Nema joj više ni kuće, a kamoli spomen-ploče

Obitelj Deželić u Hrvatskoj je vrlo ugledna i zaslužna na mnogim područjima. U Zagrebu je po Gjuri Stjepanu Deželiću nazvana dugačka ulica Prilaz. Na početku ulice stoji kip toga čovjeka, zaslužnog za vatrogastvo, ali i prvog urednika Vienca 1869, a na broju 23 nalazi se i spomen-ploča toj obitelji. No ima u toj obitelji i onih koji ni prije nisu imali nikakvo spomen-obilježje na kući u kojoj su živjeli, a danas više nema ni te kuće. Kod mene su baš takvi dobrodošli (da se potpuno ne zaborave). Jedan od njih bio je i antologijski hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić, čija je kuća, doduše, imala na sebi spomen o tom pjesniku, no danas ne da nema više te spomen-ploče, nego nema ni kuće na kojoj se ona nalazila. Dakako, „javni“ je interes grada Zagreba bio jagma za privatnim kapitalom (s prstima u istom ćupu nešto se zalijepi i za vlastite). A pjesnici su, zna se, tek čuđenje u svijetu.

Kuća Deželića na uglu Langova trga
i Novakove ulice srušena 2023. godine  / Izvor Google streetwiew

Za jednim krakom obitelji Deželić idemo na uvir Novakove ulice 1 u Langov trg 4. Kad stvarno dođete na to mjesto (a ne oslanjate se bez provjere na netočne podatke koje vam podastire umjetna inteligencija), vidjet ćete da taj uvir ulica nije preko puta Parka Ribnjak, kako vam ta površna i nepouzdana platforma kazuje, nego gleda samo na Langov trg i benzinsku pumpu. Zašto to tako podrobno opisujem? Zato da znate gdje je kuća o kojoj pišem bila, jer je više nema. No u neposrednoj je blizini (prema Draškovićevoj) vrlo kratka Ulica Blaža Šoštarića (tako se zove od 1928. godine), a to već s Deželićima ima veze. Naime, Blaž Šoštarić (1800–1870) bio je posljednji „vlaškovuličanski sudec“, čija se služba nerijetko i događala u njegovoj kući na uviru spomenutih ulica. Kad su se 1851. sjedinile općine vlaškouličanska, kaptolska i novoveška s Gornjim gradom, nastao je administrativno grad Zagreb, pa je služba tom sucu završila. No upravo je zet Blaža Šoštarića bio već spomenuti Gjuro Stjepan Deželić (1838–1907), a od sina mu Velimira st. (1864–1941) i žene Antonije (Tonke) Kontak (1885–1943) potječe brojno potomstvo – devetoro djece. Među njima ovom me prilikom zanima njihov sin Mladen Deželić (1900–1989), kemičar, sveučilišni profesor i akademik, no meni najzanimljiviji kao muž Sofije Eder (1911–1985), koncertne pijanistice i glazbene pedagoginje. Imali su troje djece: Milana, Đuru i Doru. Milan je umro u dječjoj dobi.  

Sofija, izvrsno školovana glazbenica, nije bila poput drugih Deželića medijski eksponirana, premda je često koncertirala. I majka joj je bila vrlo uspješna operna sopranistica i pedagoginja Nada Eder-Bertić (1885–1937). Predavala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje su joj učenice bile i neke vrlo istaknute operne umjetnice: Ančica Mitrović, Vilma Nožinić, Marija Podvinec i Nada Tončić. Veru Grozaj nitko ne spominje, a bila je i ona. O njoj ću u jednom drugom prilogu.

Sofija Deželić / Izvor Muzeologija br. 51 / HRČAK

Sofija je rođena u Lovranu 22. travnja 1911. gdje joj je otac, dr. Albin Eder, bio liječnik i promicatelj turizma. U Lovranu i Ogulinu provela je najranije djetinjstvo, a s 10 godina dolazi u Zagreb. Tu je završila klavir u klasi Sidonije Geiger (1944. stradala u nekom logoru), a u srednjoj školi učila je i violinu (Vaclav Huml). Od 1928. do 1930. studirala je i u Leipzigu, a potom kod Svetislava Stančića. Njezina diploma iz 1943. danas bi valjda bila doktorat. Nastupala je još kao studentica (Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik, Beograd, Ljubljana, Graz, München), a bila je otvorena i prema recentnim djelima hrvatskih skladatelja, npr. Ivane Lang, koja joj je neke skladbe i posvetila. Klavir je od 1938. do 1949. predavala u Srednjoj muzičkoj školi u Zagrebu (danas GŠ Vatroslava Lisinskog), a od 1949. do 1966. u Muzičkoj školi u Sarajevu, kamo joj je muž Mladen  bio premješten. U toj je školi bila i ravnateljica, a 1964. i 1965. predavala je i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. U Sarajevu je zaslužna za osnivanje Muzičke akademije.

No imala je i jednoga izvanrednog privatnog đaka. To je svjetski poznati pijanist Alfred Brendel (1931–2025). Kako je do toga došlo? Brendelovi su neko vrijeme živjeli u Zagrebu (Prilaz 31, II. kat), odakle je mali Alfred s prozora gledao u vježbaonicu Dječjega carstva (1933–1941), kazališta za djecu, gdje su djeca pjevala, plesala i glumila u igrokazima koje su i sama stvarala. To se kazalište nalazilo na Prilazu 42, a vidjelo je prve korake Lee Deutsch, Darije Gasteiger, Sonje Kastl, Brace Reissa i dr. Sofija je radila u tom kazalištu dolazeći s broja 16, gdje je tada stanovala. Strani je biografi ne navode kao prvu učiteljicu pijanista Alfreda Brendela, jer su to često ignoranti koji na nas gledaju svisoka. A roditelji Alfreda Brendela došli su 1934. najprije na Krk i ostali ondje do 1937. Potom se sele u Zagreb. Tako je Alfred kao šestogodišnjak postao 1937. Sofijin đak i učio kod nje do 1943. godine, kad odlazi u Graz. Sofija je u uglovnici Novakova 1 / Langov trg 4 živjela na I. katu od 1950, kada Alfreda više nije bilo u Zagrebu. Dvostrukost njezine adrese podsjeća me na kuću moje omame u Tkalčićevoj 65. Osim ploče Tkalčićeva 65, imala je od 1928. i onu s natpisom Stube Bartola Felbingera 4. Njih nitko tako nije zvao, nego Sto stuba (moje noge dobro znaju da ih je bilo i više). Ime su dobile po zagrebačkom graditelju i arhitektu Bartolu Felbingeru (1785–1871).  

Kakva je Sofija bila kao učiteljica, ne znam. No znam da je Alfred Brendel ostao s njom u pisanoj komunikaciji do njezine smrti (4. ožujka 1985). To mnogo govori o odnosu učenika i učitelja. Pisao joj je na spomenutu adresu, ne saznavši valjda nikad što je bilo s tom kućom u kojoj je Sofija živjela do smrti. A evo što je bilo: kuća je 2023. srušena (dakako, privatni poduzetnici!). Spomen-ploču nije nikad ni imala.