Kad istina progovori o ratu, BiH, HOS-u i poslijeratnoj Hrvatskoj

Knjiga hrvatskog generala Ivice Primorca Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala, jedna je od knjiga koja kao memoarsko gradivo povjesničarima daje pregled događaja iz perspektive sudionika na visokoj zapovjednoj poziciji, što podrazumijeva i veću razinu njegove upućenosti u događaje o kojima piše. Dakako, kao i svako memoarsko gradivo, ne treba zanemariti mogućnost subjektivnog prikaza nekog od događaja u knjizi, no treba napomenuti i da su u knjizi predstavljeni neki primarni izvori, odnosno dokumenti koji, kako je i sam autor naveo u predgovoru, „potkrjepljuju ključne teme ove knjige“.

O zanimljivosti sadržaja knjige, prezentiranog na oko 340 stranica, ponajbolje govore naslovi 20 poglavlja, koji su ujedno i poruka o autorovim stajalištima prema nekim događajima, ali i procesima u razdoblju Domovinskog rata i neposredno nakon njegova završetka.

Izd. Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH,
Mostar, 2025.

Memoarsko svjedočanstvo iz zapovjedne perspektive

Urednik knjige Žarko Ivković drži da je hrvatski general Ivica Primorac napisao „duboko promišljeno svjedočanstvo o vremenu koje je oblikovalo hrvatsku državnost i hrvatski identitet“ te da je njegova knjiga „istodobno povijesni dokument, osobna ispovijest i moralni testament generacije koja je stvarala slobodnu Hrvatsku i branila opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“. Ističe autorovo „insajdersko iskustvo“, koji je kao „hrvatski zapovjednik i sudionik povijesti proživio ono o čemu piše“. Posebno izdvaja dva posljednja poglavlja knjige „u kojima general otkriva dosad nepoznate detalje o institucionalnom odnosu ‘šestosiječanjske’ vlasti prema hrvatskim braniteljima i o njihovu progonu pred međunarodnim sudištem u Haagu“, jer se u njima tvrdi i da je „nova hrvatska vlast slala u Haag lažirane dokumente zbog kojih je Hrvatska proglašena sudionicom rata u BiH“. Autor osuđuje sustavni progon hrvatskih branitelja nakon promjene vlasti u siječnju 2000. godine u Hrvatskoj, navodeći da je imao nekoliko ciljeva: odgovornost za ratna zbivanja izbalansirati između žrtve i agresora, ratne autoritete maknuti iz sfere državnog strateškog odlučivanja te ispisati novu povijest od 1990. do 2000. na području Republike Hrvatske i BiH.

Poglavljima u knjizi prethodi autorov predgovor koji otkriva njegovo razmišljanje o uzroku Domovinskog rata, o stradanju Hrvata u Bosni i Hercegovini te o događajima u Hrvatskoj nakon završetka Domovinskoga rata, koje danas kolokvijalno nazivamo „procesom detuđmanizacije“.

Kao razlog pisanja autor je naveo želju „da se otrgnu od zaborava bitni događaji iz Domovinskog rata i nakon njega, pogotovo važni procesi i zbivanja nakon smrti ratnog ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška i prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana“. Drži da je velikosrpska politika izazvala rat i brutalnu agresiju na Hrvatsku te na Bosnu i Hercegovinu, koja je rezultirala desecima tisuća poginulih, stotinama tisuća prisilno raseljenih, strahovitim razaranjima, te paradržavnom tvorevinom Republikom Srpskom Krajinom, etnički očišćenom od Hrvata, i Republikom Srpskom, današnjim entitetom u Bosni i Hercegovini etnički očišćenim od Muslimana/Bošnjaka i Hrvata.

Jednako tako, autor drži da je odbijanjem međunarodnih mirovnih inicijativa i mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske, tadašnje srpsko političko vodstvo preuzelo odgovornost i za vojne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga koje su 1995. dovele do sloma ideje o velikoj Srbiji i potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma. Odnosno, koje su oslobodile okupirane dijelove Hrvatske, spasile Bosnu i Hercegovinu te donijele mir i slobodu. S obzirom na to da hrvatske države ne bi bilo da je Hrvatska poražena u obrambeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu, to razdoblje smatra njezinim temeljem, te ističe da je Hrvatska ostvarila sve svoje strateške ciljeve – međunarodno priznanje, suverenitet u međunarodno priznatim granicama, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji.

