Sveta geometrija, biomimetička arhitektura i teologija u kamenu

Bazilika Sagrada Família predstavlja remek-djelo moderne sakralne arhitekture koja se svojom vertikalnom prostornom koncepcijom uzdiže kao živo umjetničko djelo (njem. Gesamtkunstwerk). U njoj se arhitektonski prostor i liturgijski čin stapaju u jednu organsku cjelinu. Njezina arhitekta Antonija Gaudíja (1852–1926), najvećeg predstavnika katalonskog modernizma u arhitekturi i dizajnu čiji osebujni stil karakterizira biomorfna struktura, raskošan kolorit i holistički pristup koji povezuje cjelovitu ekologiju i arhitekturu, tradiciju i inovaciju, već za života zvali su „Božji arhitekt“. Kad je počeo raditi na bazilici Sagrada Família Gaudí više nije bio dendi devetnaestog stoljeća, nego se potpuno posvetio asketskom životu i duhovnosti. Živio je toliko povučeno da ga ljudi na ulici nisu prepoznali kada ga je pregazio tramvaj. Vijest o njegovoj smrti Španjolce je potresla. Gotovo pola grada izašlo je na ulice odati počast čovjeku koji je promijenio lice Barcelone i ostavio neizmjeran trag u katalonskoj arhitekturi i dizajnu. Bio je vizionar, čovjek duboke duhovnosti, voljen i neshvaćen, ispred svog vremena.

Stota je obljetnica smrti Antonija Gaudija, poznatog kao Božji arhitekt  / Ilustracija Canva / Izvori Unsplash i Wikipedia

Papa Lav XIV. blagoslovio dovršetak radova na postavljanju najvišeg tornja

Ove godine, kada se na poseban način diljem Španjolske obilježava 100. obljetnica Gaudíjeve smrti, papa Lav XIV. je za vrijeme svog pastoralnog putovanja u Španjolsku (od 6. do 12. lipnja) posjetio baziliku Sagrada Família i grob Antonija Gaudíja. Tom prigodom, papa je blagoslovio dovršetak radova na postavljanju najvišeg tornja bazilike posvećenog Isusu Kristu.

Sagrada Família oblikovana je kao arhitektonska sinteza svete geometrije, simboličkog jezika brojeva i kršćanske teologije / Izvor fotografija Pexels i Unsplash

Za Gaudíja je stvaralaštvo bilo poput bogoslužja, a stvaralački čin najviši čin ozbiljenja duha u svijetu. U tom kontekstu, možemo zaključiti da je on bio ne samo vrhunski arhitekt nego i pravi „liturgički čovjek“ (homo liturgicus), o kojemu govori Romano Guardini, a kojega krasi razvijen osjećaj za sveto i lijepo. Na njegovu duhovnu formaciju zasigurno je utjecao i sv. Josip Manyanet (1833–1901), utemeljitelj Kongregacije Sinova Svete Obitelji iz Nazareta (Congregació dels Fills de la Sagrada Família) i jedan od glavnih promicatelja izgradnje bazilike posvećene Svetoj Obitelji u Barceloni. U Katoličkoj crkvi trenutno se vode procesi beatifikacije dvojice uglednih arhitekata, Antonija Gaudíja i Jože Plečnika. Naslov časni Sluga Božji, dodijeljen mu je 2025. godine, dekretom pape Franje, na inicijativu udruge Associació pro Beatificació d’Antoni Gaudí i Nadbiskupije u Barceloni.

Tijekom cijele ove godine, koja je proglašena Gaudíjevom godinom, organiziraju se brojne kulturne manifestacije, koncerti, izložbe, stručni skupovi u čast velikom katalonskom arhitektu.

