Strah i ljepota samo su naizgled udaljeni fenomeni

Snimila Veronica Arevalo / NMMU

Ciklusi Dubravke Lošić nastaju desetljećima – uvijek se iznova vraćaju, preoblikuju i nastavljaju živjeti kroz nove prostore i odnose. U tom pogledu hrvatski nastup na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu može se promatrati kao nova artikulacija dugogodišnjega opusa: u Palazzo Zorzi umjetnica se predstavlja instalacijom Potaknuta strahom i ljepotom, ostvarenom u kustoskoj suradnji s Brankom Franceschijem i u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Povodom ovogodišnje središnje izložbe In Minor Keys, nastale prema viziji prerano preminule kustosice Koyo Kouoh, s Dubravkom Lošić razgovarali smo o procesu stvaralačkog sazrijevanja, o umjetnosti koja ne teži konačnosti nego ostaje otvorena novim značenjima te o ustrajanju u vlastitom jeziku unatoč prolaznim estetskim i društvenim mijenama.

Naslov vašega nastupa u Veneciji – Potaknuta strahom i ljepotom – odmah uspostavlja neobičan odnos dviju riječi koje se inače doživljavaju kao suprotnosti. U vašem radu, međutim, čini se da strah nije samo iskustvo nelagode, a ljepota nije tek prostor utjehe. Kako je nastala ta spona i koliko ona sažima vaše dugogodišnje stvaralaštvo?

Za nazive svojih radova ili izložbi uvijek bih rekla da su paralelni svjetovi samih radova. Oni ih ne opisuju niti doslovno označavaju, jer ne slikam znakove. Zanima me dojam i upisivanje značenja, iako je u njima uvijek moguće tražiti usporedbe i pronalaziti skrivene poveznice.

Na pojmove straha i ljepote gledam kao na bliske, samo naizgled udaljene fenomene. Ljepota je, kao i svaki temeljni pojam, jako složena. Mene osobno najviše privlači onda kada u sebi nosi određenu količinu zazora i kada njezino korištenje, prema općim mjerilima, na neki način postane „neuputno“. Kretanje u tim, obično nepoželjnim pravcima i svjesno nepripadanje prolaznim trendovima oduvijek mi znači oslobođenje. To sam prihvatila kao jedini ispravan put. Vjerujem da je to jedan od razloga zašto sam u svojim počecima motiv ruže uzela kao čest motiv i izražajno sredstvo. Dugo me progonio jedan zastrašujuće ružan prikaz ruže, što me potaknulo da istražim njezine krajnje granice, jer ona istodobno može biti i lijep i zastrašujući znak.

S druge strane, ni strahove u svojim radovima nikada izravno ne izgovaram niti ih opisujem, iako ih iščitavam u svemu što nas okružuje. Dok radim, vjerojatno ih utiskujem, pokušavam odmaknuti od sebe, sabiti i zatvoriti u materijale, ali oni na kraju uvijek negdje „iscure“. Pronalaze svoj put i od njih se nemoguće potpuno zaštititi. Zato ih radije povezujem s „ljepotom“ pa u tom međuprostoru pokušavam otvoriti i istražiti nove mogućnosti, one koje nisu drama, glasan ispad niti kratkotrajni estetski bljesak. Rekla bih glasno, a tiho.

U Palazzo Zorzi susreću se ciklusi koji su nastajali gotovo četiri desetljeća – Libertas Bells, Rozarij, Tondo, Alba Albula i drugi – ali ne kao retrospektiva nego kao nova prostorna cjelina, odnosno specifična ambijentalna instalacija. Koja zajednička estetska i misaona okosnica prožima sve te radove i je li tome na neki način doprinijela (ili nešto oduzela) venecijanska kulisa?

Iako ciklusi Rozarij (1987–2026), Morske psine (1986–1989; 2013), Imago Anima (1995–1997; 2012–2013), Kiše Pariz (2018), Alba Albula (2019), Tondo (2020–2025) i Libertas Bells (2014–2026), koje izlažem u palači Zorzi, nastaju gotovo četiri desetljeća, pri čemu većina još nije završena, nego na njima i dalje radim, izložba u Veneciji nije retrospektiva. S obzirom na izbor radova, u javnosti se često spominje taj vremenski raspon od četrdeset godina, ali za naš kustoski pristup to nije bilo presudno. Kustos Branko Franceschi i ja nismo ih birali kronološki, po godinama nastanka, već smo se vodili promišljanjem o tome koji od njih mogu poslužiti kao temelj za izvedbu zamišljenog projekta. Željeli smo istražiti kako razraditi cjelovitu prostornu zamisao koja proizlazi iz suodnosa tih ciklusa.

