Bosanski franjevci – simbol hrvatske prisutnosti u Bosni

Bosanski franjevci simbol su neobično važnog tijeka hrvatske kulture, koji se smatra značajnijim od narodnoga, pučkoga pravca, a ujedno su i simbol hrvatske prisutnosti u Bosni. Prema legendi prvi franjevački samostan na hrvatskim zemljama osnovao je sam sv. Franjo za vrijeme svog putovanja u Svetu zemlju nakon 1212. godine. Povijesni izvori potvrđuju postojanje franjevačkih samostana još prije 1228. godine. Proširili su se po čitavom hrvatskom području od Dubrovnika do Zagreba, odigravši važnu ulogu u hrvatskoj duhovnoj i materijalnoj kulturi, čiji su tragovi neobično vrijedni arhitektonski spomenici i bibliotečne zbirke (između ostalog u Dubrovniku), kao i znanstvena i književna djela članova reda. Pa ipak, posebnu su ulogu odigrali franjevci iz provincije Bosna Argentina (Bosna Srebrena, od mjesta Srebrenica u Bosni), premda nisu iza sebe ostavili ni gotičke galerije, ni dragocjene zbirke.

U početku je glavna zadaća franjevaca, koji su se u Bosni pojavili 1291. godine, bila borba s Crkvom bosanskom, u kojoj su postizali uspjehe, učvršćujući istodobno svoj utjecaj na Bosanskom dvoru. Ostali su u Bosni i nakon turske najezde, prerastajući zapravo u jedine čuvare tradicije stare Bosne.

Ujaci koji su vodili narod

Franjevci su još 1463. od sultana Mehmeda II. dobili ahdname — privilegij koji im je davao pravo na obavljanje pastirske službe. Osim njih drugoga katoličkog duhovništva u Bosni i Hercegovini, sve do austrougarske okupacije, nije bilo. Braća su obavljala i župničke i kapelanske dužnosti. Granice provincije Bosne Argentine širile su se s turskim osvajanjima, obuhvaćajući sve zemlje koje su zauzeli Turci, dakle osim Bosne i dio nekadašnje Dalmatinske Hrvatske, Slavoniju i dio Ugarske. U praksi je katolički turski Balkan bio franjevački Balkan, granice pak provincije Bosne Argentine postale su ujedno granicama područja određenog tipa popularne kulture čiji su nosioci bili franjevci, a čija su se središta nalazila u bosanskim i dalmatinskim samostanima.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Đuro Seder, Fra Matija Divković

Samostani Male braće bili su ne samo jedina središta vjerskog života, već i jedine prosvjetno-kulturne institucije. S obzirom na teške uvjete djelovanja in partibus infidelium redom je počeo dominirati domaći element. Puk, u odnosu na koji su braća bila prisiljena obavljati funkciju vodiča ne samo u duhovnim nego i u materijalnim stvarima, obdario ih je prisnim imenom ujaka. Stupanj njihova obrazovanja bio je različit, neki su završavali sveučilišne studije u Italiji, a od 17. stoljeća i u habsburškim zemljama, drugi su stjecali skromnija znanja među samostanskim zidinama u vlastitoj provinciji. Među lokalnim samostanskim školama isticale su se sredinom 17. stoljeća dvije u Slavoniji, u Velikoj i u Našicama, koje su imale status gimnazija.

U oblikovanju franjevačke kulture važnu je ulogu odigrala protureformacija, koja je odredila glavni smjer razvoja, postavljajući u središte zanimanja ostvarivanje kontakta s pučkim primateljem – propovjedničkom djelatnošću i književnošću na narodnom jeziku, prilagođavanjem njegovu horizontu, a istodobno je preko odgovarajućih crkvenih institucija osiguravala pomoć u izobrazbi mladeži i materijalna sredstva koja su omogućavala, među ostalim, izdavačku djelatnost.

