Getaldićevo rimsko razdoblje

Nakon 9. travnja 1601, kada premlad nije izabran u Vijeãe umoljenih, pa sve do proljeãa 1602, èitavu godinu dana, Marin Getaldiã ne pojavljuje se na popisima predloþenikâ za vlastelinske sluþbe u zapisnicima sjednica Velikoga vijeãa, ali se zato pojavljuju njegova mlađa braća Andrija i Šimun. On očito mlađoj braći Andriji i Šimunu prepušta da se natječu za vlastelinske službe, napose za mjesto prizivnoga suca. Pa iako izbori za tu službu redovito teku glatko, Andrija nije izabran tri puta, a Šimun dvaput. A sâm se Marin priprema za novi put – s očima uprtima u Rimski kolegij uz koji, oslobođen od predavanjâ radi pisanja svojih matematièkih djela, djeluje Christoph Clavius, najutjecajniji matematièar kasne renesanse.

U srcu polemike o reformi kalendara

U Rim je Getaldić stigao najkasnije u lipnju 1602. godine, ranije nego što su dosad pretpostavljali ili procjenjivali Getaldićevi biografi. Dokaz je tomu pismo što ga je 8. srpnja 1602. Clavius upravio Vièteu. Francuz je već 1600. objavio knjižicu s prigovorima Claviusovoj reformi kalendara, a kad je Nijemac odbio usvojiti Francuzove ispravke, zapodjenuo je žestoku, a neopravdanu polemiku s Claviusom knjižicom Francisci Vietae adversus Christophorum Clavium expostulatio (Protest Françoisa Viètea protiv Christopha Claviusa, 1602). Viète je čak optužio Claviusa da o njemu nečasno govori. Na tu optužbu Clavius mu je odgovorio pismom u kojem se pozvao na Getaldića kao svjedoka:

Prva tiskana pohvala Getaldićeva matematičkoga genija – u Claviusovoj knjizi 1603. / Christophorus Clavius Bambergensis, Euclidis Elementorum libri XV.  / (Romae: Apud Aloysium Zanettum, 1603), p. 322.

„Svjedoče o tomu svi s kojima sam razgovarao, ako žele reći istinu, da nikada nisam rekao ni jednu neispravnu riječ o Vašem Gospodstvu. Potvrdit će to uzoriti kardinal Dossat, monsinjor Seraphin, dekan sudaca Rote, i dubrovački vlastelin Marin Getaldić, Vaš najodaniji prijatelj, s kojim svakoga dana razgovaram o Vašem Gospodstvu časno i s poštovanjem.“

Dakle do 8. srpnja 1602. Getaldić ne samo da je stigao u Rim, nego je i stupio u Claviusovu radionicu za napredne matematičare pri Rimskom kolegiju, jedinom mjestu gdje su oni mogli svakodnevno razgovarati na matematičke teme. Uz dva istaknuta crkvena velikodostojnika Clavius je kao jedinoga svjedoka među matematičarima izabrao onoga koji je s obojicom bio blizak, a to je bio Getaldić. Tako se Getaldić našao u srcu glavne matematičke polemike o valjanosti gregorijanskoga kalendara, i to kao svjedok Claviusova časnoga ponašanja prema osporavatelju Vièteu.

U Claviusovu seminaru Getaldić je upoznao i Claviusova nasljednika na katedri matematike u Rimskom kolegiju – tirolskog isusovca Christopha Grienbergera, s kojim se dopisivao do 1625. godine. Ondje se također sprijateljio s bivšim isusovcem Lucom Valeriom, koji je već bio objavio svoje prvo djelo o kvadraturi parabole i ostalih krivulja, a tad je, na Claviusovu zamolbu, na Rimskom sveučilištu već predavao matematiku samo blagdanima (in diebus festis) i radio na svom glavnom djelu De centro gravitatis solidorum
(O teþiðtu tijelâ).

Prva tiskana pohvala Getaldićeva genija

U jesen 1602. godine istaknuo se Getaldić elegantnim rješenjem zadatka što mu ga je postavio Clavius: „Konstruiraj pravokutnik, ako su zadani pretičci dijagonale spram njegovih stranica d – a, d – b.“ Pritom se tražilo da se zadatak riješi što jednostavnijim sredstvima. Getaldić je prvo našao jedno rješenje, ali mu je 24. listopada uspjelo naći i drugo, mnogo elegantnije. To je drugo rješenje odmah pismom poslao svome učitelju: „Problem koji mi je Vaša Velečasnost predložila prije nekog vremena riješio sam i na drugi način. Konstrukcija je puno lakša od prethodne, a dokaz je kraći. U ovom rješenju ne koristim ni petu ni šestu knjigu Euklida, kao što sam to učinio u onom drugom rješenju, već samo prvu i drugu knjigu.“

Clavius je bio toliko oduševljen tim drugim Getaldićevim rješenjem da ga je uvrstio u prvo sljedeće izdanje svoga komentara uz Euklidove Elemente, objavljeno već 1603. godine. Pritom je ugledni rimski profesor uveo čitatelja u Getaldićevo rješenje ovim riječima: „Učeni muž i izvrstan matematičar Marin Getaldić, dubrovački vlastelin, blizak mi prijatelj, riješio je vrlo domišljato problem pravokutnog paralelograma, k tomu na daleko drugačiji i sažetiji način nego što ga je prethodno riješio netko drugi. Nije potrebno ovdje dodavati ovo prijašnje rješenje, jer sam ovdje priložio rješenje Marina Dubrovčanina kao kraće i lakše.“ Prva tiskana pohvala Getaldićeve matematičke nadarenosti došla s najmjerodavnijega mjesta – od Claviusa. Time se Getaldićeva bibliografija uvećava za osam bibliografskih jedinica, jer je upravo toliko bilo izdanja Claviusova komentara Euklida od 1603. do 1691. godine.

