Mali prozor u veliki svijet lutkarstva

Mnogim ljubiteljima kazališta koji nemaju priliku putovati festivali su prozor u svijet, odškrinut onoliko koliko to izbor selektora i trenutačni budžet dopuštaju. Predstave za naš najstariji međunarodni festival lutaka PIF, koji se održava u Zagrebu, godinama odabire urednica službenog programa Livija Kroflin, a njezin izbor za godinu uoči jubilarnog, šezdesetog izdanja bio je skromniji nego u nekim prijašnjim vremenima. Od 13 predstava u službenom natjecateljskom programu najdojmljivija mi je bila Posljednji Pierrov dan francuske skupine Deraïdenz iz Avignona kojom je 11. rujna festival počeo u Kulturnom centru Travno.

Impresivna marionetska predstava Posljednji Pierrov dan otvorila je ovogodišnji PIF  / Snimio Serge Gutwirth

Remek-djelo za otvaranje

Ispred ulaska u kazališnu dvoranu publici su se dijelili dalekozori kako bi se pomnije mogli promotriti mnogi detalji, na pozornici je stajala rekonstrukcija goleme devetnaestostoljetne elegantno izrezbarene drvene komode s otvorom u sredini u kojemu su se pojavljivale precizno izrađene marionete, a sve nas je to povezivalo s višestoljetnom lutkarskom prošlošću. Predstava je prikazivala posljednji dan u životu jednog čovjeka koji često stoji oslonjen na ogoljelo stablo i beckettovski čeka. Pratimo njegovu šetnju kamenim mediteranskim mjestom, susrete s ljudima u kućama i na ulicama, samoću u mračnoj sobi, sjećanja na lijepe životne trenutke. Realistična scenografija izrađena do najsitnijih detalja podsjeća na stare talijanske filmove, a i režijski je predstava mišljena filmski te scene izgledaju poput kadrova. U krupnom planu tako možemo vidjeti golemu Pierrovu glavu koja pomiče oči i plače te izgleda stvarno tužno, a njegova šetnja selom prikazana je u polutotalima i srednjim planovima koji su dočarani manjom lutkom naslovnog lica. Realistične prizore mediteranske idile naglo su prekidala golema čudovišta koja su se pojavljivala u tami na prosceniju. Kao u horor filmovima izmjenjivale su se slike dekapitirane antropomorfne lutke, pauka, probadanja srca, smrti. Na taj način francuski su lutkari fantastično spojili suvremeno i tradicionalno lutkarstvo, dramaturški su ponudili efekt iznenađenja i jasno prikazali Pierrove strahove. Nakon završetka predstave mogli smo zaviriti iza komode, fascinirano otkrivati nove detalje, pogledati most sa kojega su vrsni lutkari oživljavali marionete, a ovo remek-djelo, otkrili su nam, strpljivo su osmišljavali i uvježbavali tri godine. Prosudbena komisija nagradila ih je za kolektivnu igru i animaciju, vizualni identitet, a dodijelila im je i Nagradu „Tibor Sekelj“ za predstavu s najhumanijom porukom.

Češki Drugovi i krugovi, koji oživljavaju Prag
osamdesetih, dobili su glavnu nagradu festivala / Snimili Barbora Žentelová i Martin Špelda

Glavnu nagradu „Milan Čečuk“ za najbolju predstavu u cjelini dobili su češki lutkari Dominik Migač, Marta Migač i Jan Pichler za Drugove i krugove, a ujedno su primili i nagradu za režiju te za tehnologiju lutaka. Na neobičan način pomno su nam dočarali Prag osamdesetih godina prikazujući jedan dan u 1985. kada se održavala Spartakijada, pandan našoj Univerzijadi. Migač je izradio mnogo dvodimenzionalnih lutaka od papira koje je plastificirao kako bi mogle stabilno stajati na pokretnoj traci po kojoj se kreću. U prvom planu je žena u crvenom odijelu koja šeće gradom, poput drugih jednako odjevenih žena strpljivo čeka u redu za kruh, potom odlazi u trgovinu odjeće, a na pokretnoj traci izmjenjuju se stabala, tramvaji, ulični znakovi, ulice i podzemna željeznica bez reklama. Njezin je put dug, a krajnji mu je cilj trgovina s televizorom u izlogu na kojemu se emitira prijenos tada veoma popularnog sportskog natjecanja. Tim vrlo jednostavnim sadržajem rečeno je mnogo, katkad i prilično duhovito, o vremenu koje je sporije teklo nego danas, u kojemu su ljudi bili strpljiviji, a svi su imali isto, u kojemu su mnoge stvari poput televizora bile nedostupne. Češki su nas lutkari također pozvali da nakon predstave pogledamo lutke i mehanizam po kojemu se kreću, uz to su pripremili fotografije i literaturu o Spartakijadi koju smo mogli prelistati, a pritom su s veseljem odgovarali na sva naša znatiželjna pitanja. Ni ovakvu predstavu nemamo prilike gledati na našim pozornicama i upravo su zato obje vrijedni festivalski biseri koji nam otvaraju vidike u lutkarstvo kakvo kod nas ne postoji.