Jedna od ključnih poveznica među njima jest misao o proširenju slike kao medija. Mislim tu, prije svega, na njezino unutarnje bujanje, uslojavanje, punjenje i zamatanje, koje otvara dodatne poglede i odnose, ali u konačnici ipak ostaje unutar prostora same slike. Zajednička im je i dubinska potraga za emocijom, što sam najranije pokazala u Rozarijima, ali i u ranijim radovima poput ciklusa Portret i Dar, koji su metaforički i fizički zamotani, u Morskim psinama.

U takvom pristupu, ali i zbog posebnih tehničkih zahtjeva, samo neki od njih su veličina otvora kroz koje su se unosili radovi, nemogućnost učvršćivanja u zidove, količina prirodnog svjetla, svjesno smo „surađivali“ s venecijanskim ambijentom. Palača Zorzi nije bila tek pasivna pozadina; ona, kao i drugi prostori u kojima sam dosad izlagala, zbog različitih zadanosti koje se najčešće ne mogu mijenjati, aktivno s radovima određuje dinamiku i ritam same izložbe.

Neki od vaših ciklusa nastaju i razvijaju se desetljećima transformirajući se i ulazeći u nove prostorne i značenjske odnose. Na koji način promišljate o konačnosti djela?  Nastaje li ono uvijek iznova, ovisno o vremenu i odnosima koje uspostavlja?

Uopće ne razmišljam o konačnosti djela, umjesto toga, radije određujem točan trenutak u kojemu na njemu trebam zaustaviti rad i provjeravam zadovoljava li ono što sam u materijalu ostvarila moju početnu zamisao i način na koji sam je odlučila oblikovati.

Neki moji ciklusi izravno proizlaze iz prethodnih, ali to nije pravilo, osobito kada je riječ o ranijim radovima. Do takvih je preobrazbi došlo tek kasnije, kada sam iza sebe imala opsežan opus radova koje sam mogla promatrati s vremenskim odmakom. Tada sam, gledajući ih iz nove perspektive, počela u njima otkrivati značenja i slojeve koje ranije nisam uočavala niti o njima svjesno razmišljala. Danas sve češće uviđam da su pojedini stariji radovi zapravo bili zametak za naizgled nove, kasnije cikluse. Svi su oni povezani, prepleću se i nadovezuju, nisu statični ni konačno dovršeni. Vrijeme, protok godina i odnosi s novim izložbenim prostorima i dalje nastavljaju podržavati taj proces koji je, u svojoj biti, neprekinut.

Opis vaše izložbene metodologije sugerira da prostor nije okvir nego aktivni sudionik rada. Palazzo Zorzi nije neutralna kutija, kao što to nije bila ni tvrđava Bokar. Mijenja li prostor značenje rada ili samo otkriva nešto što je u njemu već postojalo?

Značenje djela ne mijenja se samim njegovim premještanjem u nove i drukčije ambijente. Ono što se mijenja jesu odnosi koji se pritom uspostavljaju, a samim time i naša pažnja te pogledi koji u različitim kontekstima postaju drukčije usmjereni.

Posebno mi je važno prostornom organizacijom i promišljenim smještanjem radova pronaći suodnos koji je živ i harmoničan, onaj koji promatrača ne uznemirava agresivnim nametanjem. Djelo ne smije dominirati prostorom na površan način, ali mora imati unutarnju snagu koja mu omogućuje da govori samo za sebe, bez obzira na to gdje se nalazi. Kada uspijem postići takvu ravnotežu između rada i arhitekture, znam da sam ostvarila željeni cilj. U tom kontekstu, rad ne bi trebao ovisiti ni o kakvom dodatnom tekstualnom opisu.