Konstrukcija konkavnoga paraboličnoga zrcala za upaljivanje tvari u njegovu žarištu u Getaldićevu prvom tiskanom djelu / Marinus Ghetaldus,
Nonnullæ propositiones de parabola  / (Romæ: Apud Aloysium Zannettum, 1603), p. 18.

Matematičar i fizičar

Do proljeća 1603. godine Getaldić je dovršio prva dva svoja znanstvena rukopisa, bar do te mjere da ih je mogao dati Claviusu na ocjenu. Proučivši rukopise, Clavius je snažno poticao Getaldića da ih objavi i napokon ga uspio uvjeriti da rukopise pošalje u tisak. Getaldić je prvo objavio Nonnullae propositiones de parabola (Neki stavci o paraboli), djelce o svojstvima parabole i konstrukciji paraboličnoga zrcala za upaljivanje, potpisavši posvetu Claviusu  24. ožujka 1603. S tom teorijskom popudbinom Dubrovčanin je kasnije konstruirao različita parabolična zrcala i Betinu špilju na imanju svoga ujaka Orsata Andrijina Restića pretvorio u optički i metalurgijski laboratorij.

Nakon mjesec dana, 25. travnja 1603, potpisao je i posvetu za svoje jedino djelo iz fizike, preciznije iz hidrostatike, djelo vrlo zahtjevnoga tiskarskoga sloga s tablicama, razlomcima i crtežima – svoj Promotus Archimedes (Unaprijeđeni Arhimed). U njemu je pomoću hidrostatske vage razvio metodologiju određivanja relativnih težina za različite tvari, što je uključivalo i mjerenje i izračunavanje. Od svih ostalih metodologija u hidrostatici Getaldićeva se metodologija razlikovala po dvama obilježjima: izradi kositrenoga uzorka u obliku jednakostraničnoga valjka i uporabi konjske dlake pri ovjesu. Tim je dvama svojim tiskanim djelima Getaldić 1603. godine postao ime i među matematičarima i među fizičarima.

Promotus Archimedes bez ikakve je dvojbe najutjecajnije Getaldićevo djelo. Njegova tablica relativnih težina za sedam kovina i pet tekućina doživjela je značajnu i dugotrajnu primjenu u europskim razmjerima. Na nju se pozvao Marin Mersenne u Parizu, Giovanni Battista Riccioli u Bologni, Athanasius Kircher u Rimu, Robert Boyle u Londonu, želi li se spomenuti samo najveća imena. Pridružio im se i jedan našijenac – Đuro Armeno Baglivi u jedinoj svojoj raspravi iz statike zraka i tekućina 1700.
godine.

Ali prije većine glasovitih europskih odjeka Getaldićeva Unaprijeđenoga Arhimeda, zbio se doista izniman odjek toga djela u Pekingu. Taj je odjek prvi put spomenuo sinolog Joseph Needham u svom kapitalnom djelu Science and civilization in China (1965), ali dosad nije bio uvršten u Getaldićevu biografiju. Godine 1611. Johann Schreck (1576–1630), zvan Terrentius, prvo je postao članom rimske Accademije dei Lincei, gotovo istodobno s Galileijem, a potom stupio u Družbu Isusovu. Na temelju promišljenih naputaka Mattea Riccija, isusovca koji je uspio steći naklonost kineskoga cara zbog svojih astronomskih znanja, prvi Riccijev suradnik Nicolas Trigault uspio je uvjeriti Schrecka da se priključi „kineskom eksperimentu“.

Godine 1618. Schreck je sa sobom u Kinu ponio knjižnicu sa 7000 naslova, među njima i tri naslova iz mehanike ili, još uže, hidrostatike. Uz djela Simona Stevina i Guidobalda del Montea ponio je i jedino Getaldićevo djelo iz fizike – Promotus Archimedes. Ali nije na tome stao. Kad je zajedno s kineskim učenjakom Wangom Zhengom priredio djelo Divni strojevi dalekoga Zapada u riječi i slici (na kineskom Yuǎn xī qí qì túshuō lù zuì ili skraćeno Qí qì túshuō, 1627), on je u tu enciklopediju zapadnoga znanja iz mehanike i mehaničkih strojeva uvrstio i Getaldićevu metodologiju za određivanje relativnih težina kovina i tekućina. Tako je pomoću Getaldićeve tablice upoznao kineske znanstvenike s pojmom koji je u Europi prethodio pojmu specifične težine. Zahvaljujući isusovačkoj misiji u Kini – genijalnošću Mattea Riccija i nastojanjem Johannesa Schrecka – Getaldićevo djelo Promotus Archimedes doživjelo je dragocjen znanstveni odjek prije u Pekingu nego u Londonu.