Živa spisateljska djelatnost na narodnom jeziku

Uz protureformacijske poticaje veže se početak žive spisateljske djelatnosti franjevaca na narodnom jeziku. Ona je trebala zadovoljavati dvije vrste potreba: služiti kao pomoć duhovništvu u obavljanju njegovih obveza i pružati duhovnu hranu svjetovnom primatelju, „siromašnomu znanjem“, kao što često ističu autori u svojim predgovorima. Granice između tih dvaju tipova tekstova bile su fluidne. Ambicioznija djela, namijenjena duhovništvu, općenito su tiskana latinicom, međutim ona koja su bila namijenjena puku u 17. stoljeću tiskana su tradicionalnom bosančicom, koju će latinica istisnuti tek u narednom stoljeću. Sva ta djela bila su prijevodi ili prerade srednjovjekovne i kasnije religiozno-didaktične književnosti.

U 17. i 18. stoljeću najpopularnija su bila djela Matije Divkovića, Stipana Markovića-Margitića, Pavla Posilovića i Tome Babića. O njihovoj popularnosti svjedoči ne samo velik broj izdanja, između ostalog i 13 izdanja jednog Divkovićeva katekizma od 1616. do 1738. godine (Nauk karstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi), nego i činjenica da su u vjernih čitatelja dobila domaće, familijarne nazive: tako je Izpovid kar- stjanska (1701) Stipana Margitića postala Stjepanuša, Cvit razlika mirisa duhovnoga (1726) Tome Babića – Babuša. Sva su ta djela realizirala sličan model: religijskom djelu u užem smislu pridavala su svojevrstan beletristički dodatak – mirakule, pobožne i didaktične pjesme.

Jezik te književnosti bio je bosanski štokavski dijalekt, koji pojedini autori nazivaju bosanskim, ilirskim, hrvatskim ili slovinskim jezikom. Zahvaljujući neumornoj franjevačkoj spisateljskoj djelatnosti, Josip Milunović, dalmatinski isusovac, mogao je sredinom 18. stoljeća govoriti o Bosni kao o zemlji puka koji čita. Franjevačka spisateljska proizvodnja odigrala je i širu kulturnu ulogu: za razliku od elitne književnosti Dubrovnika i dalmatinskih gradova ona je imala nadregionalni karakter i, potpomognuta tiskom, stizala je do svih hrvatskih regija, pogodujući nastanku nadregionalne književnojezične norme i pripremajući pobjedu štokavštine kao općenarodnoga književnog jezika. Kraj, a ujedno i vrhunac te književne tradicije bio je Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1759) dalmatinskog franjevca Andrije Kačića Miošića.

U 18. stoljeću, nakon odvajanja područja oslobođenih od turske vlasti, provincija Bosna Argentina izrazito će oslabjeti. Napori usmjereni na jačanje njezina položaja izražavaju se u razvoju samostanskoga kroničarstva (samostanske kronike iz 18. stoljeća iskoristit će kasnije u svom stvaralaštvu Ivo Andrić) i historiografije, u kojoj dolazi do izražaja osjećaj bosanske posebnosti i sjećanje na bosanske državne tradicije, karakteristični za bosansko franjevačko stvaralaštvo. Djelima koja su u tom smislu značajna pripada učena rasprava Filipa Lastrića Epitome vetustatum provinciae Bosniensis (1765), koja, između ostalog, predočava nacrt povijesti Bosne za vrijeme bosanskih banova i kraljeva.

Osjećaj bosanske samobitnosti sačuvat će pisci koji potječu iz ovdašnjih franjevačkih središta čak i kada se u 19. stoljeću uključe u hrvatski narodnopreporodni pokret (između ostalih Frano Jukić, Martin Nedić). Unatoč tomu što se nakon austrougarske okupacije Bosne pojavilo svjetovno duhovništvo i što je izgrađena normalna katolička hijerarhija u kulturno, etnički i religijski složenoj bosanskoj stvarnosti, red je kao reprezentant katoličkog elementa – hrvatskog i bosanskog istodobno – sačuvao svoje posebno značenje.

Iz knjige: Joanna Rapacka, Leksikon
hrvatskih tradicija, MH, Zagreb, 2002.