Nazočnost svjetla, prisutnost palete

Sakralni opus ne opstaje bez svoga „nesakralnog“ registra. Slikar koji desetljećima ispunjava crkvene zidove i prozore, budu li mu jedini sugovornici ikonografska zadatost i upotrebljivost liturgijskog prostora, prije ili poslije upada u autoreferencijalnost, u ponavljanje forme kojoj nedostaju svježi sokovi profanog života. Zato je za razumijevanje svakog umjetnika koji je, poput Ive Dulčića, obilježio naše crkve, presudno pogledati što je slikao kada nije morao. Marijan Jakubin, autor brojnih oltarnih slika, fresaka i vitraja od sjeverne Hrvatske do Hercegovine, upravo je takav umjetnik.

Sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije
po sredini Lk 23,45, 1980–2020

U crkvenim ga krugovima poznaju kao figurativnog slikara sakralnih tema, a retrospektiva pod nazivom Odškrinuta vrata... otvorena u Galeriji Matice hrvatske, u povodu njegova osamdesetog rođendana, pokazuje onu drugu, tišu i zapravo temeljnu stranu opusa, koju bismo lapidarno mogli nazvati organskom apstrakcijom. Osamdesetak radova, nastalih između 1968. i 2026. godine, od kojih se tridesetak izlaže prvi put, u nevelikom je prostoru Galerije postavljeno sintezno i gusto, jedan uz drugi, kako bi se na što manjoj površini pokazalo što više od plodnoga rada, a tek se u takvoj zbijenosti vidi da je Jakubinov razvoj zapravo kruženje oko ultimativnog oblikovnog problema. Taj je problem crna organska masa i svjetlo koje je razlama.

Umjetnik Marijan Jakubin i Karla Despot na otvorenju izložbe Odškrinuta vrata...  / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Rođen u Zagrebu 1946, a odrastao u podravskom Novom Virju, Jakubin je već u djelu Osuda iz 1968, bijeloj, gotički izduženoj figuri, stiješnjenoj u crni okomiti pojas, s jednim prozorčićem u gornjem uglu, naslikao sve što će poslije reducirati, čovjeka, tamu koja ga zatvara i otvor kroz koji dolazi svjetlo. Pogledamo li Događaj 2 iz ciklusa Mrak u svjetlu (1972), figura je već nestala, a ostao je njezin trag, crna kap iz koje, kroz uski usjek, izlazi bijeli krug, aureola bez lica. Odsutnost čovjeka na slici, zaključujemo, ovdje nije negacija, nego kondenzacija. Tako će se, u pastelima ciklusa Gen… (1975), tamna masa preobraziti u embrionalna torza, u tondu Oslobađanje iz iste godine, crna će kugla napuknuti i ispustiti bijelu kuglicu, a u Faksimilima (1976) će se portret sazdati od tisuću ponovljenih potpisa, dakle od traga prisutnosti umjesto lika. Marina Baričević u monografiji Marijan Jakubin iz 1994. sažima njegov leksik rečenicom: „Tako bijeli trag predstavlja koncentraciju svjetla, napuklina je oslobađanje, let kugli traganje za smislom života.“

U formalnom smislu, prekretnica je 1980. godina i ciklusi Nazočnost bijele crte i Nazočnost svjetla. Napustivši papir i pravokutnik, Jakubin je crni organski oblik izrezao iz iverokala i objesio na zid kao siluetu bez pozadine, čime, primjerice, Nazočnost svjetla IV. nije više slika, nego objekt, tamno tijelo koje jedna bijela zraka i sićušan bijeli krug čine prozirnim iznutra. Odatle se opus grana po medijima, a ne po motivima. Primjerice, crni reljefi Meditacija (1983) s kanelirama valovite ljepenke, u kojima svjetlo ne dolazi bojom, nego teksturom, zatim komorne skulpture Strukture (1986), gdje se rez iz plohe seli u volumen i ljepenka se razlistava poput zaustavljene Nike, potom široki tuš-potezi Traga geste (1995), krokiji istog oblika u jednom zamahu, konačno kolaži Rekompozicija tiskarskih makulatura (2001), u kojima Križ spaljene knjige nastaje od tiskarskog škarta reprodukcija vlastite prve monografije. U posljednjem desetljeću, crnina dobiva ultramarinsku pozadinu, kao na djelima Mistika življenja, Život izdanka, Triptih puteva vjere (2019–2025) s keramičkim ljepilom kao materičnim godovima forme, da bi se u tondu Ususret (2026) svela na jednu bijelu nit između zvijezde i geometrijskog tijela. Treba spomenuti i grafiku, naime serigrafija Izdanak (1974) ujedno je prvonagrađeni plakat 9. Zagrebačkog salona, a prvi put izložena Novogodišnja čestitka iz 1985. zajednički je list Jakubina, Šuteja, Knifera i Dogana, dragocjen dokument koji pokazuje da naš umjetnik nije stvarao izvan svoje generacije.

Iz vizualnog, iz stilistike koju smo definirali, proizlazi ključ retrospektive, ciklus Redefinicije postojanja (1980–2020). Na slike-objekte iz 1980. Jakubin je nalijepio vlastite, desetljećima sušene slikarske palete, paletu Gospe Snježne i paletu sv. Antuna pa je crno tijelo dobilo šareno, materično srce. Palete su, naime, ostaci figurativnog sakralnog opusa; njihovo uljepljivanje u apstraktnu formu doslovno je uprisutnjenje jedne polovice opusa u drugoj. Vrhunac je Autoportret 1971.-2021., paleta korištena pola stoljeća, uokvirena stogodišnjim etnografskim okvirom s tavana rodne kuće, o kojoj je slikar autoru ovih redaka napisao: „Tu sam nakupljene osušene slojeve uljanih boja skidao skalpelom kako bi se otkrivali slojevi boja u tih 50 godina rada.“ Skalpel kao kist, arheologija vlastitog métiera. Time se potvrđuje ono što je Stanko Špoljarić uočio u monografiji Marijan Jakubin iz 2010, da „grandioznost vitraja nudi treptaje svjetla, a komorne slike, prisutnošću bijele crte, odnosno kondenzirane zrake svjetla, povijest su svijeta i čovjeka“.

Dvije polovice opusa nisu, dakle, dva slikara, nego jedna svjetlost gledana s dviju strana stakla. Nazočnost te svjetlosti, ustrajno i bez pompe, Marijan Jakubin u hrvatskoj umjetnosti održava punih pedeset osam godina. Ova retrospektiva pruža priliku da se širina i kontinuitet njegova stvaralaštva napokon sagledaju u cjelini te da se njegov opus iznova vrednuje izvan podjele na sakralno i nesakralno.