Rocinha – favela između siromaštva, turizma i borbe za dostojanstvo

U brazilskim favelama nastale su samba i capoeira, a na ulicama prenapučenih i divlje urbaniziranih dijelova gradova u kojima živi siromašno stanovništvo u djetinjstvu su loptu naganjale kasnije planetarne zvijezde poput Peléa, Rivalda, Ronalda i Ronaldinha. Nakon višekratnih boravaka u Brazilu sa sigurnošću mogu reći kako višeslojni brazilski identitet teško možete spoznati bez da makar jednom ne prošećete tim fascinantnim ljudskim mravinjacima. U najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike nazivaju ih zajednicama, kako bi se s njihova stanovništva skinula društvena stigma. Najveću južnoameričku favelu Rocinhu, jednu od njih čak 813 na gradskom području Rio de Janeira, dosad sam posjetio triput. Penjući se na vrh brda između niza malih trgovina i nabrzinu sklepanih domova koji opstaju ispod šume improviziranih električnih vodova i satelitskih antena, svaki put ostao sam zapanjen tim mikrokozmosom kojim užurbano kolaju ljudi i robe. I droga i oružje. Neslužbeno, u Rocinhi živi možda i do 300 tisuća ljudi, iako je posljednji popis stanovništva utvrdio službenu brojku od njih nešto više od 72 tisuće. Uglavnom je riječ o crnačkom stanovništvu. Trener capoeire Manel, koji je u Rio stigao prije gotovo pet desetljeća iz najcrnačkije brazilske države Bahije, tumačio mi je tijekom posjeta njegovoj školi kako je Rocinha nešto sasvim drugo od onoga kakvom je doživljava vanjski svijet. 

Pod krovovima kuća u najvećoj južnoameričkoj faveli krije se ljudski mravinjak

Oko 65 % stanovnika Rocinhe danas se u Brazilu klasificira kao dio nove srednje klase

Žica kao simbolični dokaz društvene segregacije siromašnih dijelova Rio de Janeira

„Ovdašnjim ulicama možete šetati sa zlatnim nakitom na rukama ili voziti automobil bez straha da će ga netko otuđiti. Nitko vam neće ništa ukrasti, to je gotovo nemoguće. Neki stanovnici ne zaključavaju vrata stanova i kuća tijekom noći. Osobno se u Rocinhi osjećam sigurnije nego na području razvikanih i bogatijih četvrti Ipaneme ili Leblona. Tamo vas mogu skinuti do gola. Trgovina drogom i narkobande su neznatan dio naše svakodnevice, u tu priču je uključeno jedan posto ovdašnje populacije“, uvjeravao me Manel, okružen mladim i perspektivnim borcima.

Kada je 1978. stigao u Čudesni Grad, kako nazivaju Rio de Janeiro, Manel je bio gladan i spavao je na ulici. A onda se nastanio u Rocinhi i postao dio škole capoeire. Danas si može priuštiti da otputuje bilo gdje na svijetu. 

„Opstajemo zahvaljujući donacijama poslovnih ljudi iz susjedne bogate četvrti São Conrado, ali i pojedinaca iz inozemstva. Dio potrebnog novca ostave i turisti. Podršku vlasti nemamo iako je riječ o hvalevrijednom projektu u kojemu trenutačno sudjeluje tristotinjak djece i ne znam koliko učitelja capoeire. Svatko od nas mora nešto i zaraditi, a novca nema uvijek. Ali ne odustajemo od projekta koji je itekako bitan za zajednicu. Djecu na taj način držimo podalje od ulice i kriminala. Osobito dječake. Ne samo u Rocinhi nego i u bogatijim dijelovima Rija. Ne kradu i nisu dio trgovine oružjem ili prostitucije“, s ponosom je zaključio Manel.

