Domoljublje koje zna popraviti krov

Ništa u djetinjstvu Jadranke Njerš Beresford-Peirse, koja je preminula u svom londonskom stanu 12. rujna, nije nagovještavalo da će jednoga dana njezino ime biti izgovarano u dvoranama Buckinghamske palače.

Godine 1963. završila je studij engleskog i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a već sljedeće godine otišla je u Englesku na poslijediplomski studij na University of London. Zaposlila se u knjižnici School of Slavonic and East European Studies. Nitko nije mogao znati da će joj to iskustvo dobro doći mnogo godina kasnije, kada se počela brinuti za rijetke knjige u hrvatskim knjižnicama.

Lady Beresford-Peirse u Kući Bukovac u Cavtatu

Godine 1966. udala se za sir Henryja Granta de la Poer Beresford-Peirsea, čovjeka čije je prezime nosilo težinu stoljećâ engleske aristokracije. Takvi brakovi često običavaju od žene napraviti ukras, ime u društvenoj rubrici i domaćicu živahnih večera. Ona je odgojila dva sina, živjela u Londonu i na obiteljskom imanju Bedale u Sjevernom Yorkshireu. Prevodila je, priređivala izložbe, organizirala koncerte i zanimala se za Vlahu Bukovca, za godine koje je slikar proveo u Engleskoj, jer onaj tko živi u tuđini, rado traži znak da veza među njegovim dvjema domovinama nije slučajna.

Rat koji je 1991. zahvatio Hrvatsku promijenio je smjer njezina života, ili ga je možda tek otkrio u punini. Sa suprugom je osnovala The International Trust for Croatian Monuments pod okriljem ICOMOS-a UK, s dvostrukim zadatkom: prikupiti sredstva, ali i organizirati know-how za obnovu hrvatskih spomenika, muzeja, crkava, knjižnica i drugih dijelova kulturne baštine, istodobno pokazujući svijetu što se s njima događa u okolnostima nemilosrdnog, nametnutog rata.

Zaklada je pomagala obnovu dvorca Eltz u Vukovaru, crkve sv. Vlaha i franjevačkog samostana u Dubrovniku, osječke konkatedrale i šibenske katedrale, a kasnije i poslijepotresnu obnovu u Zagrebu i Petrinji, bez mnogo riječi, ali vrlo djelotvorno. U franjevačkom samostanu na Poljudu pridonijela je uređenju memorijalne knjižnice starih i rijetkih knjiga.

Nije se zaustavila na velikim građevinama. Kad je saznala da stoljetno crkveno ruho trune na tavanima, nije ju zaokupila metafizika baštine, nego pitanje gdje ga i kako složiti. Nabavila je specijalne ladičare: dvjesto pedeset i četiri za tekstil skradinske župne crkve, a druge za ruho u Hvaru, Komiži, Malom Lošinju i Zaostrogu, gdje se čuva misnica sašivena od plašta posljednjeg bosanskog kralja.

Svijet se zna zanijeti katedralama, a zaboraviti da je katedrala i tkanina, pergamena i papir, metal i staklo. Zato je pomogla da se ustroje radionice za knjige i papir u Dubrovniku te radionica vitraja „Teodora“ u Osijeku. U Ivanić-Gradu je pokrenula školu tkanja, uvjerena da baština nije samo kamen i platno, nego i znanje koje se prenosi s ruke na ruku i, ako se zapusti, izblijedi brže od ijedne freske. Godinama je plaćala pretplatu na vodeće povijesno-umjetničke i arheološke časopise za niz naših ustanova i znanstvenika. Slala je mlade konzervatore i restauratore u Weymouth, u St Paul’s, u Victoria & Albert i British Museum te na ljetne škole Attingham Trusta, a nekima je velikodušno platila školovanje. Ti ljudi sada rade u Splitu, Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Konavlima i zacijelo su njezin najtrajniji spomenik.

Otvarala je vrata, jedna po jedna. Ivo Pogorelić svirao je u Royal Festival Hallu 1992. za dubrovačku Vijećnicu te 1994. u Bruxellesu za šibensku katedralu i osječku crkvu sv. Petra i Pavla. Ugledna aukcijska kuća Bonhams je 1994. prodavala slike devedeset engleskih umjetnika darovanih za istu svrhu. Na koncertu održanom 1999, pred vojvodom i vojvotkinjom od Gloucestera, veleposlanicima i sir Edwardom Heathom, prikupljeno je 65.000 funti čime je obnovljeno krovište vukovarskog dvorca Eltz, koje je rat uništio do temelja. Slijedile su izložbe: Kraljevski akademici u Dubrovniku, Bukovac u Liverpoolu, Harrogateu i Londonu, Milka Trnina i Ruđer Bošković u Royal Societyju.

Njezinom je upornošću 2009. Frances Lincoln objavio knjigu Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage, prvo znanstveno djelo na engleskom jeziku posvećeno hrvatskoj umjetničkoj baštini. Vodeći britanski, američki i hrvatski stručnjaci u njoj su protumačili ključna razdoblja hrvatske kulturne povijesti, od rimskih ostataka na obali i gotičkog sjaja dalmatinskih gradova do dvoraca i zbirki kontinentalne Hrvatske. Među autorima su bili John Julius Norwich, sir Timothy Clifford, Marcus Binney, Brian Sewell i Sheila McNally. Naklada je rasprodana tako brzo da je 2011. tiskano drugo izdanje.

Imala je pristup višim krugovima britanskoga društva. Među prvima koji su podržali zakladu bio je tadašnji prijestolonasljednik Charles, danas kralj Charles III., čija je pomoć bila usmjerena obnovi Arboretuma u Trstenom. Poznanstvo se s godinama produbilo, pa joj je 2024. u Buckinghamskoj palači isti taj čovjek, sada kralj, osobno uručio odličje MBE (Member of the Order of the British Empire) za doprinos hrvatsko-britanskim odnosima i zaštiti kulturne baštine.

U Hrvatskoj je 1997. odlikovana Danicom s likom Katarine Zrinske, 1998. dobila je nagradu Croatia nostra, 1999. nagradu INA-e za promicanje hrvatske kulture u svijetu, a poslije medalju grada Vukovara, priznanje Ministarstva kulture (2015) i Nagradu grada Dubrovnika (2022).

Njezina veza s Hrvatskom nije bila samo dobrotvorne naravi. Godine 1992. poslala je londonskom Independentu pismo kao odgovor na tekst engleskog pisca i novinara Roberta Fiska o Jasenovcu. Nije branila ono što se ne može braniti, ali se odlučno usprotivila tome da se svi Hrvati poistovjete sa zločinima ustaškog režima. U tim se recima osjeća više od diplomatske uljudnosti: osjećaj odgovornosti prema zemlji koju je, unatoč desetljećima provedenima drugdje, i dalje smatrala svojom.

U listopadu 2024. posjetila je Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i darovala joj crtež Klečeći redovnik, pripisan Federiku Benkoviću, koji je zaklada prethodno otkupila na aukciji u Velikoj Britaniji. Predmet otrgnut zaboravu u tuđini vratila je kući ruka žene koja je i sama cijeli život putovala između dviju pripadnosti.

Ostat će zapamćena kao žena koja je cijeli svoj društveni i kulturni kapital u Velikoj Britaniji stavila u službu domovine. U toj službi nikad nije bila sentimentalna, bila je korisna. Domoljublje je za nju bila ljubav koja zna popraviti krov. Vjerovala je da se domovina ne spašava i ne čuva „općenito“, nego krovom, ladicom i vještom rukom.