Književnost povezuje različite kulturne sredine

U ova sumorna vremena ratnoga ozračja 21. stoljeća koja gotovo i ne dopuštaju zamišljanje neke bolje, ljepše budućnosti, književnost je i dalje ono oruđe koje nam pomaže nositi se s težinom nimalo jednostavne svakodnevice. Književnost, rekla bi književnica Etaf Rum, „inzistira na složenosti, na ljudskosti, na sjećanju, ona nam omogućuje da drugoga vidimo ne kao apstrakciju, nego kao osobu“. O tome koliko je književnost navezana na sam život u svoj njegovoj kompleksnosti signalizira i Virginia Woolf kad kaže da je književnost „poput paukove mreže, pričvršćena možda vrlo nježno, no ipak pričvršćena za život svim četirima uglovima“, a upravo je to onaj citat koji idejno sumira ovogodišnji 19. Vrisak – riječki sajam knjiga i festival autora, koji se održavao od 12. do 19. rujna, a svekolikoj publici ponudio je više od šezdeset različitih događaja te susrete s brojnim domaćim, regionalnim i inozemnim autorima.

Norveška autorica Trude Teige na 19. Vrisku predstavila je svoj roman Baka je plesala na kiši / Snimio Nikola Blagojević / Novi list

„Od poezije, proze i novih romana do razgovora o društvu, identitetu, povijesti i svijetu u kojem živimo“, istaknuli su organizatori, „ovogodišnji Vrisak još jednom želi biti mjesto otvorenog razgovora – između autora i čitatelja, različitih generacija, književnih poetika i kultura“. Na još jedno bogato izdanje festivala, „kompleksan mehanizam koji se sastoji od mnogo dijelova koji moraju skladno funkcionirati“, osvrnuo se i njegov programski direktor Drago Glamuzina, naglasivši da je „iz mnoštva što se objavljuje izazovno odabrati ono najreprezentativnije, najaktualnije, što govori o trendovima koji su trenutačno na sceni“, a pritom voditi računa da taj „program bude raznolik, za sve slojeve publike, za najmlađe, za učenike, kao i za odrasle“.

Kako to na Vrisku obično biva, uz brojne domaće autore i autorice, najviše pažnje privlače oni inozemni autori koji svojim popularnim djelima još jednom potvrđuju da različite književne priče dopiru do velikog broja čitatelja. Da bi te priče uopće bile uspješne potrebna im je, naravno, autentičnost, a radi li se pak o priči usidrenoj u određenom povijesnom trenutku, ključan je umješan spoj fikcije i fakcije, ukazale su na to (i) glavne ovogodišnje gošće Vriska – ukrajinska autorica Oksana Zabužko i norveška autorica Trude Teige.

Iako dolaze iz različitih književnih i kulturnih sredina, djela dviju autorica povezuje splet književnosti i povijesti, fikcije i fakcije te osobnog iskustva i kolektivnog pamćenja. U središtu su njihovih djela one priče koje su (pre)dugo ostajale izvan službenih povijesnih prikaza, posebice priče o ženskim iskustvima rata i(li) (političkog) nasilja, s naglaskom na posljedice tih događaja i njihov utjecaj na pojedinca, obitelj i širu zajednicu.

Nerijetko nazivan „Biblijom ukrajinskog feminizma“, na Vrisku je predstavljen roman Terenska istraživanja ukrajinskog seksa ukrajinske književnice, pjesnikinje, esejistice i filozofkinje Oksane Zabužko, koji je doživio svoje drugo hrvatsko izdanje. U središtu toga romana (izd. Fraktura, prev. Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen) nalazi se ukrajinska pjesnikinja Oksana, koja tijekom boravka u SAD-u razmišlja o svojoj bolnoj vezi s ukrajinskim umjetnikom. Intimna priča jedne žene tako (p)ostaje priča o jednoj kulturi koja se pokušava osloboditi naslijeđenih totalitarnih obrazaca.