Od ljudskog safarija do turizma koji uključuje lokalce

Iz Rocinhe puca prekrasan panoramski pogled na Rio de Janeiro, pa i na kip Krista Otkupitelja. Statistike kažu da je najpoznatija brazilska favela postala posjećenija od njega još prije dvije godine. Da turisti sve više žele saznati kako izgleda svakodnevica prosječnog stanovnika Rija, a ne samo obići turističke atrakcije i uživati na pješčanim plažama, potvrdio mi je i vlasnik sve popularnijeg restorana-vidikovca Novi izgled. Carlos Clair, 58-godišnjak rođen u Rocinhi, na tom je mjestu prije više od desetljeća krenuo sa suvenirnicom i proizvodima koje su izrađivali stanovnici favele. Kada bi turisti dolazili na fotografiranje panorame, poželjeli bi nešto i pojesti. Prije pet godina otvorio je stoga i restoran. „S našeg vidikovca pruža se nevjerojatan pogled na Rocinhu, ali i na Copacabanu, kip Krista Otkupitelja ili Šećernu glavu. Odavde se vidi cijeli Rio de Janeiro. Nudimo pritom dobru hranu i piće. Ovakve restorane sigurno nećete naći u blizini Copacabane. Ovdje doista možete osjetiti puls favele. Da sam htio pokrenuti nešto luksuzno, ne bih to radio ovdje nego uz poznate plaže ili negdje u centru Rija.“

Umjesto nekadašnjih vožnji turista kroz Rocinhu terenskim vozilima, koje su sami stanovnici uspoređivali s ljudskim safarijem, danas prevladavaju vođene pješačke ture s lokalnim vodičima. Uključuju i posjet školama capoeire ili upoznavanje s drugim hvalevrijednim društvenim projektima. Od prošle je godine u slobodno vrijeme turistički vodič u faveli u kojoj je odrastao i 47-godišnji Jonny Silva. Već osam godina ima vlastiti brijački salon. Nekad je bio informatički tehničar, ali prije više od dva desetljeća zaintrigirao ga je kreativni frizerski zanat, kaže. „Rast Rocinhe dogodio se zbog turizma, ali i zbog mnogih kulturnih i društvenih projekata u faveli. Postoji nekoliko tečajeva za strane jezike, tu je i centar za tehničku obuku. Kao i mogućnost studiranja na daljinu, bilo da je riječ o javnim ili privatnim sveučilištima. Otvorila su se mnoga radna mjesta za lokalnu populaciju, koja je dobila priliku za napredak na društvenoj ljestvici. Kada sam ja bio mlad, nije bilo toliko prilika“, usporedio je situaciju nekad i sada Silva, u čijem salonu šišanje za lokalce stoji između 50 i 100 brazilskih reala (između 8,5 i 17 eura).

Jedan od turističkih vodiča je i mladi Roberto Vieira, koji je u Rocinhi proveo deset godina najranijeg djetinjstva. Budući da su roditelji dobili poslove u drugom dijelu grada, obitelj je iselila iz favele. Ali emocionalna veza sa zajednicom je ostala. „Uskoro ću diplomirati poslovni menadžment, a dotad odrađujem i do pet tura tjedno. Mnogo me stranaca pita smeta li lokalcima kada vide turiste kako mile favelom. Ja im odgovaram da stanovnici Rocinhe upravo žele da se ljudi izvana uvjere vlastitim očima u to kako doista izgleda život ovdje. Ali turisti ne mogu sami tumarati Rocinhom i fotografirati nasumično. Uvijek je dobro imati uza se nekoga tko zna kako stvari funkcioniraju iznutra. Na nekim mjestima u faveli fotografiranje je zabranjeno, a negdje se ne može ni pristupiti. Ta se pravila, koja znaju samo lokalci, moraju poštovati. Sve više turista odlučuje se odsjesti u nekome od hostela u Rocinhi. Čak i dosta Brazilaca, a ne samo stranci, robuje predrasudama o zajednicama i naglašavaju samo negativne vijesti koje iz njih stižu. Ako im netko kaže da živi u Rocinhi, odmah uzvrate rečenicom da možda pljačka ljude izvan favele. To je loš stereotip protiv kojeg se moramo boriti“, pojasnio mi je dok smo se spuštali vijugavim uskim uličicama Rocinhe Vieira, naglašavajući da su turisti u većini favela u Riju uglavnom sigurniji nego na plažama Copacabane ili Ipaneme, gdje caruju džepari.

