina Heideggera nakon objavljivanja zloglasnih Crnih bilježnica i proglasili sljedbenikom nacističke ideologije, s kojom je u nekom trenutku nedvojbeno očijukao, ne bismo se svejedno trebali ishitreno skanjivati nad filozofovom tvrdnjom (iz čuvenog posljednjeg, postumno objavljena intervjua) da „mišljenje misli njemački“. Pa ne bi li svaki čestit germanist trebao znati da se pridjevi deutsch i deutlich etimološki svode na isto, a to bi ovlaš prevedeno glasilo „jasno i razgovijetno“? „Granice mog jezika granice su mog svijeta“, napisao je svojedobno s dobrim razlogom Ludwig Wittgenstein, a Kafka je, to mu se ne nikako ne može zanijekati, granice svog malog praškog jezičnog svijeta – netko bi rekao i „jezične enklave“ – intimno širio upravo posezanjem za tom dubinskom razgovijetnošću, koja se u krajnjoj liniji nije svodila samo na puke domete njemačkog jezika.

S prevodilačkog stajališta neće biti dovoljno zadovoljiti se dokazanom činjenicom da je Kafkin leksik relativno skroman, pa ni upozorenjem Milana Kundere da u njegovu često vrlo svojevoljnu sintaksu ne treba prevodilački intervenirati, nego bismo kod prevođenja neprestance trebali imati na umu i da je ta skromnost – upravo slijedom naputaka o „maloj književnosti“ – kod njega strmoglavo zaronila u dubinu. Tu bi, dakako, trebalo tek započeti suvereno prevodilačko sučeljavanje s Kafkinim tekstovima, njihovim jezičnim konotacijama i denotacijama – u čemu će nam, primjerice, od velike pomoći biti i Kafkini (u nas ih je odlično i znalački prevela Nadežda Čačinovič) Dnevnici – pa da vidimo o čemu čovjek točno govori, umjesto da svoje prijevode skrivamo za pomodnim pridjevima kao što su „kafkijanski“ ili „kafkaeskno“. Što, dakako, vrijedi i za sve ostale velike pisce koji u jeziku nisu vidjeli tek puku izliku za elementarnu komunikaciju.