Na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine nalazi se čak sedam Gaudíjevih djela. To su Park Güell, Palača Güell (Palau Güell), Casa Milà (poznata kao La Pedrera), Fasada Roðenja Kristova i kripta bazilike Sagrada Família, Casa Batlló, Casa Vicens te kripta u radničkom naselju Colònia Güell. Izrazit biomorfizam u njegovim djelima očituje se u prenošenju morfoloških elemenata iz flore i faune na prostornu plastiku i arhitektonsku formu. Gledajući oca koji je izrađivao kotlove i bakrene posude, Gaudí je stekao dragocjeno iskustvo u zanatskoj vještini. Bio je pionir u korištenju trencadísa, mozaičkog stila stvorenog ugradnjom razbijenih, odbačenih keramičkih i staklenih komadića koje tvore žive, svjetlucave površine.

Izvori nadahnuća: priroda, Biblija, liturgija i katalonska kultura

U Gaudíjevu stvaralaštvu uočavamo nekoliko izvora nadahnuća. To su priroda, Biblija, liturgija i katalonska kultura. Priroda za njega nosi pečat Božje mudrosti koja je upisana u gramatiku stvaranja. U njoj pronalazi fascinantnu Božju ljepotu koja prosijava kroz predmetnu zbilju otkrivajući božanski logos u svemu stvorenom. Drugi nepresušni izvor Gaudíjeva nadahnuća je Biblija. U njoj otkriva da je Bog svijet stvorio prema „mjeri, broju i utegu“ (Mudr 11, 20). Na prvim i posljednjim stranicama Biblije nalazi se edenska simbolika sa Stablom života u središtu koje predstavlja Crkvu kao Mistično Tijelo Kristovo. Kao što stablo ne može živjeti bez vode i sunca, tako ni Crkva ne može živjeti bez Krista. Ta ideja je u središtu Gaudíjeve arhitektonske vizije koja povezuje katalonsku gotiku, teologiju i modernu umjetnost. U katalonskoj filozofiji i teologiji osobito se zanimao za djela Jaimea Balmesa, katalonskog filozofa i teologa iz Vica te biskupa Josepa Torrasa i Bagesa koji je zagovarao katalonski kulturni preporod u 19. stoljeću.

Kada je iz Reusa 1868. godine otišao u Barcelonu studirati arhitekturu, u Kataloniji se širio pokret poznat kao Renaixença, povezan s buđenjem nacionalne svijesti i jačanjem kulturnog identiteta. Zanimao se za društveno-političke ideje tog pokreta i posebno katalonsko-aragonsku tradiciju izrade ornamenta, poznatu mudejarsku dekoraciju. Proučavao je djela engleskog arhitekta i teoretičara Owena Jonesa (1809–1874), bliskog Williamu Morrisu (1834–1896) engleskom dizajneru, utemeljitelju pokreta Arts and Crafts. Gaudí je također dizajnirao namještaj, stolice, ispovjedaonice, vrata od kovanog željeza, ulične svjetiljke. Njegova biomimetička arhitektura nadilazi secesijsku estetiku i pokazuje odmak od akademskog historicizma.

Presudan trenutak u Gaudíjevoj karijeri dogodio se na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. godine, gdje je u sklopu španjolskog paviljona predstavio stakleni izlog za trgovinu rukavicama Estebana Comelle iz Barcelone, nagrađen srebrnom medaljom. Upravo taj projekt privukao je pažnju vlasnika tekstilne tvornice Eusebija Güella, koji će postati jedan od njegovih najbližih prijatelja i mecena. Güell i Gaudí dijelili su isto zanimanje za katalonski društveni i kulturni preporod –  Güell mu je dao potreban vjetar u leđa, slobodu kakvu svaki umjetnik priželjkuje, angažiravši ga s punim povjerenjem u nizu projekata, od kapele-mauzoleja palače Sobrellano u Comillasu (1878) i paviljona Finca Güell, do Palače Güell (1886–1890), kripte u Colòniji Güell i konačno Parka Güell (1900). Na tim projektima Gaudi će pokazati zrelost, razviti brojne inovacije. To posebno zapažamo u oblikovanju radničkog naselja Colònia Güell, u predgrađu Barcelone.