Posebno ističe stradanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali i primjećuje da „ono što su uspješno organizirali, stvorili i obranili u ratu gubili su ili žrtvovali najprije 1994. Washingtonskim sporazumom i osnivanjem Federacije BiH, a potom 1995. Daytonsko-pariškim mirovnim sporazumom“. Iako je procesom ugrađivanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Federaciju BiH počelo dekonstituiranje Hrvata, koji su godinama izloženi majorizaciji brojnijih Bošnjaka, smatra da će hrvatski narod u BiH sačuvati sva prava konstitutivnog naroda.

Zbog različitih tumačenja uslijed oskudnih primarnih izvora, posebno je zanimljivo 3. poglavlje knjige u kojem autor govori o nastanku i djelovanju Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini, s naglaskom na Hercegovinu. Autor je toj temi pristupio iznimno obzirno, istaknuvši pozitivan ratni doprinos HOS-a Hercegovine, ali uz kritički osvrt na političke zlorabe kojima su hosovci bili izloženi te na politiku čelništva HSP-a i HOS-a.

HOS između ratnog doprinosa i političkih prijepora

Hrvatske obrambene snage osnovane su kao dragovoljačke postrojbe u okviru Hrvatske stranke prava. Kao datum službenoga osnivanja HOS-a u knjizi se navodi 15. lipnja 1991, a kao datum osnivanja najpoznatije IX. bojne HOS-a, koja je prostorno obuhvaćala područje od Paga do Dubrovnika, 21. lipnja 1991. u Splitu. Njezin prvi zapovjednik bio je Jozo Radanović. Autor navodi da se potom u ljeto 1991. osnivaju manje skupine HOS-ovaca u Hercegovini. Zbog rasprava o značenju HOS-a u Domovinskom ratu, posebno treba izdvojiti navod u knjizi da je 9. svibnja 1992. HOS u BiH imao do 3000 članova, od toga pod oružjem najviše 1000, uz napomenu da je slična situacija bila i u RH, gdje je pod oružjem vjerojatno bio još manji broj članova HOS-a nego u BiH. Prema tome, i podaci navedeni u ovoj knjizi pokazuju da brojčano i operativno HOS nije predstavljao dominantnu sastavnicu obrambenog sustava Republike Hrvatske, no jednako tako treba primijetiti da su tijekom 1991. godine, u uvjetima izravne velikosrpske agresije i nedovršenog ustrojavanja obrambenih struktura, postrojbe HOS-a sudjelovale u obrani Republike Hrvatske i zahtjevnim borbenim djelovanjima na više bojišta.

Autor u knjizi navodi da je postupno integriranje postrojbi HOS-a u HV započelo nakon što je 23. studenoga 1991. u Hrvatskoj objavljen Proglas o općoj mobilizaciji, a da je velikim dijelom završen do sredine siječnja 1992. te da od tada HOS u Hrvatskoj više nije imao svojih samostalnih postrojbi. Premda mi nije poznat jedinstveni normativni akt kojim bi bila formalizirana integracija svih postrojbi HOS-a u HV, postoji, primjerice, Odluka zapovjednika Joze Radanovića o raspuštanju IX. bojne HOS-a od 16. siječnja 1992. u kojoj izrijekom navodi „da nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i uspostave uvjeta za legalnu mobilizaciju putem Ministarstva obrane, prestaje potreba za postojanjem dragovoljačkih postrojbi izvan sustava državnih institucija“. Važnost spomenute odluke je i u tome što jasno potvrđuje da se obrana Republike Hrvatske morala objediniti kroz legalne strukture Ministarstva obrane, te da su pripadnici HOS-a čiji je glavni cilj bila obrana Republike Hrvatske od velikosrpske agresije poštovali ustavno-pravne okvire RH.