Živopisna rješenja i humoran pogled na život

Neke su se predstave, poput češke Pustinje, izdvojile po maštovitoj upotrebi materijala. Naime, pustinja je šećer, protagonist koji avionom pada u nju napravljen je od drvenih kockica, a njegove halucinacije, u obliku različitih životinja i čudnih bića, izrađivale su se od šećerne vune. Bila je to doslovno, ali i opisno, slatka predstava za najmlađe.

Vrlo dinamična predstava s duhovitim dramaturškim i redateljskim rješenjima bila je Krpe koju su izvodili Maru Fernández i Gerardo Martinez iz Urugvaja. Uz obilje humora ona prikazuje odnos troje sebičnih staraca koji se, poput djece, stalno oko nečega prepiru, izbacuju jedan drugoga sa scene, a pritom se tuku i sa Smrću koja iza njih vreba – ubijaju je, ali je umjetnim disanjem ponovno oživljuju pokazujući kako je u lutkarstvu sve moguće.

Životom se bavila i španjolska predstava Život Javiera Arande. Njegove su ruke postajale lutke, isprva maloga djeteta, zatim momka koji raste i nalazi bračnu družicu s kojom provodi mnoge trenutke dok ponovno ne ostane sam. Navedene predstave pokazale su nam ljepotu izvođačke igre s različitim materijalom, dobivenom lutkom i njezinim odnosom prema drugim lutkama i samim animatorima koji plijene veseljem i zaigranošću te na gledatelje prenose svoj užitak bavljenja tim poslom.

Zapinjanje maštovitosti

Od slabijih predstava izdvojila bih talijanske Pulcinelline dogodovštine Gianluce di Mattea. U njoj smo informativno, kao u muzeju, mogli vidjeti kako je nekoć izgledala commedia dell’arte, međutim nedostajalo joj je tempa i umijeća u izvođenju lutkarskih slapstick gegova te nije uspjela prijeći rampu i zainteresirati publiku. Na razini informacije ostao je i mariborski Cankar o životu i djelu velikog slovenskog pisca. Ugledni lutkar Silvan Omerzu napravio je svoje prepoznatljive (i prelijepe) drvene lutke, no one su ostale samo lijepa slika kojoj je nedostajalo živosti i života. Govorilo se mnogo teksta, dramaturški slabo povezanog (ulomci Cankarevih pisama, dnevnika, drama i pjesama), lutke su samo otvarale usta te je predstava bila veoma hladna, monotona i nemaštovita. Takav je bio i rumunjski Prozor. Novosadsko kazalište mladih došlo je sa solidnom (makar predugom) dramskom predstavom Zmaj. To je komad za glumce u kojemu su se koristile maske kako bi se prikazao diktatorski sustav u kojemu se građani, zarobljeni iza njegovih rešetaka, u strahu poslušno klanjaju svakom novom diktatoru.

Ostale se predstave, makar nisu bile loše, sadržajem i lutkama nisu izdvajale od repertoarne ponude većine lutkarskih kazališta pa ih ni ovdje neću posebno isticati. Ove mi je godine nedostajalo više festivalskih predstava za pamćenje koje pokazuju različite mogućnosti lutkarstva, maštovitih i hrabrih pristupa koji mogu biti smjernica i našim lutkarima. Ostaje samo nada da je ova godina bila tek zatišje prije jubilarnog slavlja PIF-ova šezdesetog rođendana iduće godine od kojega očekujem mnogo
više.