Grof Güell nadahnut idejama katoličkog socijalnog nauka, želio je izgraditi industrijsko naselje koje bi radnicima osiguralo dostupne sadržaje na jednom mjestu, kao što su škola, kazalište, trgovina i crkva, u neposrednoj blizini njihovih domova. U kripti Colònije Güell, pažnju privlače zakrivljene forme te nagnuti stupovi poput drveća. Ovi inovativni elementi dolaze iz Gaudíjeva istraživanja stereostatičkih odnosa i funikularnih metoda raspoređivanja mehaničkog opterećenja. Zbog te revolucionarne primjene svodnih konstrukcija, ova kripta se opravdano naziva laboratorijem za njegov najznačajniji projekt – baziliku Sagrada Família. Tu je Gaudí otišao korak dalje prema razvoju novih konstruktivnih rješenja u oblikovanju svodova koji čine okosnicu njegove biomimetičke arhitekture. Novost je i liturgijski namještaj koji je izrađen da bude funkcionalan od recikliranih materijala. Uz opeku, uočavamo bazalt, kovano željezo, staklo, drvo, čak i morske školjke. Svi elementi integrirani su u skladnu cjelinu koja odražava povezanost sadržaja i forme.

Ova kripta označava početak nove faze u njegovu stvaralaštvu, kada napušta ekspresivnu eklektičku fazu i okreće se vlastitom stilu s karakterističnim paraboličnim lukovima, kapitelima u obliku gljive, krhkim visećim svodovima, serpentinskim klupama, živopisnim mozaicima i naravno, valovitim kamenim fasadama koje podsjećaju na ljušture. Intenzivno istražuje arhitektonske traktate o mehaničkoj prednosti lančanih krivulja u projektiranju visećih mostova te dolazi do inovativnih arhitektonskih rješenja koja čine njegove građevine samoodrživima. Birao je materijale koji odgovaraju katalonskom podneblju i tradiciji, a u projektiranju koristio prirodne izvore ventilacije i
svjetla.

Sagrada Família: remek-djelo moderne sakralne arhitekture

Prvi kamen temeljac za izgradnju bazilike Sagrada Família postavljen je 19. ožujka 1882, na blagdan sv. Josipa. Zbog nesuglasica između naručitelja i prvog arhitekta Francisca de Paulu del Villara y Lozana, radovi na izgradnji bazilike povjeravaju se Antoniju Gaudíju. On je na tom projektu radio do kraja života, od 18. ožujka 1883. godine do smrti 10. lipnja 1926. Postavljanjem najvišeg tornja (172,5 m) posvećenog Isusu Kristu ove godine, bazilika Sagrada Família službeno je postala najviša sakralna građevina na svijetu. Idejni začetnik postavljanja ove velebne građevine u srcu Barcelone bio je sv. Josep Manyanet, koji je tu ideju iznio Josepu Mariji Bocabelli, uglednom izdavaču i utemeljitelju udruge posvećene štovanju sv. Josipa. Bocabella je zaslužan za osiguranje potrebne organizacijske infrastrukture i fonda za izgradnju bazilike, koja se najviše financirala od donacija vjernika. 

Papa Lav XIV. u bazilici Sagrada Família 10. lipnja predvodio je euharistijsko slavlje povodom stote obljetnice smrti časnoga sluge Božjega Antonija Gaudíja / Izvor Europa Press / ABACA / PIXSELL

Za baziliku Sagrada Família danas s pravom kažemo da predstavlja remek-djelo moderne sakralne arhitekture. Zbog nje je Gaudí odbijao druge narudžbe. Kao vrstan liturgičar, Manyanet je davao teološke smjernice arhitektu, usmjeravajući njegovu viziju prema liturgijskom uređenju prostora. To je bio razlog zbog čega je uz Bibliju, koju je čitao svaki dan, Gaudí redovito čitao monumentalno djelo L’Année liturgique dom Prospera Guérangera, opata iz Solesmesa, te Rimski misal. Upravo je L’Année liturgique, to monumentalno djelo jednoga od prvaka Liturgijskog pokreta, objavljeno u nekoliko svezaka između 1841. i 1866. godine, pružilo katalonskom arhitektu uvid u narav i smisao liturgije, raspored arhitektonskih elemenata i važnost njihova povezivanja s religijskom simbolikom.

