Od Asiza do Hrvatske: franjevačka kultura čovjeka, prirode i društva

Malo je povijesnih osoba čiji je život tako snažno obilježio europsku kulturu kao što je to učinio sveti Franjo Asiški. Njegovo se značenje ne iscrpljuje u osnutku jednoga od najvećih redovničkih pokreta zapadnoga kršćanstva niti u njegovoj svetosti. Franjo je Europi ponudio novi pogled na čovjeka, prirodu i društvo koji je tijekom osam stoljeća nadahnjivao književnost, umjetnost, obrazovanje, znanost i društvenu osjetljivost. U toj se viziji krije trajna aktualnost njegova nasljeđa, ali i razlog zbog kojega hrvatsku franjevačku baštinu nije moguće promatrati odvojeno od europske kulturne povijesti.

Hrvatski franjevački samostani, knjižnice, arhivi, škole, umjetničke zbirke i ljekarne dio su te iste kulturne mreže koja je započela u Asizu početkom 13. stoljeća i postupno zahvatila gotovo čitavu Europu. Stoga se može reći da je franjevačko poimanje čovjeka, prirode i društva oblikovalo europsku kulturu, a hrvatska franjevačka baština predstavlja jedan od njezinih najautentičnijih izraza.

Život Franje Asiškoga bio je ishodište toga kulturnog obrata. Rođen oko 1182. godine kao sin bogatoga trgovca Pietra Bernardonea, mladost je proveo u ozračju viteških ideala i gospodarskoga uspona talijanskih komuna. Rat, zarobljeništvo i bolest otvorili su u njemu pitanje smisla života, a iskustvo obraćenja pred raspelom u crkvici svetoga Damjana usmjerilo ga je prema drukčijem shvaćanju čovjeka i svijeta. Poziv da „obnovi Crkvu“ nije razumio kao politički ili institucionalni program, nego postupno kao obnovu čovjeka iznutra koja zatim zahvaća stvarnost izvana. Upravo će iz toga iskustva nastati duhovnost koja će duboko obilježiti europsku civilizaciju.

Gabrijel Jurkić, Franjevci u molitvi

Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova s Franjevačkim muzejom u Vukovaru

Franjevački samostan na zagrebačkoj Opatovini i

samostan Male braće u Dubrovniku

Zahvalnost prirodi i
zajedništvo s ljudima

Franjino siromaštvo nije bilo bijeg od svijeta, nego oslobođenje od logike posjedovanja kako bi čovjek ponovno mogao susresti drugoga kao brata. Zagrljaj gubavca, odricanje od očinskoga nasljedstva i život među najsiromašnijima nisu bili tek pojedinačni čini tada popularnog asketskoga života, nego znakovi nove antropologije u kojoj dostojanstvo osobe ne proizlazi iz bogatstva, moći ili društvenoga položaja, nego iz činjenice da je svaki čovjek stvoren na Božju sliku. Zato riječ brat/frater postaje središnji pojam franjevačke duhovnosti. Ona označava odnos među redovnicima i novi način promatranja čovjeka i društva. Iz takva će shvaćanja postupno izrasti kultura milosrđa, bolnica, školstva i različitih oblika društvene solidarnosti koji će postati sastavnim dijelom europskoga identiteta.

Jednako je nov bio i Franjin odnos prema prirodi. Za njega stvoreni svijet nije bio predmet gospodarenja nego zajednica života koja zajedno s čovjekom slavi Stvoritelja. Pjesma stvorova zato nije samo pjesnički tekst već i programatski izraz njegove duhovnosti. Sunce je brat, Mjesec sestra, voda izvor života, a zemlja zajednički dom. Time Franjo uspostavlja odnos prema prirodi utemeljen na zahvalnosti, odgovornosti i uzajamnosti, odnos koji će snažno obilježiti europsku umjetnost, književnost i suvremena promišljanja o ekologiji. Nije slučajno da je upravo on proglašen zaštitnikom ekologije niti da je enciklika pape Franje Laudato si’ naslov preuzela iz njegove pjesme.