Dubravka Lošić i Branko Franceschi u dvorištu Palazzo Zorzi / Snimila Veronica Arevalo

Branko Franceschi navodi kako vaš rad posebno snažno funkcionira u dijalogu s Venecijom upravo zbog određene „teatralne estetizacije stvarnosti“ koju povezuje i s Dubrovnikom. Prepoznajete li i sami tu vezu? Koliko vas u radu zanima prostor kao iskustvo, a koliko kao slika?

Svjesna sam toga da nas ambijenti u kojima boravimo, njihova svjetlost, arhitektura, ljudi i energija, što je u slučaju Dubrovnika i Venecije itekako naglašeno, neizbježno oblikuju. To je prirodno i očekivano. Međutim, meni ta prostorna odrednica nije presudna. Smatram da takve utjecaje možemo osvijestiti i njima upravljati, iz njih usvajati samo ono što se istinski podudara s našim unutarnjim svijetom.

U svojem se radu radije odmičem od tih izvanjskih senzacija jer sam sklonija rastvaranju i propitkivanju proživljenog, povijesnih slojeva i informacija, nego pukoj idealizaciji ambijenta. Odbijam „koketirati“ s Dubrovnikom i Venecijom kao mitskim, sudbinskim kulisama ili ih koristiti radi površne promidžbe. Oni jesu predivni i jedinstveni, ali svaki predio i svaki grad na Zemlji ima specifičnu energiju i vlastiti „teatar“. O tim sam prostornim posebnostima često razgovarala s Brankom Franceschijem.

Kada je riječ o odnosu prostora kao slike i prostora kao iskustva, u radu me zanima kako ih stopiti u jedno. Prostor ne promatram kao statičnu, dvodimenzionalnu površinu koju pasivno promatramo. On postaje stvarni prostor tek kroz iskustvo boravka u njemu. Moje slike bujaju i šire se u trodimenzionalnom kontekstu i na taj način pokušavam izaći iz okvira čisto vizualnog i zakoračiti u neposredno, fizičko i emotivno iskustvo.

 

Dubravka Lošić, iz ciklusa Tondo, 2020-2025. / Veronica Arevalo C NMMU

Iako se vaš opus često tumači kroz prizmu života u Dubrovniku tijekom rata, čini se da vas od dokumentarističkog bilježenja proživljenog više zanima ono trajno unutarnje koje takvo iskustvo ostavlja iza sebe. Povjerenik projekta Branko Franceschi govori o umjetnosti kao mogućnosti nadvladavanja traume. Je li umjetnost za vas način prevladavanja iskustva ili način da se s njim nauči živjeti?

Odlučila sam ostati u Dubrovniku tijekom cijeloga rata jer je to, u tom trenutku, za mene bila jedina ispravna odluka. Željela sam biti svjedokom vremena.

Ipak, to su iskustva i slike koje je nemoguće i uzaludno doslovno opisivati. Dokumentarističko me bilježenje nije zanimalo. Moj način i moj otpor sastojali su se u preoblikovanju proživljenoga, u tome da svemu dam vlastito ime i značenje. Primjerice, u ciklusima Voljenom vođi i Uspavanka nježno sam umetala omote čokolada iz humanitarne pomoći, okružujući ih mnoštvom ruža koje bih izradila. Tako sam pričala svoju priču, svojem ljubimcu bokseru, ljudima oko sebe, ali i sebi samoj, možda zato da bi barem san bio mirniji. Iz sebe sam iznosila tek djeliće proživljene stvarnosti. S takvim iskustvom, ako ga preživimo, možemo cijeli život učiti, promišljati i ugrađivati ga u ono što stvaramo.

Vjerujem da je umjetnost, kada se uistinu dogodi, moćna i da se njome trauma može nadvladati.

U vašem radu materijal nikada ne djeluje samo kao sredstvo; bilo da je riječ o tekstilu, drvu, željezu ili boji, čini se da ima važnu ulogu u oblikovanju značenja. Koliko vas u radu vodi početna ideja, a koliko sam materijal?

Početna ideja i materijal jednako su mi važni. Oni su neraskidivo povezani, uzajamno se podržavaju i paralelno razvijaju. Zamisao i fizička svojstva materijala neprekidno se nadopunjuju. Svaki je materijal jedinstven, aktivan u samome procesu i suodgovoran za konačni oblik djela. Dok radim, imam određenu predodžbu, ali ostajem otvorena i dopuštam da se u rad uključe i one mogućnosti materijala koje nisam predvidjela na početku, niti u skicama.  Ponekad se dogodi da je materijal toliko specifičan da sam po sebi nosi snažno značenje i u potpunosti odredi samu ideju.