Capoeira i obrazovanje kao
brana ulici i kriminalu

Brazilska država krenula je 2008. u još jedan u nizu pokušaja da očisti favele od kriminala i narkobandi i ustali u njima svoju prisutnost. Termin pacifikacija podrazumijevao je najprije oružane akcije policije uz potporu vojske i marinaca, a potom uvođenje javnih usluga, poput otvaranja škola i zdravstvenih centara ili pokretanja organiziranog prikupljanja smeća. Aktualni gradonačelnik Rio de Janeira Eduardo Paes obećao je tih godina da će poboljšati životne uvjete u svakoj od gradskih favela i integrirati ih u formalnu strukturu grada do 2020. Iako je u tzv. pacifikaciju do Olimpijskih igara 2016. uloženo između 700 i 800 milijuna američkih dolara, ona u Riju uglavnom nije dala željene rezultate. Rocinha je donekle izuzetak od pravila, u gotovo svim drugim favelama u gradu kriminal je porastao. Mnogi će prstom uprijeti u policiju koja je oduvijek bila korumpirana. I trgovina oružjem, a u favelama se proizvodi ono automatsko, počiva na koruptivnom lancu organiziranog kriminala.  „Mislim da je tzv. pacifikacija bila samo fasada i da nije u bitnome promijenila stvari. Pojedincima iz vlasti poslužila je da nešto zarade. Doveli su u Rocinhu građevinske tvrtke koje su krenule u izgradnju bez strukturiranog plana, a prije toga nije bilo riješeno ni pitanje osnovne kanalizacijske mreže. Pravih investicija nije bilo, osim ulaganja u opremanje policijskih snaga. A one se ne hvataju ukoštac s pravim problemima. Vlastima je bitno da se u medijima proširi dojam o tome kako je sada u favelama mirno“, objašnjavao mi je trener capoeire Manel dok su Rocinhu tijekom našeg razgovora nadlijetali policijski
helikopteri.

Škola capoeire jedan je od društvenih projekata

Turisti u strogo kontroliranom obilasku Rocinhe pješice

Krajem prošle godine u dvije ozloglašene i spojene favele u Riju brutalna policijska akcija protiv jedne od narkobandi završila je smrću 121 osobe, od čega su četvorica bili policajci. Tijela ubijenih stanovnika nakon završetka akcije bila su posložena na cesti. Taj čin pozdravila je krajnja desnica, kojoj pripada i bivši guverner Rio de Janeira koji je naredio akciju. Aktualni ljevičarski brazilski predsjednik Lula akciju je nazvao pokoljem. Na posljednjim izborima Lula je inače u državi Rio de Janeiro poražen u drugom krugu, a Jair Bolsonaro dobio je 56 posto glasova. U razgovoru sa 60-godišnjim Antônijom Carlosom Firminom, suosnivačem Muzeja sjećanja i povijesti Rocinhe Sankofa, pokušao sam shvatiti paradoks danas duboko podijeljenog brazilskog društva koji bi mogao odlučiti nadolazeće parlamentarne i predsjedničke izbore 4. listopada. Velik broj siromaha u favelama glasa za desnicu i protiv je prvaka ljevice Lule.