U službi svetog i lijepog

Kada se činilo da radovi neće uspjeti zbog nedostatka financijskih sredstava, Gaudí je uložio vlastita sredstva samo kako bi se gradnja bazilike nastavila. Nije ga zabrinjavalo što radovi toliko dugo traju, jer je smatrao da umjetnik ne smije biti podložan vanjskim pritiscima. Bio je svjestan da velike stvari ne mogu nastati preko noći. Za izgradnju bazilike potrebno je pomno planiranje, mnogo strpljivosti i truda. Kada su ga pitali kada će konačno Sagrada Família biti dovršena, odgovorio je „Kod mog klijenta (Boga) nema žurbe.“ Naravno, on je to rekao na materinskom katalonskom jeziku: „El meu client no té pressa.“

Postavljanjem najvišeg tornja (172,5 m) posvećena Isusu Kristu ove godine, bazilika Sagrada Família službeno je postala najviša sakralna građevina na svijetu / Snimio Cheng Min / PIXSELL

U tome je Gaudí bio u pravu. Liturgijska arhitektura ne vodi se profanim zahtjevima tržišta gdje sve mora ići po planu, rokovima. Tu vrijede druga pravila. Nije svejedno gdje će se postaviti ambon, oltar i krstionica, iz kojega će kuta svjetlo prodirati kroz zidove i vitraje. Razmještaj arhitektonskih elemenata, od najmanjeg do najvećeg, podložan je mistagoškoj funkciji i visokim moralnim standardima koji pozivaju umjetnike i arhitekte da se odupru jeftinim ili banalnim rješenjima koji vode rastakanju svetog i lijepog. 

Bazilika Sagrada Família, izvana i iznutra, nosi snažan biljeg kršćanske sakralnosti simbolima koji vizualiziraju otajstvo vjere i ideju Crkve kao Mističnog Tijela Kristova. U tlocrtnom prikazu, ona predstavlja longitudinalnu peterobrodnu građevinu u obliku latinskoga križa s trobrodnim transeptom. Gaudí je djelomično zadržao Villarovu neogotičku koncepciju, ali joj je dodao posve novo ruho, preoblikujući je u biomimetičku sakralnu građevinu s asimetričnim oblicima i lukovima. Lančane krivulje i hiperboloidne forme, osim što su estetski privlačne, prenose opterećenje čistom mehaničkom kompresijom. Posjetitelje bazilike osobito privlače vitraji jarkih boja koji filtriraju sunčevu svjetlost integrirajući u liturgijski prostor ikonografiju ili alegoriju Nebeskog Jeruzalema. Tornjevi Sagrada Famílije oblikovani su po uzoru na morske spužve i organizme koji propuštaju strujanje vode ili vjetra te istovremeno funkcioniraju kao akustični rezonatori. Lađom crkve dominiraju stupovi u obliku hiperboloida i helikoida koji stvaraju efekt „kamene šume“. Njihova je zadaća istaknuti vertikalni ustroj građevine, povezanost neba i zemlje.

Na istočnom kraku transepta Gaudí je smjestio Pročelje Rođenja, ukrašeno narativnim prizorima Isusova rođenja i djetinjstva, dok je na zapadnom kraku predvidio Pročelje Muke s prizorima Kristove muke i raspeća. Prema glavnom južnom ulazu smješteno je Pročelje Slave, koje ističe čovjekovu sudbinu od istočnog grijeha do Posljednjega suda.