Postumno realiziran prema viziji Koyo Kouoh, kustoski okvir ovogodišnjeg Bijenala In Minor Keys poziva na sporost, nijansiranje i unutarnje osluškivanje. No ovogodišnje izdanje obilježili su i politički sukobi, javne polemike i burna događanja. Može li umjetnost danas još uvijek biti prostor unutarnjeg osluškivanja ili je i sama postala dijelom opće kakofonije?

Umjetnost nema problema s politikom, polemikama niti burnim društvenim zbivanjima. Na sve je to naviknuta i u tome opstaje. Sukobi i rasprave koji prate događaje poput ovogodišnjeg Bijenala zapravo su odraz trenutka u kojem živimo, i to nije ništa novo. Umjetnost ne bježi od stvarnosti, ali ona nije dio te svakodnevne kakofonije. Njezina snaga leži u tome što ne mora sudjelovati u buci pod istim uvjetima kao mediji ili politika. Ona nudi prostor u kojem se sukobi ne moraju produbljivati; pruža mogućnost za bolje razumijevanje i osluškivanje drukčijeg. Pitanje je samo imamo li mi snage, želje, ali i hrabrosti utišati vanjski svijet kako bismo čuli onaj umjetnički. Mislim da sva ta popratna buka još više ističe njezinu ulogu utočišta i prostora za duboko promišljanje.

Kustoski okvir In Minor Keys, prema viziji Koyo Kouoh, podsjeća nas na to da se najvažniji procesi događaju u „tihim tonalitetima“ – onda kada se svjesno odlučimo za sporost i unutarnje osluškivanje. Moguća spoznaja da je sve to možda samo iluzija, ne čini je manje važnom. Ako je iluzija, predivna je.

Venecijanski bijenale ima gotovo mitski status – istodobno je poprište umjetnosti, reprezentacije, vidljivosti i natjecanja. Kako vi osobno gledate na Bijenale i kakvi su vaši dojmovi nakon službenog otvaranja?

Venecijanski bijenale je sve to što ste naveli, no moji prvi posjeti Bijenalu, još za vrijeme studija, za mene su bili isključivo prilika da na jednome mjestu vidim mnoštvo različitih umjetničkih praksi. U to smo vrijeme uglavnom učili iz knjiga, a informacije o tome što se događa na suvremenoj umjetničkoj sceni izvan naših prostora bile su teško dostupne. Upravo mi je zbog toga tadašnji Bijenale bio iznimno važan. Na jednome od njih upoznala sam i svojega budućeg profesora Ferdinanda Kulmera, s kojim sam mogla komentirati radove značajnih svjetskih umjetnika gledane uživo, što je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo.

Na ovogodišnjem sam Bijenalu, nakon našeg otvaranja uspjela pogledati Arsenal, Giardine i velik dio nacionalnih paviljona i popratnih izložbi izvan njih. Neke su me se izložbe posebno dojmile, pa im se svakako planiram vratiti.

Djelujete i izlažete kroz različite umjetničke i društvene kontekste. Postoji li nešto što vam se danas čini bitno drukčijim u načinu na koji doživljavamo i promatramo umjetnost?

Jedna je od ključnih promjena u tome što su, zahvaljujući društvenim mrežama i digitalnim platformama, informacije o umjetničkim događanjima postale znatno brže dostupne, što ne znači da je sama umjetnost postala fizički pristupačnija. Iako sigurno postoje razlike od medija do medija, mislim da se sam način doživljavanja umjetnosti nije bitno promijenio. Za istinski su doživljaj i dalje nužni vrijeme i posvećenost, što je nemoguće postići nabrzinu, preko ekrana mobitela ili računala. Upravo nam je zato, uz temu In Minor Keys kustosice Koyo Kouoh, važan poziv na usporavanje i unutarnje osluškivanje.

