Roman o pronalaženju vlastitoga mjesta između stvarnosti i izvedbe

Roman Audicija američke spisateljice i novinarke Katie Kitamura objavila je izdavačka kuća OceanMore u prijevodu Vlatke Valentić. Osim romana Audicija, koji je bio i u užem izboru nagrade Booker 2025,  Katie Kitamura autorica je još četiriju romana (The Longshot, Gone to the Forest, A Separation, Intimacies) koji su prevedeni na dvadesetak svjetskih jezika. 

Izd. OceanMore, Zagreb, 2026.
Prevela Vlatka Valentić

Audicija je podijeljena na dvije cjeline. Dok je prva cjelina linearnija i razumljivija (prikazuje susret pripovjedačice i Xaviera koji vjeruje da je njezin sin), druga je cjelina apstraktnija i možda čitatelju manje razumljiva (u drugome je dijelu Xavier pripovjedačičin sin). Čitatelju je od početka romana ostavljen odabir – vjerovati ili ne vjerovati pripovjedačici. Međusobni su odnosi u romanu temeljeni na projekciji (primjerice, Tomas zatekne pripovjedačicu i Xaviera u restoranu i taj prizor automatski interpretira kao nevjeru, a Xavier interpretira glumičin intervju kao priznanje da je glumica njegova majka). Takve postavke sugeriraju sljedeće: postoji li doista istina o nama ili su važne priče koje interpretiramo sebi i drugima? Shodno tome, temeljna je okosnica romana vlastiti identitet: vidljivo je kako identitet nije čvrst i nepromjenjiv konstrukt, nego upravo suprotno – on je nestabilan i promjenjiv, odnosno u kontekstu romana, likovi igraju uloge, a čitatelj nije siguran kada izvedba prestaje. 

Jedna je od zanimljivijih tema u romanu stav o roditeljstvu. Roman ne prikazuje neimanje djece kao prazninu ili manjak, nego kao životno iskustvo koje oblikuje osobu i njezin identitet i svjetonazore. No, istovremeno zamjećujemo i ambivalentnost kroz epizode neodlučnosti u vezi roditeljstva, pobačaja ili mogućega osjećaja žaljenja nakon pobačaja. Autorica se dotiče i društvene stigmatizacije vezane uz pobačaj; roman ne govori o pobačaju kao isključivo privatnom i teškom iskustvu, već o nečemu što društvo regulira šutnjom koja konsekventno proizvodi nelagodu, stoga pobačaj postaje tabu-temom: „A rječnik je važan, važno je kako riječ kola društvom, kakav se kontekst i ozračje oko nje stvaraju.“ Upravo iz te šutnje nastaje Xavierova pogrešna interpretacija, no s druge strane, je li ona doista pogrešna i je li to autoričina namjerna intervencija u romanu? U kontekstu roditeljstva, Xavierov lik posebno je važan u drugome dijelu romana kada postaje simbolom neproživljenoga (života koji protagonistica nikada nije ostvarila). Važno je istaknuti i poimanje o braku istaknuto u romanu: brak se može promatrati i kao sustav u koji je potrebno ulagati, brinuti se o njemu, a autorica vrlo pametno navodi kako brak ne propada odjednom, nego „škripi“. 

Gluma je ključna metafora romana, a ne isključivo profesija protagonistice: „Mogu reći da mi je izvedba života na snimanju filma ili u kazalištu katkad bila stvarnija od mog pravog života.“ Značajna je i scena u predstavi koju protagonistica izvodi; iako se isprva s izvedbom scene muči, naposljetku predstava postiže odličan uspjeh. Navedena je scena važna jer protagonistica prvi put može pronaći sebe, ne kada dobije odgovor tko je ona, već kada prestane tražiti fiksan odgovor na to pitanje. S druge strane, navedeno sugerira kako možda ne postoji „prava osoba“ u pozadini svih uloga koje igramo, odnosno, možda smo svi amalgam improvizacija i izvedbi koje izvodimo pred ostalima.

Roman je pisan u prvom licu, pripovjedačica je ujedno i protagonistica. Stil pisanja Katie Kitamura suzdržan je, minimalistički, no istovremeno suptilan i elegantan, dok brojni unutarnji monolozi, promišljanja i izostanak upravnoga govora stvaraju ponekad nelagodnu, no većinom neizvjesnu atmosferu u romanu. Otvoren završetak romana ne nudi konačne odgovore, već ostavlja prostor promišljanju i različitim interpretacijama – u tome se nalazi najveća originalnost i kvaliteta romana. Na taj način, Audicija nadilazi narativ o obitelji, braku, roditeljstvu i međuljudskim odnosima te apostrofira ljudsku potrebu za pripadanjem i pronalaženjem vlastitoga mjesta između stvarnosti (onoga što jesmo) i izvedbe (uloge koju preuzimamo i prikazujemo drugima).