Raspored arhitektonskih elemenata otkriva temeljne zakonitosti uređenja bogoslužnog prostora, vertikalnost, luminiznost i sakramentalnost. Crkva kao građevina predstavlja prostornu ikonizaciju „svetog i lijepog“. Ona dijeli profani prostor od svetog. Tipološki bazilika Sagrada Família predstavlja velebnu „kućnu crkvu“ (Ecclesia domestica), ali i „Josipovu radionicu“. Naime, u samu gradnju bazilike, od početka do danas, uključilo se na stotine arhitekata i tisuće radnika, umjetnika, dizajnera. Među najpoznatijima, ističu se kipar Josep Maria Subirachs i japanski majstor Etsuro Sotoo. Brojne generacije koje je bazilika povezala svjedoče ekonomiji zajedništva upisanoj u njenu gradnju. Upravo je ta ekonomija zajedništva u srcu nazaretske obitelji. Svaki kamen svjedoči o dubokoj duhovnoj istini koji podsjeća vjernika na Kristovo otajstvo i smisao Božjeg kraljevstva. Svaki element, od vitraja, spiralnih stuba do namještaja, svjedoči da je Krist onaj zaglavni kamen koji sve povezuje. Crkva kao građevina, u prostornoj komunikaciji utjelovljuje ideju zajedništva, transcendencije i susreta čovjeka s Bogom. Ona podsjeća promatrača na transcendentnu ljepotu koja prožima cjelokupni bitak. Osobitu važnost u liturgijskoj arhitekturi imaju boje koje unose duhovno ozračje i stvaraju poseban ugođaj. Boje na vitrajima bazilike Sagrada Família mijenjaju se ovisno o položaju sunca unoseći čaroban ugođaj.

Sveta geometrija

Sveta geometrija u sakralnom prostoru ima zadaću kršćanske simbole učiniti vizualno čitljivima raspoređujući arhitektonske elemente prema teološkoj simbolici. Dok je klasična arhitektura koristila euklidsku linearnu geometriju (ravne linije, krugove, kvadrate, trokute) kako bi apstrahirala božanski poredak, moderna sakralna arhitektura s Gaudíjem se vraća eliptičnoj i hiperboličnoj geometriji. Poznata je Gaudíjeva uzrečica: „Ravna crta pripada čovjeku, a zakrivljena Bogu.“ Umjesto trokuta i kruga, on koristi hiperbolični paraboloid da bi označio Presveto Trojstvo. Da bi izrazio Božju gramatiku stvaranja, povezanost mikrokozmosa i makrokozmosa, koristi pitagorejski tetraktis, simbol  koji se sastoji od 10 točaka raspoređenih u četiri reda tako da tvore istostranični trokut (1+2+3+4=10). Na samom vrhu Pročelja Slave, Gaudí je stavio tetragramaton, simbol za Božje ime sastavljen od četiri hebrejska slova (JHWH).

Na Pročelju Muke smjestio se „magični kvadrat“ koji predstavlja kristološki kriptogram. Djelo je to katalonskog kipara i umjetnika Josepa Marije Subirachsa (1927–2014). Sličan motiv nalazimo kod Albrechta Dürera u grafici Melankolija I. Za razliku od Dürerova, čiji je zbroj  redova, stupaca i dijagonala 34, Subirachsov kvadrat u svim smjerovima nosi kristološku simboliku i označava broj 33, godine Kristova zemaljskog života.

Posebnu važnost Gaudí pridaje spirali, koja simbolizira duhovnost, vertikalnu komunikaciju. Spiralna stubišta u bazilici predstavljaju samonosivu konstrukciju koja evocira na put pročišćenja, askezu, osobito značajnu u karmelićanskoj duhovnosti i djelima sv. Ivana od Križa. Svakoga tko se uspne napola i pogleda ispod sebe, uhvati jeza. Čim dođe do vrha, otkrije smisao, stvari počinje gledati s druge perspektive. Spirala je prisutna i u torzijskim stupovima u lađi bazilike, koji su sastavljeni od dvostruke helikoidne baze poput Salomonovih stupova, osobito popularnih u baroknoj arhitekturi. Gaudí prožimanjem dviju suprotnih rotacija pretvara spiralu u vrhunsko konstruktivno rješenje koje organski optimizira prijenos određenog opterećenja. Stupovi u lađi simboliziraju organsku Crkvu koja se, poput apostola i evanđelista, uzdiže prema nebu.

