Epistolarni spomenik hrvatskoj opstojnosti

Tijekom olovnih desetljeća druge polovice dvadesetog stoljeća, kad je službeno hrvatsko ime u domovini uglavnom bilo osuđeno na ideološko prešućivanje, a svaka čežnja za slobodnom i neovisnom državom tretirana kao magnum crimen (Viktor Novak, op. a.), postojala je paralelna, tiha i neumoljiva Hrvatska. Bila bi to Hrvatska u egzilu, rasuta po dalekom svijetu, ogrnuta tuđim snjegovima, maglama, prepuštena tuđinskoj ravnodušnosti, ali neraskidivo povezana čvrstim nitima zajedničkoga hrvatskog jezika, povijesne odgovornosti i vječno tinjajuće nade. Upravo o neposrednom iskustvu naših rasutih sudbina svjedoči dirljiva, autentična i kulturno-povijesno dragocjena knjiga Emigrantska pisma istaknutog književnika, filologa, prevoditelja i dugogodišnjeg profesora na kanadskom Sveučilištu Waterloo Vinka Grubišića.

Brojna publika na predstavljanju u Hrvatskoj matici iseljenika 16. rujna

Na slici Vinko Grubišić,
Vesna Kukavica, Renata Burai
i Ratko Cvetnić

O knjizi su govorili i redatelj
Vinko Grubišić te ravnatelj
HMI Zdeslav Milas / Snimila Marijana Žeželj HMI

Njezino zagrebačko predstavljanje u Velikoj dvorani Hrvatske matice iseljenika održano je 16. rujna u suorganizaciji s Ogrankom Matice hrvatske u Skradinu na čelu s Marinkom Šiškom, izdavačem knjige, u sklopu prestižne manifestacije Dani europske baštine. Događaj je nadrastao uobičajene akademske okvire te se prometnuo u duboko emotivan, pomalo katarzičan povratak kući. Pred prepunim auditorijem uglednika iz javnog, političkog i znanstvenog života ponovno su oživjeli glasovi onih koji su onda kad je bilo najteže odbili šutjeti. Prisutnost spomenutih figura iz javnog života, ali i predstavnika nacionalnih institucija poput Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatskog državnog arhiva, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Croaticuma – Centra za hrvatski kao drugi i strani jezik, Instituta za hrvatski jezik te brojnih fakulteta, svjedoči kako je riječ o građi koja čini kanon domovinske kulture.

Emigrantska pisma ne smiju se čitati tek kao puki arhivski zapisi. Na gotovo 180 stranica teksta, ova memoarska proza funkcionira kao kolektivna kulturna biografija čitavog naraštaja hrvatskih intelektualaca i društveno angažiranih pojedinaca. Kroz epistolarni dijalog koji se intenzivno odvijao tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u predvečerje dugoočekivanog hrvatskog osamostaljenja, ali i krvavog, nametnutog nam rata za slobodu, autor korespondira s dvanaestoricom svojih suvremenika i supatnika. Riječ je o Bogdanu Radici, Anti Kadiću, Vinku Nikoliću, Juri Petričeviću, Antunu Nizeteu, Stjepanu Krešiću, Marku Čoviću, Branku Franoliću, Josipu Matešiću, Zdravku Sančeviću te franjevcima Dioniziju Lasiću i Lucijanu Kordiću.

Smještajući pisma u širi povijesni, politički i kulturni kontekst, priređivačica i urednica Renata Burai, akademik Ratko Cvetnić i redatelj Vinko Grubišić, imenjak i prezimenjak autora po kojemu je dobio ime, ukazali su na činjenicu da nam ona svjedoče o ljudima koji su u zahtjevnim i opasnim okolnostima, u stalnoj egzistencijalnoj neizvjesnosti, stvarali ozračje i intelektualnu bazu za povijesni trenutak osamostaljenja. Riječima akademika Cvetnića, u vrijeme dok je u Hrvatskoj jedina elita bila ona partijska, angažman Vinka Grubišića i njegova kruga promatramo kao dio šireg entuzijazma koji je držao na okupu malene, ali duhovno moćne iseljeničke zajednice. Referiravši se na hrvatskog novinara, publicista i urednika Tiasa Mortigjija, ubijenog tijekom poratnih čistki nakon 1945, Cvetnić je citirao njegovu opomenu da će „nakon svega, od Hrvatske ostati puka nacionalna masa bez glave“. Ta bojazan od gubitka nacionalno odgovorne inteligencije bila je svojevrstan pokretač svih intelektualnih i kulturnih inicijativa koje je emigracija pokrenula i realizirala tijekom tog vremena. Iz te perspektive jezik (odnosno filologija) u Emigrantskim pismima postaje instrument otpora i čuvar nacionalne biti.

Kako je u pozdravnom govoru istaknuo ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Zdeslav Milas, očuvanje hrvatskog jezika u egzilu nije bilo tek pitanje akademskog ili umjetničkog rada. Domovina je njegovim posredstvom postala živa riječ koju je autor, zajedno sa svojim suvremenicima, desetljećima čuvao u tuđini kako bi je naposljetku vratio tamo gdje jedino i pripada.

Vinko Grubišić, kao čovjek čiji je fascinantan životni i znanstveni put od sveučilišnih priručnika i gramatika preko prvog u svijetu Internetskog tečaja hrvatskog jezika na kanadskom sveučilištu pa sve do pjesničkih zbirki, ovjenčan Zlatnom medaljom kraljice Elizabete II. za doprinos multikulturalizmu, publici je uputio svoje težnje koje nas snažno obvezuju. Istaknuvši potrebu za sustavnijim, institucionalnim očuvanjem i arhiviranjem inozemne Croatice, predložio je pokretanje stalne nacionalne manifestacije koja bi bila posvećena isključivo prikupljanju, istraživanju i javnom predstavljanju memoarske i epistolarne građe hrvatskog iseljeništva. Glavna zvijezda promocije Vinko Grubišić zahvalio je svima i predložio organizaciju simpozija o emigrantskoj memoaristici i o hrvatskim izdavačima u
dijaspori.

Dok je dvoranom odzvanjala melodija prigodnoga glazbenoga programa u izvedbi solistice Nike Pastuović, pod čvrstom moderatorskom palicom Vesne Kukavice, voditeljicom Odjela za nakladništvo HMI, prisutne u publici prožeo je osjećaj povijesne zahvalnosti prema toj samozatajnoj, a tako gorljivoj Hrvatskoj iz egzila. Emigrantska pisma stoga ne stoje pred nama samo kao knjiga, nego kao spomenik jednoj plemenitoj borbi. Napose, kao podsjetnik novim generacijama da se hrvatska misao, hrvatska kultura i hrvatska riječ nikada, pa ni u najmračnijim i najhladnijim noćima naše povijesti, nisu dale ugasiti.