Let Europe iz središta svijeta

Britanska sveučilišna profesorica Emily Wilson, prva prevoditeljica Odiseje, izaziva već od prvog stiha. Homer zaziva Muzu da mu kazuje o junaku koji je polytropos – što su njezini muški kolege do sad shvaćali kao „snalažljivac“, „lukavac“, „obmanjivač“ ili „lutalac“, dok Maretić za to rabi izraz „prometan“, jamačno misleći na to da se Odisej može prometnuti u ovo ili ono – a ona je jednostavno napisala da je kompliciran. Nije to bez vraga: polytropos doslovno znači „onaj koji se mnogo okreće“ ili „onaj koji ima mnogo lica/smjerova“, a njezin prijevod ima latinsku etimologiju: complicare znači saviti zajedno ili preklopiti, što ukazuje na Odisejevu duboku i trajnu dvosmislenost: žrtva i ubojica, junak i kukavica, obiteljski čovjek i lutalica.

Winkelova trostruka projekcija koju od 1998. koristi Nacionalno geografsko društvo SAD-a i aktualno promicana karta Equal Earth / Izvor Wikimedia Commons

Franco Farinelli u knjizi Geografija – Jedan uvod u modele svijeta pojam polytropos promatra kao geografsku i antropološku figuru: čovjek koji se okreće na sve strane snalazi se u nepoznatom i promjenjivom okruženju. Za Farinellija je Odiseja pretvaranje opasnog i tuđeg prostora u nastanjivi ljudski svijet, naravno, grčki. On Odisejev bijeg iz Polifemove spilje, u kojem grčki lukavac visi naopako s ovna (preokrenut!), povezuje s etimologijom riječi subjekt: sub-jectum, onaj koji je podvrgnut. Polifem i Odisej različito organiziraju prostor i znanje: kiklop je jednook, što znači da nema stereoskopski vid – ne može percipirati dubinu ni precizno mjeriti udaljenost pogledom; oslanja se na sluh i opip, živi u pećini i vezan je za usku sredinu. Borges kaže da postoje samo četiri priče: opsada grada, povratak domu, potraga za blagom i žrtvovanje; Odisej sudjeluje u čak dvije, a Polifem ni u jednoj – polytropos se giba, otkriva nove perspektive i tako postaje subjekt; otkrivamo novo značenje riječi prometan – onaj koji je u prometu.

Grčki prometni subjekt, pokazuje Farinelli, uskoro je nadišao iskustveni, pokretni i promjenjivi odnos prema prostoru s novim, apstraktnim, u kojem se svijet svodi na nepomičnu kartu. Odisej još uvijek svijet spoznaje u vremenu i kretanju, u opasnostima, mirisima i zvucima; svijet je zadan, treba se tek otkriti. Ali otkad je Anaksimandar iz Mileta u 6. stoljeću prije Krista nacrtao prvu mapu svijeta, rodio se, kaže Farinelli, zapadni način mišljenja. Anaksimandar je uzeo živi, reljefni i sferični svijet i spljoštio ga, pretvorivši Zemlju u geometrijski crtež. Nema veze što je mapa bila defektna, jer je svijet sveo na krug s Egejskim morem u sredini, bitno je da se kaos prirode i putovanja zamijenio simetrijom i ravnotežom. Anaksimandrova mapa bila je vizualna zamjena za stvarni svijet, a da bi se on razumio, nije trebalo putovati, koristiti tijelo i osjetila, nego je bilo dovoljno gledati crtež odozgo; mapa je kao grafički model nametnula vizualni nadzor nad stvarnošću; svijet je dan, treba ga promijeniti.

Farinelli kaže da karta prethodi teritoriju i stvara ga; sjetimo se da se karta preklapa, i ona je komplicirana. Krajolik je danas mrtav, jer je privatan i neiskoristiv, postoji samo prostor zato što njime upravlja Država. A ona prostor ne uređuje prema onome što se nalazi na terenu, već se teren preoblikuje prema nacrtu na karti; ne provjeravamo kartu uspoređujući je sa stvarnošću, nego stvarnost provjeravamo pomoću karte ili GPS-a: nema li objekta na GPS-u, za sustav ne postoji. Budući da karta nije kopija svijeta, već original i nacrt prema kojemu se stvarni svijet iznova gradi i strukturira, toliko se u medijima raspravlja o karti svijeta nazvanoj Equal Earth. Čak su i u UN-u donijeli rezoluciju ne o svijetu, nego o karti: ne mogu spriječiti nijedan od 120 ratova, grcaju u dugovima, ali glasaju o slici svijeta.

Ideja uopće nije originalna: kartu svijeta u kojoj su sve površine ekvivalentne stvarnima, konstruirao je 1855. škotski pastor i astronom James Gall, a ideju mu je ukrao njemački povjesničar Arno Peters. On ju je od 1973. propagirao pod svojim imenom, argumentirajući da je Mercatorova karta eurocentrična i kolonijalistička te da namjerno smanjuje zemlje Trećeg svijeta kako bi ih prikazala manje važnima. Dobro se sjećam te senzacije – magazin Start bio je objavio o tome veliki informativni članak pod naslovom Let Evrope iz središta svijeta – ali je ubrzo zaboravljena: karta je bila bezveze, a k tome se razotkrilo i da ju je Peters
plagirao.

Nije bila istina ni da je Mercatorova projekcija dominirala svijetom: američko Nacionalno geografsko društvo koristilo je vrlo lijepe i točne projekcije u 20. stoljeću, najprije Robinsonovu, pa Van der Grintenovu, pa Winkelovu trostruku projekciju koje su vrlo slične, a svima je zajedničko da prenose realni dojam o veličini kontinenata, ali k tome i bolje čuvaju njihov izgled, za razliku od trenutno razvikane Equal Earth. Sumarno: nije Mercatorova karta kriva za eksploataciju naroda zemalja, sam koncept karte je izaziva.

Budući da se ne dira u srž stvari, rasprava se reciklira, pa su svi Petersovi argumenti jednako živi u medijima, tako da čak i naslov star pola stoljeća može dobro poslužiti. Kao da Europa ionako nije stalno u pokretu, još otkako ju je bik iz mita ponio na svojim leđima.