Franjino poimanje društva je umjesto logike moći i nadmetanja ponudilo zajedništvo i služenje. Susret sa sultanom al-Malikom al-Kamilom tijekom Petoga križarskog rata postao je simbol dijaloga u vremenu obilježenom nasiljem i podjelama. Time je pokazao da se društvo trajno ne mijenja silom nego susretom, povjerenjem i poštovanjem ljudskoga dostojanstva. Iz takva će pogleda postupno izrasti franjevačka kultura koja nije ostala zatvorena u samostanima, nego je oblikovala europske gradove, škole, knjižnice i umjetnost, cijelu kulturu življenja.

Od europske duhovnosti do hrvatske kulturne baštine

Franjevaštvo se tijekom 13. stoljeća brzo proširilo gotovo cijelom Europom, prateći razvoj novih gradova, trgovačkih središta i sveučilišta. Njegova se snaga nije očitovala u stvaranju zatvorenih redovničkih zajednica, nego u trajnoj prisutnosti među ljudima. Franjevački samostani podizani su ondje gdje se oblikovao društveni život, a uz njih su nastajale škole, knjižnice, skriptoriji i mjesta susreta u kojima se vjera prirodno povezivala s kulturom. Na taj je način Franjina evanđeoska intuicija postupno prerasla u jednu od najvažnijih kulturnih sastavnica europske civilizacije. Franjevci nisu stvarali kulturu zbog prestiža, nego zato što su vjerovali da je ona jedan od najvažnijih načina služenja čovjeku.

Zbog toga među prvim naraštajima franjevačkoga reda nalazimo neke od najvažnijih europskih mislilaca poput svetoga Bonaventure, Rogera Bacona, Ivana Dunsa Škota i Williama Ockhama. Njihovo djelovanje pokazuje da franjevačka duhovnost nije bila suprotstavljena znanosti, nego ju je nastojala povezati s etičkom odgovornošću i brigom za opće dobro. Istodobno, franjevačke su knjižnice stoljećima prikupljale rukopise, liturgijske knjige, filozofska i teološka djela, ali i spise iz povijesti, medicine i prirodoslovlja, postajući važnim čuvarima europske kulturne
memorije.

Hrvatski prostor vrlo se rano uključio u taj veliki kulturni krug. Franjevci dolaze već u prvoj polovici 13. stoljeća, još za života sv. Franje, gotovo istodobno kada se red širi ostatkom Europe. Njihovi samostani u Dalmaciji, Istri, Slavoniji i kontinentalnoj Hrvatskoj nisu bili rubni izdanci europske franjevačke tradicije, nego njezin sastavni dio. Upravo se zato hrvatska franjevačka baština ne može razumjeti kao lokalna pojava, nego kao autentičan izraz zajedničke europske kulture.

To je osobito došlo do izražaja u razdobljima političkih nestabilnosti i osmanskih osvajanja. Dok su mnoge društvene ustanove nestajale, franjevci su ostajali uz narod, preuzimajući uloge učitelja, kroničara, graditelja, diplomata i kulturnih djelatnika. Njihovi su samostani postali mjesta u kojima se čuvalo povijesno pamćenje, njegovao hrvatski jezik i prenosilo znanje novim naraštajima. Posebno mjesto u tome nasljeđu zauzimaju franjevačke knjižnice i arhivi. Od Dubrovnika i Trsata do Sinja, Varaždina, Našica i Šibenika čuvaju se rukopisi, inkunabule, stare tiskane knjige, kronike i dokumenti koji predstavljaju neprocjenjiv dio hrvatske, ali i europske kulturne baštine. Njihova vrijednost nije samo u starosti ili rijetkosti građe, nego u činjenici da svjedoče o neprekinutom dijalogu hrvatske kulture s europskim intelektualnim prostorom. Jednako vrijedi i za arhive, osobito one Bosne Srebrene, bez kojih bi mnoga poglavlja hrvatske i bosanskohercegovačke povijesti ostala gotovo bez pisanoga svjedočanstva.