Carlos Clair

Antônio Carlos Firmino

Jonny Silva

Roberto Vieira

„Vlada Jaira Bolsonara bila je ekstremistička. Negirala je znanost, zbog čega je mnogo siromašnih Brazilaca oboljelo i umrlo tijekom epidemije bolesti COVID-19. Nastradalo je i javno obrazovanje. Lulina vladavina dijametralno je suprotna i donijela je barem malo poboljšanje životnog standarda i veću šansu za dobivanje posla. U Rocinhi je to vidljivo. Primjerice, država plaća račune za plin siromašnima, kao i u cijelom Brazilu. Te su obitelji s minimalnom plaćom ili dvije, kao i samohrane majke, tijekom Bolsonarove vladavine umjesto mesa kuhale kosti. Tada je i strukturalno nasilje u zajednicama na periferiji bilo mnogo veće nego za aktualne Luline vlade. Naš najveći izazov jest boriti se protiv lažnih vijesti koje hrani brazilska desnica, a Lula će se morati itekako uhvatiti ukoštac s pitanjem policijskog nasilja u zajednicama ako ponovno osvoji vlast. Tek tada bi mogao popraviti svoj imidž ovdje. Ljudi su svjesni da iza nasilja i policijske brutalnosti u zajednicama stoji strukturni rasizam, ali ima i onih koji pozdravljaju te akcije. Zašto? Velika većina brazilske srednje klase siromašni su radnici s periferije, ali nemali broj njih zastupa stavove članova svoje obitelji iz tankog sloja te iste klase koji živi izvan naših zajednica. Oni promiču narativ kako su takve policijske akcije rješenje za probleme poput nejednakosti ili strukturnog rasizma, bez razmišljanja o tome što je dovelo do takve realnosti. Poklonici desnice među brazilskim siromasima ne vide da su zapravo tzv. korisne budale, što jako dobro objašnjava sociolog Jessé Souza“, tronutim glasom podijelio je sa mnom svoje razočaranje Firmino.

Između policije, narkobandi i borbe za ljudska prava

Firmino, koji je rođen u planinskoj unutrašnjosti države Rio de Janeiro, živi u Rocinhi dulje od tri desetljeća. Iznimno je aktivan u raznim socijalnim inicijativama u faveli, a ujedno je i čelnik tamošnje podružnice Muzeja povijesnog sjećanja Sankofa (Sankofa je mitska ptica iz zapadne Afrike koja simbolizira ideju izgradnje sadašnjosti i budućnosti na temeljima razumijevanja prošlosti). Za budućnost zajednice još je značajniji projekt koji ostvaruje u suradnji s Institutom Vladimir Herzog, možda i najuglednijom brazilskom nevladinom organizacijom za promicanje ljudskih prava. „Na početku se u program Muzeja Sankofa uključilo 30-ak stanovnika Rocinhe. Kada se ta grupa rasplinula, krenuli smo u ovdašnju osnovnu školu i uključili u program oko stotinjak polaznika večernje škole. Nažalost, ljudska prava nisu toliko uključena u formalni školski kurikulum. Zato je širenje znanja o toj temi među širom populacijom iznimno važno. I zbog učestalog kršenja ljudskih prava u zajednicama diljem Brazila. Stanovnici Rocinhe sada više znaju o svojim pravima u svakodnevnom životu i o tome kako ih braniti. Cilj našeg programa bio je educirati ciljane skupine, koje će biti jezgra širenja znanja o ljudskim pravima na području cijele Rocinhe.“

„Rocinha je najsigurnija zajednica u Rio de Janeiru. Štite nas pripadnici lokalne bande Crvena zapovijed. Pritom postoji i kodeks ponašanja koji poštuju svi stanovnici. Ako nešto ukradete, imat ćete problema s njima. Naravno, uvijek ima pojedinaca koji požele napraviti takvu ili sličnu glupost, pa im ovdašnja mafija odsječe prste ili učini i nešto još gore“, nije se trudio uljepšati surovu stvarnost Roberto Vieira, uz napomenu da tamošnji kriminalci nikako ne žele ugroziti lokalni turizam od kojega se i u njihove džepove slijeva nemali novac.

Velik dio mladeži u Rocinhi sudjeluje u strogo hijerarhijski posloženoj trgovini drogom, neki već od svoje 8. godine. Dilerske bande i u ostalim favelama naoružane su do zuba, uključujući i granate i protutenkovske projektile. Ustrojene su na vojničkom principu i de facto su paralelna vlast. „U zajednici je prisutna i policija, naravno. To znači da postoji međusobna tolerancija glavne bande i policije. Ali mi se ne osjećamo sigurno. Prvenstveno zbog načina na koji nas policija doživljava. Oduvijek su nas tretirali rasistički i s predrasudama. Viša srednja klasa koja živi izvan zajednica smatra nas društvenim problemom, svojevrsnom gangrenom koja mora biti odstranjena. Ali bez nas ne bi bilo obavljeno mnogo poslova koje za bogate odrađuju siromašni stanovnici Rocinhe i ostalih zajednica. Puno je predrasuda prema sirotinji u Riju“, upozorio je Antônio Carlos Firmino.