Uz spomen suradnje s Blažom Kraljevićem, autor navodi njegovo ignoriranje pitanja integriranja HOS-a u HVO te problematiku nekontroliranog i neselektivnog primanja dragovoljaca u HOS, posebice ignoriranja priljeva prevelikog broja Muslimana u HOS na području Čapljine u lipnju i srpnju 1992. godine. Vodstvu HOS-a također zamjera odbijanje integriranja HOS-a u HVO, dok je istodobno poticana suradnja s Armijom RBiH u kojoj je „već do sredine 1992. bilo na desetke Muslimana – bivših oficira JNA, sudionika agresije na Hrvatsku“.

Malo poznati detalji o ratu u Hrvatskoj i BiH

Veći dio pripadnika HOS-a na teritoriju Bosne i Hercegovine integriran je u Hrvatsko vijeće obrane. Autor u knjizi navodi da se to dogodilo potpisivanjem sporazuma krajem kolovoza 1992. kojim je u praksi prestalo postojati zapovjedništvo ratnog stožera HOS-a Hercegovina, čiji su članovi, predvođeni zapovjednikom, 3. rujna pismeno podnijeli neopozive ostavke na svoje dužnosti u HOS-u. Time je spriječen i mogući unutarnji hrvatski sukob, a tek se manji dio pripadnika HOS-a uključio u strukture Armije RBiH. No, „Vrhovni zapovjednik HOS-a“ Dobroslav Paraga potom je 9. listopada 1992. zapovjedio ustrojavanje jedinstvenog zapovjedništva HOS-a za Republiku Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem Glavnog stožera u Zenici, a 22. studenoga 1992. potpisao je zapovijed kojom se Glavni stožer HOS-a za BiH preimenuje u Glavni stožer HOS-a, te potvrdio da su neki članovi toga stožera kooptirani u Vrhovnu komandu Glavnog stožera Oružanih snaga Republike BiH. Izvori od 9. prosinca 1992. pokazuju da je HOS tada bio dio legalnih Oružanih snaga BiH, a akt Ministarstva obrane Republike BiH od 9. lipnja 1993. potvrđuje da se HOS do tada podčinio komandi glavnog štaba OS RBiH, čime je i tamo prestao djelovati kao zasebna organizacija.

Iako se u svakom poglavlju nalazi barem dio sadržaja koji je malo poznat ili do sada nije bio prezentiran javnosti, među zanimljivostima u knjizi može se izdvojiti podatak iz 1. poglavlja knjige da je 15. listopada 1991. Alija Izetbegović izjavio kako je „JNA faktor zaštite suvereniteta BiH“, te da je Adil Zulfikarpašić, uz podršku Alije Izetbegovića, tijekom 1991. pregovarao sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem o ostanku BiH u „krnjoj“ Jugoslaviji, što su podaci važni za razumijevanje tadašnjih političkih odnosa u BiH. U 2. poglavlju autor ističe važnost Operacije Čagalj za daljnji tijek rata u BiH i RH, posebice za omogućavanje deblokade Dubrovnika i oslobođenje juga RH, a posebno je zanimljiv i sadržaj u 5. poglavlju knjige o gubitku vojarne Tihomir Mišić i napadu Armije RBiH na Bijelo Polje 30. lipnja 1993. godine.

U 6. poglavlju navode se malo poznati podaci o dramatičnom sastanku sa srpskom stranom 31. listopada 1994, neposredno uoči Operacije Cincar, te o sastanku predstavnika tri vojske u BiH u sarajevskoj zračnoj luci 11. siječnja 1995, koji je trajao od 12 do 23 sata, kao i mogućnost raspoređivanja francusko-britanskih snaga za žurno djelovanje u lipnju 1995. godine. U istom poglavlju spominje se i sastanak u Širokom Brijegu 15. srpnja 1995. na kojem je donesena odluka o oslobađanju Bosanskog Grahova i Glamoča od srpskih snaga, što je bio preduvjet za oslobođenje Knina. Reakcije će vjerojatno izazvati i njegovo zapažanje o ulozi pojedinaca u hrvatskoj diplomaciji uoči Vojno-redarstvene operacije Oluja.