S Brankom Franceschijem već ste surađivali na Punćeli, a sada se suradnja nastavlja hrvatskim nastupom na Venecijanskom bijenalu, čiju realizaciju koordinira Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Budući da ovdje nije riječ o predstavljanju jednoga rada nego gotovo četrdeset godina stvaralaštva, zanima me kako izgleda proces kada vlastiti opus ponovno promišljate u dijalogu s kustosom i institucijom?

Prvi susret s Brankom Franceschijem dogodio se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnost u Palači Vranyczany, gdje smo dogovarali moju izložbu u tom prostoru. Budući da je zgrada stradala u potresu pa je izložba tamo bila neizvediva, počeli smo raditi na drugim projektima.

Naša prva suradnja bilo je predstavljanje radova iz ciklusa Tondo i Rozarij u privremenom ateljeu i depou koji sam organizirala u Blatu na Korčuli, u bivšoj tvornici tekstilnih proizvoda Trikop. Tamo sam prenijela većinu svojih radova, pa je Branko imao priliku vidjeti veliki dio mojega opusa i već smo tada, na određeni način, mogli započeti dijalog. Nakon toga uslijedila je izložba Punćela u Muzeju umjetnina u Splitu te, s istim projektom, otvaranje novog prostora Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u zagrebačkom Oktogonu.

Pri svakom projektu i u razgovoru s kustosom uobičajeno je da dolazi do novih promišljanja, pa je tako bilo i za Bijenale. Iskustvo zajedničkog rada u specifičnim ambijentima, od bivše tvornice u Blatu i muzeja u Splitu do prostora nekadašnje banke u Zagrebu, uvelike nam je olakšalo odabir radova za Veneciju.

Ali mislim da je izložba Libertas Bells na tvrđavi Bokar u Dubrovniku iz srpnja 2025. imala posebno značenje i to je koncept koji se dijelom nastavlja u Veneciji. Ostvarena je zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine, s dugogodišnjim suradnicima. Bio je to zahtjevan projekt čiji je uspjeh potvrdio da će suradnja s dizajnerom Dominicom Hornom, fotografkinjom Veronicom Arevalo, asistenticom i autoricom teksta s Bokara Lukrom Širok te radionicom Ivice Kalebića i u Veneciji biti posebna. Dobar je osjećaj imati međusobno povjerenje, a mi to svakako imamo, što je bilo jako važno, skoro pa presudno da u kratkom vremenu napravimo ozbiljan posao.

Često se kaže da umjetnost nastaje iz neke unutarnje potrebe ili nemira. Kada danas sagledate vlastiti opus, čini li vam se da vas je u radu više vodila želja da nešto otkrijete ili potreba da nešto sačuvate. Je li se taj impuls tijekom godina mijenjao?

Mislim da me vodilo i jedno i drugo, želja za otkrivanjem i potreba za očuvanjem. Na ta dva pojma ne gledam kao na nešto oprečno, oni se prožimaju.

Potrebu za otkrivanjem novih oblika vidim u izlasku iz okvira slike i njezinim ekstenzijama, upotrebi različitih, ponekad teško spojivih materijala te u traženju novih odnosa i njihovih mogućnosti. Moj rad s materijalima poput prediva, tekstila ili metala, koji nose vlastito „pamćenje“, sigurno je vrsta potrebe da sačuvam tragove, sjećanja i emocije. Ipak, svjesna sam da je to nemoguće. Ništa se od toga ne može trajno sačuvati ni zaštititi. Upravo to pokušavam prenijeti u ciklusima Kiše Pariz, Alba Albula, Tondo, ali i u ranim radovima kao što su Morske psine. U njima zamatam, vežem i prošivam, no svejedno sve buja, bubri, curi i izlazi van.

Možda ta svoja pamćenja uspijem sačuvati kao proces, a ne kao stanje, prenoseći ih kroz ideju o čuvanju u nove oblike i odnose u različitim prostorima, ovaj put u palači Zorzi u Veneciji.

*Hrvatski nastup na 61. Venecijanskom bijenalu omogućilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, uz podršku Zaklade Adris te glavnih sponzora Turističke zajednice grada Zagreba i Orbico grupe, kao i drugih partnera. Kako ističe Dubravka Lošić, takva joj je podrška bila potvrda da je i dalje moguće dobiti prostor za dugotrajan, ustrajan i dosljedan umjetnički rad.