Ljubičasto ogledalo

Dimitrije Popović nije samo naš ugledni i hiperproduktivni slikar i performer, niti samo esejist, memoarist i Večernjakov nagrađivani kratkopričaš, nego i okušani romanopisac čija su dva naslova izišla u Zagrebu, a treći na njegovu Cetinju. U središtu radnje ovoga trećeg je smrt sedmogodišnje djevojčice Marte čije je srce donirano njezinoj vršnjakinji Sofiji, što iznenada povezuje sudbine njihovih obitelji. Majstorski vođen realistički zaplet postupno prelazi u pravu dramu s dubokim psihološkim i metafizičkim pitanjima koja dolaze od ideje srca kao središta duše, koje nas u svakom pogledu određuje, pa tako i pogledu našeg identiteta. Priča završava postmodernistički, naime, odrasla junakinja s presađenim srcem piše autobiografiju naslovljenu Ljubičasto ogledalo, koju na kraju odlučuje spaliti. Usprkos nesumnjivoj kvaliteti autorova crnogorskog romana, čini se da bi danas u novom prilagođenom hrvatskom izdanju ovaj isti roman mogao doživjeti svoj revival te napokon svratiti čitateljsku pažnju koju objektivno zaslužuje. (prof. dr. sc. Vinko Brešić)

Za naše čitateljice i čitatelje donosimo početni ulomak romana koji će uskoro objaviti Stajer-graf iz Zagreba (urednik Branko Glumac, lektura Biserka Brešić).

 ----

Bog, demon ili ništa? Ova misao prostruji kroz svijest gospođe B. M. nakon što se probudila iz kratkotrajnog sna. Opuštenog tijela sjedila je u udobnoj fotelji u svom prostranom dnevnom boravku. Ukriživši prste, protegnula je ruke iznad glave i tiho zijevnula. Gledala je kroz veliki prozor prema nebu, koje se nad horizontom dalekih šumovitih planina crvenjelo od zalazećeg sunca. U tišini sobe promatrala je kako se polako hvata suton i kako rumenilo neba iščezava pretvarajući se u hladnu boju blijedog plavetnila. Još je jedan lijep proljetni dan bio na izmaku. Svjetlost je na nebu gasnula. Krajolik je postajao sve tamniji dok nije iščezao u gusti mrak. Gospođa B. M. i njezina soba postale su dio tog općeg crnila. Ponovno je sklopila oči i zabacila glavu na meki naslon fotelje.

Kada bi ostajala kod kuće kao ovog dana, ovog poslijepodneva i večeri, nalazila je potrebu da se prepušta samoj sebi i onim mislima koje su je u takvim trenutcima samoće opsjedale. Misao koja joj se najčešće vraćala bila je ona što joj je netom prostrujala kroz svijest. Ona nije bila odraz njezina bogatoga intelektualnog iskustva, što ga je stjecala kao profesorica filozofije sklona pesimističnoj slici svijeta, nego je ta misao imala korijen što je sezao u dubinu njezina bića, crni korijen njene osobne nesreće. Smrt svoga jedinog djeteta jedva je preživjela. Ta joj je smrt u potpunosti promijenila život. Zbog te obiteljske tragedije dva je puta pokušala samoubojstvo. Oba ju je puta spasio njen suprug. Jednom, kada ju je zbog predoziranja pilulama za spavanje našao kako leži na podu spavaće sobe s ispruženom rukom prema otvorenim vratima kupaonice. Drugi put, kada se nenadano vratio kući, zatekao ju je u kuhinji kako sjedi naga i kako nešto sebi mrmlja u bradu. Nije ga primjećivala. Lijevu je ruku bila položila u sudoper napunjen toplom vodom, dok je desnom oštricu kuhinjskog noža primicala mršavom zapešću. Od tada je provela mjesec dana u bolnici za duševne poremećaje.

U godinu dana, otkada se dogodila ova obiteljska tragedija, gospođa B. M. je vidno propala. Njeno lijepo lice naglo je ostarjelo. Zadobilo je neki odsutni izraz, što su ga posebno potencirale njene krupne tamnosmeđe oči sada ugaslog beživotnog sjaja u pogledu. Bila je svjesna svoga bespomoćnog stanja. Na to stanje nije mogla, niti je htjela utjecati. Prepuštala se osjećajima, koji su je snažno prožimali. Često je sebi govorila kako se osjeća kao živa stvar među nepokretnim predmetima svoga doma. Nastojala je što je više mogla, a u tome je rijetko uspijevala, da ta stanja ne prenosi na svoga supruga. Smatrala je da je dovoljno okupiran  poslovnim obavezama odgovorne funkcije jednog od čelnih ljudi u upravi poznate banke.

