Umjetnica koja uvijek bira svoj put

Dok je 13-godišnja Chriztel Renae Aceveda prošle godine pjevala na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, bilo je nemoguće zadržati suze. Rođena Filipinka hrvatski je učila kroz međimurske i podravske pjesme, od kojih je bila prva Raca plava, a svi smo za djevojku doznali nakon izvedbe popevke Dej mi, Bože, oči sokolove, s kojom je prije nastupila i na Supertalentu, gdje je i pobijedila. Dobro se sjećam kada sam tu pjesmu čuo prije trideset godina na albumu Ethno ambient live grupe Legen, na kojem ju je izvela Dunja Knebl s kćeri Irinom Vitorović, i na kojem je sudjelovala i Lidija Bajuk, umjetnica srodnog izričaja i težnji. Zlatko Gall to je izdanje nazvao pionirskim projektom zbog „tvrdoglavog odbijanja vazda opasnih zagrljaja s komercijalnim estradnim suzvučjima“, dajući mu čak značaj „svojevrsnoga manifesta novog promišljanja izvorne narodne glazbe“.

Dunja Knebl prešla je dug put od smotri tradicijskih pjesama do nastupa u prekooceanskim zemljama / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Nije u tome pretjerao. Nisu majka i kći imale moćan glas Ladarice Ane Kelin, koja je također pjevala pjesmu Dej mi, Bože, oči sokolove, ali u (previše) raskošnom aranžmanu velikog tamburaškog orkestra, a i Ladarice nisu njegovale isključivo međimurske pjesme, nego su pokrivale i Zagorje, Moslavinu, Pokuplja, Podravinu, Prigorje, čak i Gradišće. Dej mi, Bože, oči sokolove nisam nikad čuo od najmoćnije međimurske pjevačice, Elizabete Toplak, ali to i nije čudno jer ona nije istraživala baštinu, nego se držala svojeg repertoara. Eto, to su dvije novosti koje je uvela Dunja Knebl: samo glas i gitara, da „ni u jednoj jedinoj sekundi nema ničega pridodanoga i suvišnoga“, kako je napisao u to doba Delimir Rešicki, i k tomu istraživanje baštine i predstavljanje nepoznatih pjesama.

Dunja Knebl, rođena Zagrepčanka, ovog je proljeća proslavila 80. rođendan, ali i dalje uspješno snima i nastupa. Engleski i ruski diplomirala je 1969. na Filozofskom u Zagrebu, nakon čega ju je život odveo u svijet, uglavnom u Rusiju, gdje je radila kao prevoditeljica. No ponijela je sa sobom sveske notnih zapisa Florijana Andrašeca Pučke popijevke iz Međimurja, koji su upravo napunili čitavo stoljeće, i s njima se predstavila 1993. nastupom u Zagrebu, pjevajući uz gitaru, a dvanaest je skladbi iduće godine snimila na albumu Čuješ, golob, čuješ. Hrabro je otpuhnula prašinu s Andrašecove zbirke jer nije do tada čak niti bila u Međimurju, niti je te pjesme čula od narodnih pjevača: poznavala ih je tek iz neautentičnih izvedbi Anice Zubović, Vice Vukova ili Vladimira Ruždjaka, ili pak iz stiliziranog folklora Lada i Ladarica; nije čak za neke riječi znala ni kako se izgovaraju.

Dunja Knebl svojim je izvedbama – koje su u početku pomalo vukle i na rusku narodnu glazbu, dok joj se nije isprala iz ušiju – zapravo izmislila jednu vrstu osobnog folklora, i to je njezino veliko dostignuće. Do nje i Lidije Bajuk međimurski opus bio je limitiran, aranžmani pseudonarodni ili estradni, pjesme su bile adaptirane za sterilna zborska višeglasja ili pak uključivane u new wave zvuk Azre, Haustora i Vještica, čega su danas veliki nastavljači Cinkuši, ali sada smo prvi put mogli čuti zaboravljene izvorne pjesme onakve kakve jesu. Otkrivši svoj pravi poziv s 47 godina, i otada ustrajući u njemu, Dunja Knebl otrpjela je mnoge prigovore da ne pjeva i ne izgovara tekst ispravno, od čega se branila da se drži doslovno zapisa. S vremenom se toliko udubila u međimursku tradiciju i s njome srodila da je razmrsila mnoge višestruke verzije popevki, a uočila je i niz pogrešaka na internetskim stranicama s tekstovima, recimo lyricstranslate.com, gdje u pjesmi Cveti mi fijolica umjesto „nature zaljubljene“ piše „na cure zaljubljene“. Ne obazire se ni na osporavatelje hrvatske tradicije, jer Dej mi, Bože, oči sokolove pjevaju i Mađari kao svoju pjesmu, kao i dobro nam poznate Vehni vehni fijolica i Snočka sam se šetal. Pjesme slobodno kruže, pa je tako Dunja Knebl prva uočila da je pjesma Međimurje, kak si lepo, zapisana 1916, zapravo u pentatoniku prerušena Kad ja pođoh na
Bentbašu.

Od nastupa s Lidijom Bajuk na Međunarodnoj smotri folklora 1994. Dunja Knebl prešla je dug put, od smotre tradicijskih međimurskih pjesama u Nedelišću – Međimurske popevke i međunarodnog festivala Ethnoambient u Solinu do nastupa u Irskoj, Nizozemskoj, SAD-u, Slovačkoj, Švedskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Italiji, Italiji, Makedoniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Južnoafričkoj Republici, Portugalu i Belgiji. Londonski vodič kroz etnoglazbu World music – the rough guide 1999. preporučio je njezin album Iz globline srca, dobila je Porina 2008. za Kite i kitice, album Tamo doli bio je 2013. dva mjeseca na top-listi World Music Charts Europe, a album Svilarica svilu prede, koji je snimila s Rokom Margetom, uvršten je 2020. na Trans­global World Music Chart prema izboru 55 glazbenih urednika i novinara iz 29 zemalja; Songbook Songs bio je 2021. među 20 najboljih albuma na Balkan World Music Chart, a priznanje za životno djelo uručeno joj je prošle godine na dodjeli Rock&Off glazbenih nagrada.

Kako ići dalje? Imitirati nekoga? – pitala se tijekom karijere Dunja Knebl i uvijek odgovarala isto: Treba ići svojim putem! U drevnoj štafeti u kojoj se pjesma predaje iz naraštaja u naraštaj Dunja Knebl igra veliku i važnu ulogu, a kad čujemo kako pjeva mala Chriz­tel Renae Aceveda, znamo da se ne moramo bojati za međimursku budućnost.