Odjeci prošlih dana

Bez obzira na to kojoj generaciji pripadate, vjerojatno vas nije zaobišao fenomen zvan Jakov Jozinović. Štoviše, možda ste prisustvovali jednome od njegova dva rasprodana lipanjska koncerta u zagrebačkoj Areni na kojima se i službeno obistinila davna prognoza Maje Šuput da će za mladim Vinkovčaninom „vrištati curice“. Ipak, ako ste ozloglašeni boomer, znatne su šanse da vas njegove sentimentalne balade i ne zanimaju previše, bez obzira na činjenicu da se proslavio izvedbom bumerskog rock klasika Bohemian Rhapsody ili da se na pozornici i u studiju rado druži s Josipom Lisac i Jasnom Zlokić (a o tome da publiku osvaja Oliverovim i Balaševićevim evergreenima da i ne govorimo).

K.S.V., 2026.

Snaga na koju valja računati

No, hoće li pjesme s njegova albumskog debija Ja za čuda letim (KSV, 2026) postići uspjeh barem približne trajnosti, posve je drugo pitanje. S jednom nogom na terenu posutom regionalnim šlagerskim i pop standardima, a s drugom u današnjem popu obilježenom instant-pravilima društvenih medija (TikTok) zahvaljujući kojima je i postigao enorman uspjeh, Jozinović je, čini se, pokupio ono najkorisnije iz oba svijeta: analognog i digitalnog. Ipak, Ja za čuda letim zvuči donekle generički i, unatoč mladenačkom žaru i kvalitetnom, dopadljivom vokalu, više staromodno nego moderno. Materijal je prosječan ili tek solidan, i šteta je što se autori pjesama Matija Cvek, Laura Sučec, Matt Shaft, Josip Palameta i Zoran Švigir nisu potrudili za koju nijansu više. Najuvjerljiviji dojam ostavljaju zaključna naslovna tema i hipersenzibilna Raj, te lepršava Ja volim koja neodoljivo podsjeća na ubrzanu verziju pjesme Denny prastarog sarajevskog pop-sastava Cod. Kako bilo, Jozinović je nova snaga na koju valja računati. Barem zasad.

Stonesi su uvijek tu

Pažljivije osluškujući globalnu (a ne samo domaću) pop-scenu, nije teško zaključiti da se cijela priča manje ili više zasniva na međusobnom prožimanju retro impulsa i modernih trendova, pa se katkada dobiva dojam da je cijeli smisao u tome da se zlatna prošlost prepakira i dobro naplati famoznoj Generaciji Z i ostalima koji se u vrijeme najvećih uspjeha heroja iz sedamdesetih i osamdesetih nisu ni rodili. Pop definitivno prestaje biti isključivo generacijsko pitanje; glazba se sve manje dijeli na staru i novu, a sve više na onu koja je cool i onu koja to nije.

Capitol Records, 2026.

Negdje usred ljeta stigla je vijest da su se Rolling Stonesi izjednačili s Beatlesima po broju albuma koji su dospjeli na prvo mjesto britanske ljestvice. Naravno, za to je zaslužan Foreign Tongues, nasljednik ploče Hackney Diamonds s kojom je počela najnovija renesansa Stonesa koji jednostavno – kao kolektiv – odbijaju umrijeti. A zašto i bi? Nakon višestrukog preslušavanja, Tongues zvuči još impresivnije nego Diamonds, a svježini tih dvaju izdanja (i spomenutoj renesansi benda općenito) vjerojatno pridonose i imena koja obično, barem na prvu, ne povezujemo s Mickom Jaggerom i Keithom Richardsom. Prvo među njima je Andrew Watt, tridesetpetogodišnji njujorški producent koji je karakterističan koktel Stones stilova – od prašnjavoga bluesa, hard rocka, suptilnih balada i americane, do primjesa funka i punk rocka – na oba albuma umotao u zvučno tkivo s kojim se svatko može poistovjetiti. Prisjetimo se, u videospotu singla Angry s albuma Hackney Diamonds, angažirali su Sydney Sweeney, jednu od najatraktivnijih glumica mlađe generacije i zvijezdu serije Euphoria, čime su pjesmu približili masi mladih gledatelja i slušatelja. I Lady Gaga pomogla je premostiti generacijski i žanrovski jaz, uspješno odigravši ulogu vokalne sparing partnerice Micka Jaggera u gospelom protkanoj Sweet Sounds of Heaven. Poput Dylana, McCartneya i Nirvane, Stonesi su uvijek tu, poput sunca, vjetra i oblaka.

Album Rumors grupe Fleetwood Mac također je odavno postao suvremena popkulturna činjenica i prestao biti samo jedan od dobrih albuma sedamdesetih. Godine 2023. njihov je bestseler Rumours (iz 1977) proglašen najstreamanijim albumom snimljenim u dvadesetom stoljeću na Spotifyju, a iduće je godine ponio titulu najprodavanijeg rock ostvarenja u SAD-u. Treba li istaknuti da velik dio tog interesa pritom dolazi od mlade publike?

No, u drugim slučajevima nije riječ o kontinuitetu, nego o naglim skokovima popularnosti.

U čežnji za autentičnim emocijama

Viralni trendovi na društvenim mrežama, ili u filmovima i serijama nerijetko uzrokuju da ovaj ili onaj prethistorijski izvođač opet iskusi strahovit uzlet među mlađom publikom. Kao što je Kate Bush doživjela eksploziju popularnosti nakon što je Running Up That Hill (izvorno iz 1985) iskorištena u seriji Stranger Things, tako se i drugi „bendovi iz arhive“, ovisno o okolnostima, mogu nanovo naći na vrhu top ljestvica – upravo zahvaljujući tome da su ih otkrili milenijalci ili Generacija Z. Karizmatična Stevie Nicks i neprežaljeni Kurt Cobain – čija tjeskoba očito odjekuje na istoj frekvenciji kao i kolektivna tjeskoba sadašnjega vremena – danas nisu ništa manje zvijezde nego u vrijeme kad su stvarali svoju najpopularniju glazbu.

Kate Bush

Streaming platforme očito su učinile nebitnima sve povijesne granice među generacijama i žanrovima, zbog čega je lako moguće da se na istoj playlisti zateknu, recimo, Ed Sheeran, Frank Sinatra, The Weeknd i Beatlesi. Zasićen rigidnim pravilima, mladi konzument bira ono što mu se u danom trenutku čini privlačnim, halapljivo istražujući prošlost poput djeteta u prodavaonici slatkiša. Tako mlađi naraštaji proživljavaju naoko neobičan fenomen zvan anemoia – nostalgija za vremenom koje sami nikada nisu iskusili. U eri računalnog perfekcionizma, mahnito brze izmjene informacija i u okolnostima prijeteće umjetne inteligencije, opet su na cijeni sviračka i produkcijska „nesavršenost“ i nepatvorena autentičnost starih bendova. Kad Jozinović zapjeva pola stoljeća staru Što učinila si ti, ili neka tinejdžerica posegne za vinilnim izdanjem albuma Rumors, riječ je upravo o tome: o čežnji za autentičnim emocijama. A to uopće nije loše.