Čileanski književnik hrvatskog podrijetla u Zagrebu

„Osoba koja čita osoba je koja živi!“ To je samo jedna od poticajnih misli koje je izgovorio čileanski književnik hrvatskog podrijetla Juan Mihovilovich Hernández prigodom gostovanja na nedavno održanom 14. Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu na kojem se, uz hrvatsku književnu elitu, okupio i niz velikih i važnih književnih imena iz svijeta. Jedan  od najvažnijih i najčitanijih čileanskih pisaca predstavio je roman Ljubav puževa u sklopu festivalskog programa Dvostruki portreti. Nastupio je s hrvatskim književnikom Marinkom Koščecom, predstavnikom suvremene hrvatske intelektualne proze, koji je govorio o svom novom romanu Preko mosta. Iako je proza koju pišu različita, dvojica književnika imaju dosta dodirnih točaka. Književno reagiraju na pitanja što ostaje od zavičaja kad se od njega udaljimo i kako se identitet oblikuje između jezika, vremena i mjesta. Uz to, obojica su vrsni stilisti. „Udaljene obale i osobne povijesti u njihovim se prozama susreću kroz univerzalno iskustvo odlaska, povratka i traženja uporišta od suvremene zbilje do fikcije“, rekao je moderirajući Dvostruke portrete književni kritičar i kroatist Mario Kolar.

Marinko Koščec, Juan Mihovilovich i Mario Kolar u programu
Dvostruki portreti 8. rujna na 14. FSK u Zagrebu / Snimio Anto Magzan

Ideju za roman Mihovilovich je dobio 2005. u mjestu u kojem je petnaestak godina radio kao sudac. Ispričao je kako je sjedio u dvorištu stare kolonijalne kuće i čitao, što mu je najdraža aktivnost. Opazio je dva puža, obasjana suncem, u ljubavnom činu. „Osjetio sam da ću napisati roman“, rekao je. Događaje je potom temeljio na cunamiju koji se dogodio 2010. na čileanskoj obali, a u kojem je poginulo mnogo ljudi. U romanu je stvorio kraljevstvo djece u kojem ljubav spašava ljudsku vrstu. Priča Mihovilovicheva romana Ljubav puževa, koji je smješten u ruralnu sredinu u blizini grada Curepta u Čileu, prati članove jedne obitelji kroz nekoliko naraštaja, a pripovijeda je dječak Pablo. To je potresna i duboka priča o obitelji, korijenima i čudesnim nitima koje nas vežu kroz naraštaje. Realne događaje dječak povezuje sa snovima i zamišljenim svjetovima. Mihovilovich kaže kako djeca stvarnost vide kroz svoju imaginaciju. U romanu je prikazan život južnoameričkog sela, obilježen tradicijom, praznovjerjem, lošim međuljudskim odnosima, siromaštvom i životarenjem, životom u zatvoru. Posebno je važno razotkrivanje stranaca koji uništavaju okoliš i čileansku zemlju. Ljubav puževa govori i o tome kako se puževi, iako nemaju mozga, čudesno ljube. „Simbolika puževa je u toj univerzalnoj energiji koja kondenzira ljubav svega što postoji. Čitavog kraljevstva prirode. Kraljevstva minerala, biljaka, životinja pa čak ljudi.“

Roman su objavili Neolit i Hrvatska matica iseljenika, urednik je Marko Gregur, a na hrvatski ga je prevela Željka Lovrenčić. Ljubav puževa četvrta je Mihovilovicheva knjiga koja izlazi na hrvatskom, u izdanju HMI, nakon romana Zaraza ludilom i Njezine bose noge te zbirke priča Razvrstavač. I te je knjige prevela Željka Lovrenčić.

Mihovilovich je pripadnik trećega naraštaja čileanskih književnika 1980-ih, tj. naraštaja „državnog udara“. Za sebe kaže kako je sklon nekoj vrsti patetičnog realizma. Nagrađivani je autor petnaestak romana i zbirki kratkih priča. Književni kritičar Ernesto Andres Livacic Gazzano smatrao ga je jednim od najboljih predstavnika moderne čileanske proze koji je u čileansku književnost unio svjež duh. Mihovilovich efektno portretira likove i donosi snažne prikaze običnih životnih situacija. Na predstavljanju svojeg, svi se slažu, izvrsno oblikovanog proznog djela, autor je pokazao kako voli kontakt s publikom, njemu istodobno dalekom, ali na neki način i bliskom.

Juan Mihovilovich rođen je 1951. u Punta Arenasu, najjužnijem čileanskom gradu, smještenom na obali Magellanova prolaza, gdje odavno živi mnogobrojna hrvatska iseljenička zajednica. Pripadnik je trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika, a odrastao je u blizini Južnoga pola, u tzv. hrvatskoj četvrti koju su prije više od 150 godina počeli naseljavati naši iseljenici, ponajprije Bračani. Po zanimanju je pravnik, radio je kao sudac i odvjetnik,ali cijeli život piše. „U glavi sam uvijek pisac, to je način na koji živim. Pišem i sad“, rekao je na predstavljanju romana u Zagrebu. Na pitanje kako žive sudac i pisac u istoj prostoriji, odgovorio je da je pisac oduvijek, točnije, počeo je pisati s 11-12 godina. „Ja sam pisac po vokaciji, sudački je posao došao naknadno.“ Mihovilovicheva je najčešća tema život usamljenog čovjek našega doba, toliko aktualna i bliska čitatelju, podjednako hrvatskom kao i onome u dalekom Čileu.

Prije nastupa na Festivalu svjetske književnosti posjetio je Hrvatsku maticu iseljenika. Prevođenje Mihovilovichevih, ali i drugih djela na hrvatski nije samo kulturna razmjena, nego način vraćanja dijela iseljeničke priče u zemlju iz koje su potekli njihovi preci, čulo se u Hrvatskoj matici iseljenika. To je još jedan podsjetnik da hrvatska književna i kulturna priča već dugo postoji i izvan granica Hrvatske.