Čežnja za prošlošću koju nismo živjeli

Okosnicu ovogodišnjeg 38. Salona mladih u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika čine tri izložbena programa, od kojih je najveća i najsveobuhvatnija izložba Anemoia, prema kustoskoj koncepciji Darija Vugera i Mirana Blažeka, koja predstavlja 39 mladih umjetnica i umjetnika u Oktogonu (NMMU). Druga je Situacija: „Salon mladih pt. 2“ (8–24. rujna), kustosa Antuna Sekulića, koja donosi radove 29 mladih umjetnika na sljedećim lokacijama: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Garaža Kamba, Studio-galerija Klet i Autonomni kulturni centar Attack; dok se izložba nagrađenih studenata Akademije likovnih umjetnosti Venientes (11–27. rujna), održava u zagrebačkoj Galeriji 112. „Bijenalni karakter manifestacije i fokus na umjetnicima do 35 godina učinili su Salon mladih važnim mjestom susreta novih umjetničkih praksi, autora/ica i ideja na domaćoj umjetničkoj sceni“, stoji u priopćenju za medije. Kroz različite formate i pristupe, Salon mladih uvijek otvara prostor za eksperiment, razmjenu i afirmaciju novih umjetničkih pozicija.

Pavle Mijuca, A Village is never done, 2026.

Mia Akrap, Spring of Phantoms, 2026.

Nostalgija digitalnog doba

Izložba u Oktogonu (NMMU) predstavlja polazišnu točku ovogodišnjeg programa koji se bavi odnosom prema prošlosti, sjećanju i vremenu u digitalnom dobu. Anemoia polazi od nostalgije za prošlošću koju nikada nismo proživjeli – osjećaja koji je u digitalnom dobu postao sve prisutniji. „Prošlost danas neprestano preoblikujemo, vizualiziramo i pretvaramo u slike, predmete i priče koje više nisu ni sasvim prošle ni sasvim sadašnje“ (Vuger i Blažek). Izložba okuplja različite likovne, multimedijske, skulpturalne i postdigitalne prakse koje istražuju upravo taj odnos prema vremenu, sjećanju i virtualnosti. Umjesto pokušaja da ponudi jednoznačan odgovor, Anemoia „otvara prostor za razmišljanje o tome kako kroz pogled u prošlost zapravo gledamo sebe i kako u svijetu koji sve više briše granice između stvarnog i virtualnog ponovno zamišljamo vlastitu budućnost“. To je dosta dobro i fleksibilno pokrivena široka mogućnost teorijske i praktične interpretacije za takvu vrstu izložbe.

Među pozvanim umjetnicima su Teuta Gatolin, Ivana Ljubičić, Leo Pavlović, Nikola Pjevačević, Ivona Pupačić i Dorian Trepić, a selekciju su prošli umjetnici Mia Akrap, Ivana Bajcer, David Bakarić Mihaljević, Damir Begović, Alex Brajković, Sunčana Brkulj, Rudolf Crnko, Sanda Črnelč, Ana Domljan, Lora Elezović, Dora Cosme Fodor, Mihael Frančić, Tomislav Hršak, Josipa Krolo, Tin Krupilnicki, Lara Kraš, Antonio Kutleša, Kristina Marić, Svan Matica Radulović, Pavle Mijuca, Filip Milković, Dorian Pacak, Manuela Pauk, Vid Pavlić, Petra Pavetić Kranjčec, Filip Radić, Mihaela Rašica, Kora Rogina, Mateo Sito, Matea Šiprak, Leo Subanović, Matej Vuković, Anđela Zanki i Diana Zrnić.

U koncepciji kustosa Antona Sekulića Salon mladih pt. 2 izlagali su na raznim lokacijama umjetnici Ana Pintarić, Antonio Petrić, Antun Sekulić, Bartol Galović, Domagoj Ivan Mihaljević, Dominik Višnjić, Dora Križnik, Filip Najdanović, Filip Paljar, Fran Marko Vlahinić, Gabriela Perak, Hana Hanak, Kaja Dujmić, Klara Šoštarić, Deniss Grgić, Luka Kirin, Luisa Pascu, Marianna Nardini, Marko Zbodulja, Miha Maješ, Marcel Vugec, Marta Katavić, Martin Ivček, Martin Vidaček, Miro Čabraja, Iva Rada Sibila, Roko Čerina, Teo Kiš i Tonka Šušec. Taj kontrapunkt glavnoj koncepciji nije imao definiranu temu, već je pokušao popuniti opći presjek nekih zanimljivih likovnih radova i individualnih umjetničkih poetika, s nonšalantnim pristupom prema klasičnom galerijskom izlaganju. U izboru umjetnika prisutna je tendencija da se prikažu klasičnije tehnike izražavanja, s mnogo više slikarskih i crtačkih narativa.

Venientes je s druge strane izložbeni koncept koji je osmislio pokojni profesor i dekan ALU te kipar Slavomir Drinković. Tradicijski, Venientes predstavlja radove diplomanata te presjek radova najboljih studenata svih odsjeka Akademije koji su nagrađeni od strane Vijeća ALU Zagreb „za ostvarenu izvrsnost tijekom studija“. Ove su godine predstavljeni Antonela Beli, Ivona Stambolija, Kristina Novosel i Kristijan Popović, pod kustoskom paskom Korane Littvay.

