Ljudskost u doba postapokalipse

U lipnju ove godine Ridley Scott u jednom je intervjuu ambiciozno izjavio da je njegov novi film Psi pod zvijezdama ujedno i njegovo najuspjelije ostvarenje još od vrlo solidnog, ali i precijenjenog Marsovca iz 2015. godine. S tim se načelno nije teško složiti, jer tijekom posljednjih desetak godina nekadašnji BBC-jev scenograf i art-direktor snimio je jednako toliko kakvoćom prilično neujednačenih djela među kojima se izdvaja promašaj Alien: Savez, dok se u iznadprosječno uspjele mogu uvrstiti biografska triler-drama Sav novac svijeta, epska kostimirana romantična drama Posljednji dvoboj i spomenuti Marsovac. U tom kontekstu, koji upotpunjuju slabi do osrednji Dinastija Gucci, Napoleon i Gladijator 2, adaptacija hvaljenog i u Americi prilično popularnog romana The Dog Stars Petera Hellera iz 2012. sasvim je solidan, a na trenutke i intrigantan pa i poticajan naslov. To se ponajprije odnosi na posljednju trećinu, u kojoj generalno na opća mjesta svedeni, ali korektno profilirani likovi opterećeni i unaprijed jasno zadanim funkcijama polaze na let do priželjkivane „nove nade“ i možda boljeg života.

Klišeji u karakterima i funkcijama likova nadograđeni su glumačkim izvedbama

Naime, godina je 2035, kako ćemo doznati iz jednog za karakterizaciju protagonista važnog detalja, a Amerika kao i ostatak svijeta već godinama živi s posljedicama pandemije supergripe koja je poharala čovječanstvo i svela ga na male skupine, kao što je jedna menonitska, koje pokušavaju preživjeti u neljudskim uvjetima. Pokušava preživjeti i protagonist Hig (vrlo dobar Jacob Elordi iz Frankensteina Guillerma del Tora i Orkanskih visova Emerald Fennell), nekadašnji mehaničar koji živi s bivšim vojnikom Bangleyjem (uvijek autoritativan, ali i autoironičan Josh Brolin) i psom Jasperom, ljubimcem od kojeg se ne odvaja. Oskudni izvori hrane i općenito težak život nedaleko od Denvera nisu jedini problemi koji ih muče, jer su tu i krvoločni Žeteoci, ljudožderi koji ih povremeno napadaju u manjim ili većim skupinama. U atraktivnoj sekvenci prije posljednje trećine horda Žetelaca napast će ostatke farme na kojoj žive, dok je Bangley sam, i naizgled osuđen na smrt u hrabroj borbi. Hig je inače i pilot koji malim zrakoplovom u pratnji Jaspera često oblijeće kraj, te koji preko radijske veze dozna za postojanje Grand Junctiona, mjesta koje pruža navodno znatno bolji i raskošniji život. Eh da, Hig je udovac, kao što je udovica i mlada Cima (Margaret Qualley iz Ubogih stvorenja, Supstance i Kinds of Kind­ness, u odmjerenoj kombinaciji ranjivosti i stoicizma), s kojom će se zbližiti usput i koja će s ocem (Guy Pearce) i njim krenuti u potragu za Grand Junctionom. Hig i Cima su prirodno i dramaturški zakonomjerno usmjereni jedno na drugo, no Scott i scenarist Mark L. Smith (Povratnik) pametno su odabrali podigrati romantični podzaplet, odnosno samo ga naznačiti.

Prilično ozbiljan nedostatak cjeline jest što se svodi na klišeje, praktički u svakom segmentu, pa i gledatelji s manje „staža“ u svakom trenutku mogu predvidjeti ono što slijedi. Dakako da Grand Junction neće biti mjesto lagodna života ni glamura, unatoč blještavilu, no način na koji tu nekadašnju zračnu luku vode ekstravagantna Darlene (efektno pomaknuta oskarovka Allison Janney iz filmova Sati, Tajni život kućnih pomoćnica i Ja, Tonyja) vrlo je intrigantan, osobito uz sugeriranje kanibalizma na višoj, otmjenijoj razini. Šteta što ta epizoda ne traje dulje i nije razrađenija, jer bi bilo zanimljivo pobliže upoznati Darlene i njezinu naglašeno dekadentnu malu zajednicu. Ovako nas kraj praktički vraća na početak, ali ipak s manje pesimizma. Preciznije, s nekoliko razloga za optimizam, jer ne samo što je važan sporedni lik preživio, nego je i pred novom zajednicom s jezgrom u Higu i Cimi, kako se jasno sugerira, nešto bolja, svjetlija budućnost.

Takva priča i takav film za Ridleyja Scotta, onoga kakav je bio nekad, dosta su skromni. No cjelina je elegantno i prilično sugestivno režirana, klišeji u karakterima i funkcijama likova nadograđeni su glumačkim izvedbama, a film na razini ozračja i u određenoj mjeri ideje doseže intrigantnu razinu misaonosti. Ne i metafizičnosti, upravo zbog klišeja, ali ni ovo što smo dobili nije malo.