Ključnu ulogu u Gaudíjevoj geometriji imaju brojevi 5, 7 i 3. Broj 5 odnosi se na pet Kristovih rana i pet crkvenih zapovijedi, pet ljudskih osjetila. Broj 3 simbolizira Presveto Trojstvo. Broj 7 simbolizira cjelovitost, sedam dana stvaranja, sedam sakramenata. Bazilika je duga 90 metara (7,5 x 12), a široka 60 metara (7,5 x 8). Širina glavnog broda iznosi 45 metara (7,5 x 6), najviši svod apside iznosi 75 metara (7,5 x 10), svod transepta 60 metara (7,5 x 8), svod lađe visok je 45 metara (7,5 x 6), bočnog broda 30 metara (7,5 x 4), a kora 15 metara (7,5 x 2). Toranj Isusa Krista, središnji i najviši dio katedrale, visok je 172,5 metara (7,5 x 23). Niži je samo jedan metar od brda Montjuïc koje se uzdiže iznad Barcelone što je Gaudí pomno isplanirao.

Baziliku Sagrada Família čini ukupno 18 tornjeva. Dvanaest tornjeva predstavlja dvanaest apostola, četiri tornja predstavljaju evanđeliste Mateja, Marka, Luku i Ivana. Najviši toranj pripada Isusu Kristu, a drugi po veličini (138 m) pripada Blaženoj Djevici Mariji. Na vrhu tornja posvećenog Blaženoj Djevici Mariji smještena je „eshatološka zvijezda“, odnosno dvanaestokraka zvijezda teška 5,5 tona, izrađena od nehrđajućeg čelika i teksturiranog prozirnog stakla, koja posjetitelje poput betlehemske zvijezde simbolički vodi do Krista. Gaudí je želio da bazilika noću bude osvijetljena i da svjetlost uvijek probija kroz perforirane zidove i vitraje. Gotovo četiri godine proveo je proučavajući akustiku zvona. Projektirao je posebna cjevasta zvona i eksperimentirao s geometrijom otvora na tornjevima.

Uloga arhitekta u projektiranju Božjeg hrama

Najviši toranj (172,5 m) posvećen je Isusu Kristu. Na samom vrhu tornja smješten je monumentalni križ s četiri kraka, izrađen od armiranog betona i nehrđajućeg čelika (inoksa), prekriven glaziranim keramičkim i staklenim mozaikom u bijeloj boji. Ovaj je toranj svojom visinom nadmašio katedralu u Ulmu za 11 metara i kupolu sv. Petra u Rimu za gotovo 36 metara. Svojom veličinom bazilika Sagrada Família prilagođena je velikim svečanostima. Ona može primiti oko 9000 vjernika i gotovo 1000 pjevača. Budući da spaja različite materijale i tehnike, tradiciju i inovaciju, bazilika svojim izgledom ističe ekleziološku ideju „jedinstva u različitosti“ (unitas in varietate),

Gaudí je u projektiranju bazilike Sagrada Família povezao staro i novo s temeljnom idejom da je svaki vjernik „poput živog kamenja“ na sakramentalan način ugrađen u sveti Božji hram. Osobitu novost u njegovom sakralnom graditeljstvu čini lančani sustav svodova. Osim iznimne mehaničke otpornosti, oni predstavljaju kozmičku mrežu koja na simbolički način povezuje vidljivi svijet s proslavljenom duhovnom stvarnošću.

Izgradnja bazilike Sagrada Família koja traje gotovo 144 godine čini ovu građevinu jednim od najdugovječnijih i najkompleksnijih graditeljskih pothvata u novije doba. Ona svojom ljepotom i monumentalnošću podsjeća suvremenog čovjeka na smisao stvaranja, pozivajući ga da se vrati svojim izvorima. I sam je Gaudí često govorio: „Ne treba rušiti staro da bi se stvorilo nešto novo. Originalnost znači povratak izvorima.“ Povratak izvorima znači povratak organskom jedinstvu stvaralaštva i liturgije, koja je izvor i središte cjelokupnoga kršćanskog života.