Oko 65 % stanovnika Rocinhe danas se u Brazilu klasificira kao dio nove srednje klase. Prosječan mjesečni dohodak po osobi u toj faveli iznosi oko 240 američkih dolara. U susjednoj četvrti São Conrado mnogi su stanovnici milijunaši. I u prosječnoj životnoj dobi stanovnika razlika je između susjednih četvrti golema. U Rocinhi iznosi 52 godine, u São Conradu 75. Ali favele u Riju ne zrcale samo socijalnu i fizičku nesigurnost. U Rocinhi sve vrvi od malih biznisa. Na svakom su koraku poslovni prostori, poslovnice banaka ili pošte, restorani, kafići i butici, a čak emitira i lokalna televizijska postaja. Ako ne žele, stanovnici Rocinhe zapravo i ne trebaju napuštati favelu. „U Rocinhi tvrtke ne plaćaju porez. Možda je i to razlog zašto ljudi biraju život ovdje, a ne negdje drugdje. Naša zajednica skuplja je od drugih na gradskom području, ali je jeftinija od središnjeg dijela Rija. Uvjeti života u odnosu na vrijeme kada sam živio ovdje značajno su se popravili, osobito kada je riječ o infrastrukturi. Država nam subvencionira internet. Jedina smo zajednica u Riju s autobusnom linijom koja ide glavnom ulicom prema vrhu brda. Taj autobus vozi i izvan područja Rocinhe, pa mnogi stanovnici izravno s kućnog praga odlaze put grada prema svom radnom mjestu“, naglasio je s dozom ponosa Roberto Vieira, dodajući da se pokraj ulaza u favelu nalazi i jedna od prometnijih postaja metroa u Rio de Janeiru.

U Rocinhi postoje javne i privatne škole. U privatne idu djeca bogatijih stanovnika favele, oni ih i financiraju. Za cjelodnevni boravak mlađe djece izdvajaju 700 brazilskih reala mjesečno (120 eura). Učitelji dolaze i iz drugih favela, ne samo iz Rocinhe… „Jedan od naših najvećih problema, a isto je i u drugim zajednicama diljem Brazila, jest loše javno obrazovanje. Zatim slijede izazovi s viškom smeća i nekontroliranom izgradnjom. Vlasti bi trebale više ulagati u Rocinhu, ne znam zašto to ne čine“, naglas se zapitao Jonny Silva i pogledao u frizersko ogledalo ispred sebe dok je razgovarao sa mnom i istovremeno šišao jednog od brojnih mlađih klijenata. „Od 1980-ih do danas krenulo je prikupljanje smeća u zajednici, bila je riječ o samoorganiziranju stanovništva. Danas imamo kamione koji ga prikupljaju iz kontejnera postavljenih na točno određenim mjestima i odvoze izvan Rocinhe. Veliki federalni program izgradnje infrastrukture pokrenula je Lulina vlada još 2007. U sklopu njega prije nekoliko godina obećali su nam osnovnu kanalizacijsku mrežu, ali nije postavljen ni metar cijevi. Bazični sanitarni uvjeti podrazumijevaju i redovitu opskrbu pitkom vodom, koju bismo dobivali iz pročišćivača. Vladajući sada uz pomoć privatnog kapitala u Rocinhi grade trgovački centar umjesto da se pozabave kanalizacijskom mrežom i održivom vodoopskrbom“, bio je kritičan dovršavajući svoju kavu Antônio Carlos Firmino, dodavši da se stanovnici Rocinhe rukama i nogama bore za očuvanje pet postojećih javnih medicinskih ustanova (prvi je bio odjel za hitne liječničke intervencije otvoren prije 45 godina), ali i za osnivanje novih.