Uvijek je delikatno davati konačne ocjene radovima mladih umjetnika i postoji neko drevno nepisano pravilo da se prvi izlasci na likovnu scenu nikada ne pokapaju pa ćemo za sada samo zapamtiti neka imena, ona su se tu pred nama pojavila da ih dalje pratimo, i to će u ovom trenutku biti dovoljno. Naime, kada se radi o djelima vrlo mladih i mladih umjetnika, mnogo je faktora presudno za izgled konačnog rada: upliv mentora koji ne mora uvijek biti pozitivan, osobna etika umjetnika (u kolikoj mjeri svjesno ili nesvjesno reciklira i prepisuje već viđene radove i koncepte afirmiranih svjetskih umjetnika), dostupan budžet za izvedbu, odnosno, produkciju rada, a na koncu i talent – riječ na koju se danas mnogi mršte jer su svi sami sebi „prevažni“ sa svojim konceptima i projektima, kako među umjetnicima tako i među kustosima.

Prošlost koja nikada nije postojala

Pa vratimo se glavnoj temi Salona mladih i pojašnjenju koncepcije. „U skladu s definicijom neologizma Johna Koeniga, fenomenski smo ovu ambijentalnu cjelinu opisali oblikom anemoje – nostalgičnim sklopom koji aktivno čezne za virtualnom, sintetičkom i nikada proživljenom prošlošću. Kroz igru značenja, čitanja i gledanja cilj je bio razbiti, odnosno probiti se kroz slikovitost nostalgije kao temeljne iluzije našega vremena, i to nauštrb atmosfere, odnosno situacije izložbe. (…) Od povučenih krajolika do njihovih apstrakcija, kao i konkretnih ambijenata, ‘pustinja stvarnog’ jedan je od zajedničkih okvira refleksije o suvremenom stanju stvari kroz ono što Anemoia u konačnici jest: potraga za vlastitim odrazom, konceptualizirana kao fenomen čežnje za prošlošću koju nikada nismo proživjeli i/ili koja kao takva nikada nije ni postojala. Ovaj je projekt svojevrsni unaprijeđeni re:make pop-up izložbe uz konferenciju Nostalgia Movements iz 2022. godine“ (Vuger i Blažek).

I dalje: „Anemoia nije odgovor, niti tema, već način na koji se umjetnička praksa odnosi prema prošlosti. (…) Sve vezano uz čovjekovu kulturu kreće se iz umjetnosti u umjetnost. Larpurlartizam se zato čini jedinim mogućim odgovorom na opće stanje umjetnosti svijeta koje susrećemo na svakom koraku naše hipervizualizirane zbilje. Konačno, cilj ‘kakofoničnog ambijentalnog sklopa’ ovog projekta jest izložiti lijepe predmete, artefakte čija radikalna površnost i tvrdoća njihove estetičke izjave negiraju potrebu za ulaženjem u virtualnost interpretacije. Za razliku od svega ostalog, o čemu se danas više ne može raspravljati, ovdje je ostavljen velik prostor za ljepotu“ (Vuger i Blažek).

Između već viđenog i novih senzibiliteta

Za mali broj radova u sklopu glavne koncepcije može se reći da su načeli temu ljepote u tradicionalnom estetskom smislu, ali ima pojedinačnih radova koji su se trudili na ambijentalnoj razini popuniti prazninu našeg života biljkama, životinjama ili lijepim isječcima emotivnih i perceptivnih iskustava svijeta oko sebe, da tako to poopćimo. S druge strane, po pitanju recikliranja prošlosti, izbor radova u Oktogonu zaista izgleda kao da nas je vremenski crv prebacio u devedesete godine 20. stoljeća; stariji posjetitelji, kustosi i umjetnici sigurno su se više puta osmjehnuli s mišlju: „Joj, koliko sam već puta vidjela/vidio takve radove!“. Ono što mi se čini važnim za našu kulturnu sredinu i specifičan ambijent jest pojava nekoliko radova koji se kritički bave temom turizma i svega onoga negativnoga što nam masovni i elitni turizam jednako donose. Odabir izloženih umjetnika uvijek je osoban, pa je teško reći zašto neka imena nedostaju: činjenica je da su neki umjetnici u kasnim 20-im ili ranim 30-im godinama već vrlo afirmirani, i možda se ne vide više na salonu koji donosi mnoge tek „izlegle mačiće“ među umjetnicima.

Posebno upečatljiv mikrosegment izložbe u Oktogonu mala su tekstualna pojašnjenja radova samih umjetnika na legendama: čak i kada su na idejno-umjetničkoj razini produkcije neki radovi podbacili, mlada je generacija iznimno osviještena po pitanjima različitih stanja anomalije društva, ekologije, standardnog i digitalnog smeća; zabrinuti su za budućnost svijeta i planete, sumraka civilizacije, iskazuju visoku dozu empatije prema okruženju. Iznimno su pismeni i educirani, znaju što žele prenijeti na promatrača kroz svoje djelo, makar je (trenutno) pisana riječ ispala bolja od prijenosa u 3D prezentaciju.