Ni samostanske ljekarne nisu tek zanimljiv povijesni detalj. One pokazuju kako se Franjina ljubav prema čovjeku konkretizirala u skrbi za njegovo zdravlje. Dubrovačka ljekarna Male braće, jedna od najstarijih u Europi koja neprekidno djeluje, simbol je kulture u kojoj znanje nije svrha samo sebi, nego je uvijek usmjereno prema služenju zajednici. Isti se duh očituje u franjevačkim školama koje nisu oblikovale zatvorenu intelektualnu elitu, nego su nastojale povezati obrazovanje s moralnom odgovornošću i društvenom solidarnošću.

Ljepota kao služenje čovjeku

Jedna od najizvornijih značajki franjevačke kulture jest uvjerenje da ljepota nije povlastica malobrojnih, nego put prema istini dostupan svakomu čovjeku. Zato Franjo nije ostavio samo duhovno nasljeđe, nego je nadahnuo novu umjetničku osjetljivost. U njegovu svijetu čovjek, priroda i Bog nisu suprotstavljene stvarnosti, nego dijelovi istoga sklada. Takav je pogled snažno obilježio europsku umjetnost, od Giottovih fresaka u Asizu, koje su unijele novu ljudskost u prikaz svetaca, do brojnih djela nastalih u franjevačkim samostanima diljem Europe.

Hrvatski je prostor u tome razvoju imao posebno mjesto. Samostanske crkve i riznice u Dubrovniku, na Trsatu, u Sinju, Šibeniku, Zadru, Varaždinu i drugim gradovima čuvaju umjetnička djela koja nisu nastajala zbog raskoši ili reprezentacije, nego kao izraz uvjerenja da ljepota oplemenjuje čovjeka i otvara ga transcendenciji. Ona svjedoče kako je hrvatska kultura bila uključena u isti umjetnički krug koji je stoljećima povezivao europske franjevačke provincije.

Sličnu je ulogu imala i književnost. Franjo je svojom Pjesmom stvorova, jednim od prvih velikih tekstova na talijanskom narodnom jeziku, pokazao da se najveće istine mogu izraziti jednostavno i razumljivo. Taj će ideal obilježiti i hrvatsku franjevačku književnost. Pisci poput Matije Divkovića, Filipa Lastrića ili Andrije Kačića Miošića nisu stvarali radi književnoga ugleda, nego kako bi vjeru, znanje i kulturne vrijednosti približili narodu doprinoseći razvoju hrvatskoga književnog jezika i očuvanju kulturnoga identiteta u razdobljima političkih podjela.

Ni glazba ni kazalište nisu bili izdvojeni od toga poslanja. Liturgijsko pjevanje, pučke pobožnosti i glazbeno obrazovanje razvijali su osjećaj zajedništva, dok su božićni prikazi i pasionske igre približavali biblijsku poruku svakodnevnom iskustvu vjernika. Već prve jaslice koje je Franjo uprizorio u Grecciu nisu bile tek pobožni prizor, nego novi način prenošenja vjere kroz umjetnički doživljaj.

Kada se promatra cjelina njihova djelovanja, postaje jasno da knjižnice, arhivi, škole, umjetničke zbirke ili ljekarne nisu odvojeni fenomeni, nego različiti izrazi iste duhovne vizije. Knjižnice čuvaju znanje, arhivi pamćenje, škole oblikuju razum, umjetnost razvija osjećaj za ljepotu, glazba stvara zajedništvo, a ljekarne svjedoče o brizi za život. Sve one nastale su iz uvjerenja da je služenje čovjeku najkonkretniji oblik služenja Bogu.

U tome se krije i trajna suvremenost svetoga Franje. U vremenu obilježenome ekološkim krizama, društvenim podjelama i preispitivanjem europskoga identiteta njegova poruka ne zvuči kao povratak u srednji vijek, nego kao poziv na obnovu temeljnih odnosa – prema čovjeku, prirodi i zajednici. Zato franjevačka baština nije samo predmet povijesnoga interesa, nego i živo kulturno nadahnuće. Od Asiza do hrvatskih krajeva proteže se ista nit koja povezuje vjeru i kulturu, baštinu i budućnost, pokazujući vitalnu sposobnosti da se evanđeosku poruku pretoči u trajnu kulturnu vrijednost.