U ovakvim trenutcima osame, sjedeći nepomično u mraku prepuštena svojim mislima, vraćala je u sjećanje sve prizore i sve one pojedinosti posljednjeg dana života njene sedmogodišnje kćeri Marte. U tom vraćanju prizora iz prošlosti gospođa B. M. gledala je sebe kao da gleda nekog drugog. Vidjela se kako posljednji put ispraća Martu u školu, kako je opominje da mora požuriti da ne zakasni na prvi dan početka školske godine, koji je za nju bio i posljednji. Osjećala je isto uzbuđenje kao da je to sudbonosno jutro ponovno postalo stvarnost. Vidjela je i radosnog supruga kako nju i Martu čeka u autu ispred kuće. Sve je te prizore doživljavala u takvoj jasnoći detalja i čistoći zvukova da nije bila svjesna stvarnosti svoga trenutnog stanja, samoće u mraku i tišine sobe. Bila je potpuno predana onome što se događalo pred njenim očima. Vidjela je Martu kroz odškrinuta vrata dječje sobe kako se pred odlazak u školu pozdravlja sa svojim lutkama, kako zatim uzima školsku torbu i kako je nespretno pokušava staviti na leđa. Gledala ju je kako poskakuje u hodniku i kako staje pred ogledalo smijući se radosno samoj sebi. Slušala je vlastiti glas kako opominje Martu što nije zakopčala remen na sandalama. Sudjelujući u toj paralelnoj stvarnosti, dok je promatrala sebe kako popravlja Martinu pletenicu s koje se odvezala svilena bijela mašna, gospođa B. M. je u mraku svoje sobe prepletala prste kao da upravo sada veže tu mašnu na gustoj kosi Martine pletenice. Radosno se osmjehujući gledala je sebe i supruga kako pozdravljaju svoju kćer, kako joj radosno mašu pred njen ulazak u školsku zgradu i kako im ona radosno uzvraća nestajući u mnoštvu razdragane djece.

Nakon ovih radosnih prizora u svijesti se gospođe B. M. dogodio nagli obrat. Sada je vidjela, u strašnoj jasnoći, izbezumljena lica svojih kolega i kolegica, profesora u gimnazijskoj zbornici, kako je zgranuto promatraju dok vrišti pogođena viješću o smrti svoje kćeri. Jedva smogavši snage, tu joj je vijest iz bolnice mobitelom javio suprug. U tom mučnom nizanju ponovo oživljenih bolnih prizora, gospođa B. M. vidjela je sebe kako leži u kolima hitne pomoći, kako gleda u bijeli strop vozila i čuje zavijanje ambulantne sirene. Vidjela je i zabrinuti izraz liječnika koji joj je kontrolirao tlak i puls. Koliko god je gospođa B. M. bila svjesna mučne težine oživljavanja ovih prizora, u njima je također nalazila izvjesnu utjehu. Umjesto da je te prizore koji joj vraćaju njenu neutaživu bol potiskivala duboko u sebi, ona ih je nekom neobjašnjivom potrebom oživljavala u svoj njihovoj jasnoći i preciznosti. Kao da je ponovno oživljavanje, nizanje prizora istim redom i jasnoćom, donosilo olakšanje njezina jadnog stanja. Jer, ti prizori iz prošlosti bili su za nju životniji od stvarnosti njezina trenutnog života. Ti prizori vezani za tragični događaj imali su za gospođu B. M. jaču privlačnu snagu od onih što su se odnosili na sretne dane njezina života – na rođenje kćeri Marte, na proslavu njezina prvog rođendana, na bezbrižne obiteljske ljetne i zimske odmore.

Gospođa B. M. je bezuspješno nastojala sebi objasniti taj paradoks. Ali, kada bi pokušavala s jakim mentalnim naporom nametnuti svojoj svijesti slike prizora obiteljske sreće, one bi se ubrzo poput mora u oseki počele povlačiti i umjesto njih bi se pojavljivale, kao mračne naplavine, one slike iz posljednjeg Martina dana. I tako, prepuštajući se samoj sebi i svojoj nesreći, gospođa B. M. je više puta – kao i ove večeri, poput neke lutke, nepokretno sjedila u udobnoj fotelji. U dnevnoj je sobi i dalje bio potpuni mrak. Nevidljivi stari zidni sat otkucavao je devetu uru. Mrtvu je tišinu sjekao monotoni zvuk kretanja klatna. Jednoličan, u pravilnim razmacima, kao da je bio usuglašen sa sporim otkucajima srca gospođe B. M. Naglo je trzne zvuk zalupljenih ulaznih vrata. Zatim začu suprugov glas kako je doziva iz hodnika. Odazva se protegnuvši tijelo. Dohvati mobitel, koji je bio na stoliću uz fotelju. U mraku sobe zabljesnu hladno svjetlo s malog ekrana telefona. Začudi se da je prošlo devet sati. Napipa prekidač stolne lampe i upali svjetlo, koje osvijetli dio sobe. U krilu joj je bio položen neki ilustrirani časopis, koji je namjeravala čitati poslije ručka. Odloži časopis na stolić. Ustane i navuče na mršava stopala kožne papuče, provuče prste kroz kratku gustu kosu i stegnu oko struka remen širokog kućnog ogrtača. Uputi se prema kuhinji.

Suprug, koji se bio već raskomotio, nježno je zagrli i poljubi. Gospođa B. M. poče spremati večeru. Jeli su lagane obroke pečenog povrća i pili vino. Tišina je bila glasnija od njihovih riječi.