Velik odaziv Riječana na ovogodišnji Vrisak

Iako je Oksana Zabužko u romanu, prvotno objavljenom 1996. godine, problematizirala postsovjetsku traumatizaciju vlastite generacije, one novije generacije u njemu, istaknula je, prepoznaju teme obiteljskog nasilja, toksičnih odnosa te novih oblika traumatizacije. Autorica je na festivalu govorila i o autobiografskim elementima romana, iskustvu egzila te jeziku kao prostoru pripadnosti i otpora, naglašavajući da se ona „velika“ povijest uvijek očituje u životima pojedinaca, samome tijelu, obitelji te, najprije ili najposlije, u intimnim odnosima.

U ovim ratnim vremenima markiranima informacijskim manipulacijama, u kojima se laži neprestano gomilaju, naglasila je autorica, potreba za istinitim i vjerodostojnim raste, a književnost pritom promatra individuu na najintimnijoj mikrorazini. Govoreći o ruskoj invaziji i kijevskoj svakodnevici zvukovno obilježenoj uzbunama zbog kontinuiranih napada, Oksana Zabužko napomenula je i da danas pisac mora pronaći novi jezik kojim će opisati povijest što nastaje pred našim očima. Jer književnost je, zaključuje, jedini način na koji istinski učimo povijest.

Da povijest čine i one manje poznate, prešućene priče, osobito ženska ratna iskustva koja svoje mjesto nisu pronašla u „službenoj“ povijesti, poentirala bi i norveška spisateljica i dugogodišnja televizijska i politička novinarka Trude Teige, koja je na festivalu predstavila svoj roman Baka je plesala na kiši (izd. Petrine knjige, prev. Anja Majnarić). Taj u Norveškoj i izvan nje popularan roman – čija naslovna simbolika upućuje na snagu pojedinca da nadvlada životne teškoće i unatoč njima vidi svjetlo na kraju tunela – pričom o trima generacijama žena pokazuje kako šutnja i traume jedne generacije nastavljaju oblikovati živote onih sljedećih.

Ratni vihor, kazala je Trude Teige, itekako ostavlja traga na pojedincu i zajednici. Njegova je posljedica nerijetko trauma koja ne završava s ratom, nego kao potisnuto sjećanje zapečaćeno šutnjom i prepakirano kao obiteljska tajna, prenosi se na djecu i unuke, transgeneracijski, što je u fokusu njezina romana. Iako potomci možda ne znaju previše o onim događajima koji su obilježili njihove roditelje ili bake i djedove, naglasila je autorica, oni ipak žive s njihovim posljedicama. S time je povezano i razumijevanje vlastitoga identiteta, koje, naglasila je autorica, implicira nužnost potpunijeg poznavanja obiteljske i(li) šire nacionalne priče. Poznajemo li pak samo muška (ratna) iskustva, nadodaje, poznajemo tek polovinu povijesti jednoga naroda.

Govoreći o odnosu povijesti i književnosti, Trude Teige pojasnila je da književnu priču kojom čitatelju približava život onih običnih ljudi, oblikuje uvažavajući i povijesne činjenice. Čitatelju stoga želi pružiti užitak čitanja i određeno znanje o književnim djelom pretpostavljenome vremenu, odnosno njegovo dublje razumijevanje. Tako oblikovani događaji, premda fikcionalni, u čitatelja ipak ostavljaju dojam da su se upravo tako i u zbilji mogli odigrati.

Skrenuvši pažnju na iznimno važnu ulogu književnosti u životu pojedinca, kao i na važnost samoga procesa čitanja, spisateljica je još jednom naglasila da nas upravo književnost povezuje s drugim kulturama i vremenima, produbljuje razumijevanje onih drugih i drugačijih, čime razvija empatiju te širi naše vidike. Ili, riječima Oksane Zabužko, književnost doista jest jedan oblik nacionalne psihoterapije – one koja je potrebnija nego ikad prije.