Favelu mijenjaju mali biznisi, ali nedostaje osnovna infrastruktura

„Postoje javne tvrtke koje su unutar Rocinhe zadužene za opskrbu stanovništva vodom. Iz vodospremnika se u domaćinstva dostavlja cijevima, a onda se filtrira. Mnoga kućanstva s niskim dohotkom primaju državne subvencije kako bi platili račun za vodu, a mnoga se i priključuju na sustav ilegalno. Također kradu struju jer si ne mogu priuštiti plaćanje ni tih računa“, prije nego što se oprostio zbog dolaska nove skupine turista, rekao mi je Roberto Vieira.

„Prije dvadeset godina osobno sam bio protiv takve vrste agresivnog turizma u zajednici, s mnoštvom stranaca koji hodaju ovdašnjim ulicama. Tada nas nisu ni konzultirali, sve su dogovarali isključivo s turističkim agencijama. Jedino su one imale korist, zajednici nije ostajalo ništa od cjelokupne zarade. Posljednjih desetak godina situacija je drugačija, uključeni smo u cijeli proces i bolje razumijemo značenje turizma za nas. Vodiči su lokalci koji govore engleski. Plaćeni su za svoj posao. Ne govore pritom samo o lošim stvarima koji hrane stereotipe stranaca o zajednicama, nego i o kršenju ljudskih prava u njima“, s dozom zadovoljstva usporedio je svoj nekadašnji i današnji stav oko turizma u faveli Antônio Carlos Firmino, ukazujući mi na činjenicu da brazilski zakon svakome tko živi na istom komadu zemlje pet godina omogućava da nakon toga postane njegov zakonski vlasnik, pa su mnogi stanovnici favela na takvim zakonskim temeljima podignuli velike kuće i počeli u njima iznajmljivati smještaj uz znatnu zaradu. 

„Rocinha se jako promijenila u odnosu na nekadašnje vrijeme. Jako je porastao broj stanovnika. Mnogo je malih biznisa, kao i investiranja u trgovinu. Nedostaje ulaganje u sport. A jedino sport ovdje spašava živote. Mislim da bi brazilska vlada trebala u zajednicama poput naše ulagati u projekte koji će spriječiti nasilje. Jedina dugoročna promjena dogodit će se ulaganjem u obrazovanje djece“, svoj završni sud uz optimističan osmijeh dao je trener capoeire Manel.

„Ključno pitanje za Rocinhu u budućnosti jest poštovanje naših ljudskih prava. Infrastrukturni minimum je rješavanje osnovnih sanitarnih uvjeta za normalan život. Tvrtke za odvoz smeća moraju pokriti cijelu favelu i kroz programe recikliranja. Naš muzej, koji je zasad na razini terenskog rada na cesti, mora dobiti svoje fizičko sjedište. Stanovnici Rocinhe još od 1970-ih su krenuli s očuvanjem povijesnog sjećanja i priča vezanih za našu zajednicu, a prije 43 godine objavili smo knjigu Povijesne priče. Godine 2007. postignut je na tom tragu sporazum s državom Rio de Janeiro, koji je uključivao i ideju o izgradnji muzeja. Nakon tri objavljene knjige, planiramo i četvrtu. Bavit će se fenomenom turizma u Rocinhi“, tapšući me očinski po ramenu ispratio me prema podnožju favele neumorni Antônio Carlos Firmino, jedan od 13-ero utemeljitelja Muzeja Sankofa.

Bez obzira na poslovično sumnjičav pogled izvana, Rocinhu i druge favele u Čudesnom Gradu poput vezivnog tkiva drži društvena kohezija. Da zajednica nije toliko homogena, stari i nemoćni stanovnici teško bi mogli tegliti vrećice s namirnicama na kućne adrese na vrhu brda. Jer do petine kuća u Rocinhi može se automobilom, ali do više od polovice samo motorom. Takva mjesta možda budu mjesta odluke na najvažnijim južnoameričkim izborima ove godine.