Ljudskost u božanskom

Sveti Franjo Asiški jedan je od najomiljenijih i najpopularnijih svetaca u povijesti kršćanstva. Budući da je pripovijedao o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu, družio se sa siromašnima te odjeven u vreću služio gubavce, tzv. običan mali čovjek doživljava ga itekako bliskim sebi – svojim svakodnevnim nevoljama i patnjama, svojoj boli i oskudici, svojim nesigurnostima i strahovima. Autori i autorice u svim poljima umjetnosti često su se bavili i još uvijek se bave životom i djelom Siromaška iz Asiza. Nije stoga čudno što su i filmaši često posezali za neobično složenom i nedokučivom osobnošću sveca čiji je utjecaj na društvo njegova vremena bio neobično velik. A velik je i broj manje ili više uspjelih filmskih i televizijskih prikaza sv. Franje i njegova puta, dok ćemo se mi u ovome tekstu zadržati samo na onima najpoznatijima i najuspjelijima.

Kadar iz filma Franjo Asiški, Božji lakrdijaš iz 1950.

Plakat za film Brat sunce, sestra mjesec Franca Zeffirellija iz 1972.

Možda najbolji pristup autoru Pjesme brata Sunca, koji je u svojoj sveobuhvatnoj ljubavi prema prirodi razgovarao s pticama, cvijećem i drvećem te zagovarao oslobađanje umjetnosti od ukočenosti srednjeg vijeka, ostvario je Roberto Rossellini u humorom obojenom filmu Franjo Asiški, Božji lakrdijaš, na čijem je scenariju surađivao i Federico Fellini. U djelu koje je premijerno prikazano na festivalu u Veneciji davne 1950. godine, te koje su hvalili i kritičari znamenitog časopisa Cahiers du Cinéma, izabran je promišljen pristup prema kojemu je naslovni lik većinom okvirna figura koja u epizodno strukturiranoj cjelini utječe na niz ranih franjevaca, među kojima je i neformalni protagonist, nespretni i pomalo naivni fra Juniper. U korijenu je filma je zbirka Cvjetići sv. Franje nepoznatog autora, od 53 kratke priče i legende o životu sveca i njegovih prvih drugova, nastala potkraj 14. stoljeća, a Rossellini, uz Viscontija i De Sicu najznačajniji predstavnik klasičnog razdoblja talijanskog neorealizma, oblikovao ga je u realističkom ključu.

S druge strane, drama Franjo Asiški Michaela Curtiza (Casablanca, Robin Hood), nastala 1961. godine, još je jedan predstavnik u to vrijeme iznimno popularnog žanra povijesnog spektakla. Ostvarenje u kojem naslovnog protagonista uvjerljivo tumači markantni Bradford Dillman (Djevojka koju sam volio, Istjerivač pravde) pretposljednji je Curtizov film. Storija o mladom Francescu Bernardoneu, sinu imućnog trgovca odjećom koji nezadovoljan ispraznim životom odlazi u rat na Siciliji, da bi ga Božji glas u dva navrata izveo na put vjere i čovjekoljublja, pregledno je izložena i odlično režirana, što se od majstora zanata i očekuje.

Velika talijanska scenaristica i redateljica Liliana Cavani (Noćni portir, Ripleyjeva igra) tijekom karijere dulje od šest desetljeća svetom Franji vraćala se čak tri puta. Prvi put još 1966. u TV-filmu Franjo Asiški, na čijem joj je scenariju asistirao česti Fellinijev suradnik Tullio Pinelli (Ulica, Cabirijine noći, Slatki život), a drugi 23 godine kasnije u ambicioznoj, ali ne osobito zanimljivoj povijesnoj drami Franjo, u kojoj sveca tumači Mickey Rourke, a najvažniju žensku ulogu sv. Klare Helena Bonham Carter. Posljednji se put Liliana Cavani sv. Franji vratila 2014, u također osrednjem TV-filmu istog naslova, opet epizodno strukturiranoj cjelini o njegovu životu, s naglaskom na mladost, obraćenje i utemeljenje franjevačkog reda.

Naposljetku, uz napomenu da se franjevačkog reda, ali ne i sv. Franje 1962. dotaknuo i Edward Dmytryk u humornoj drami The Reluctant Saint s Maximilianom Schellom u glavnoj roli, omiljenom svecu posvetio se i sunarodnjak Liliane Cavani Franco Zeffirelli u vrlo uspjelom djelu Brat Sunce, sestra Mjesec iz 1972. godine. Oblikujući svoj projekt i pod utjecajem hipi kulture iz 1970-ih, Zeffirelli intrigantno i vizualno impresivno portretira bosonogoga mladog redovnika koji se snagom vjere i vizije uspijeva izdići ponad mraka srednjovjekovne Italije s kraja 12. i početka 13. stoljeća.