Što, kako i zašto čitamo?

„Klinci ne čitaju” – je li ova izjava činjenično stanje stvari ili jedna od najvećih laži 21. stoljeća? Bi li možda bilo daleko točnije reći „Klinci ne čitaju ono što bi stariji htjeli da čitaju”?

Jer – djeca čitaju. Možda ne onoliko koliko bismo htjeli, svakako ne uvijek ono što bismo htjeli da čitaju, a često niti onako kako bismo htjeli. No kada uopće jesu? Školsko čitanje po zapovijedi i sili (file under: lektira) prečesto je kontraproduktivno, čemu može svjedočiti i autor ovog teksta, danas ujedno i autor više od 20 knjiga, a kojega je u školi trebalo oružjem tjerati da čita bilo što osim stripova. Također, isti je potpisnik (dakle: ja) prije nekoliko godina bio urednik jedne od najprodavanijih knjiga godine – Planet Nika – koju je napisala upravo tinejdžerica Nika Ilčić za tinejdžere, negdje na vrhuncu vala fame zvane „klinci ne čitaju”; bila je to knjiga koja se prodala u nekoliko tisuća primjeraka, dok su čitatelji i čitateljice stajali u kilometarskim redovima na kiši kako bi si osigurali i potpis autorice. Izdavač i ja uvijek smo tvrdili: čitat će mladi, ako im date da čitaju ono što ih zanima i ne odbijate ih odmah od navike čitanja svojim „nerazumnim zahtjevima“.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

Klinci, dakle, čitaju i spremni su čitati, a to tvrdi i naša neumorna aktivistica čitanja Nataša Govedić, jedna od rijetkih koja će hrabro zaključiti da se, želimo li spasiti naviku čitanja, obrazovni sustav hitno treba preoblikovati po uzusima prezenta i pri tome je objavila i knjigu, elaborirajući i braneći svoju tezu.

Jer generacijski su raskoraci danas još potenciraniji činjenicom da mladi nose multimedijalni centar u džepu i da se nikada prije knjiga nije borila s više konkurencije, od društvenih mreža do Netflixa. A opet preživljava, živi i čita se do te mjere da po TikToku iskaču book clubovi kakvi nikada nisu mogli biti viđeni u vremenu prije globalnog umrežavanja i širenja interesa i preferencija.

Nataša Govedić, spisateljica, teoretičarka i kritičarka, prva se u Hrvatskoj sustavno i smisleno na razini knjige pozabavila raspetljavanjem pedagoškog labirinta zvanog „mladi i čitanje“, potpisavši djelo koje je promišljanjem i aktualnošću pravi mali svjetionik u mraku generacijskog gunđanja. Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije mapa je s potencijalnim rješenjima, metodologija rada na tom paljenju svjetla; a kako se autorica više od 20 godina bavi „čitalačkim aktivizmom“, knjiga je sinteza iskustava, savjeta, kritičkih promišljanja praksi i empatije.  

Ako čitamo lica, situacije i karaktere na bezbroj načina, na koliko li tek načina možemo čitati slova i rečenice? Nataša Govedić tako će nas podsjetiti na dvadesetak vrsta čitanja, načina pristupanja, motivacije i očekivanja kada je riječ o tekstu pa su tako u fokusu, između ostalog, i „aktivističko čitanje“, koje autorica naziva i angažirano empatijskim čitanjem, kada je mnogo toga otvoreno čitateljskim slutnjama i spekulacijama, što otvara prostor intenzivnom „učeničkom nadopisivanju“. S druge se strane nalazi i „hedonističko čitanje“, iako nije kontrapunkt, niti manje vrijedan pristup konzumaciji teksta: riječ je o čitanju iz zadovoljstva, možda onome koje danas treba i najviše njegovati, jer ako mlade zaljubimo u čitanje kao takvo, dakle u proces upijanja napisanih riječi, da se papir sa slovima izbori za svoju dnevnu minutažu u konkurenciji s ekranom sa slikama, već smo učinili prvi važan korak. Jer prvo se uči puzati, a tek onda hodati: možda je ipak veća šansa da će netko doputovati do Krleže s ljubavlju, ako prije toga uopće nauči držati knjigu s ljubavlju, makar to bile i biografije balkanskih influencerica.

Ali čak i da nije riječ o mostu do „bolje budućnosti“, čitanje iz užitka je u redu samo po sebi – autorica brani čitalački hedonizam zbog same prirode užitka, u što se uklapa i obrana žanrovske literature kao „čitanja radi uzora“, nužne stepenice u formiranju identiteta.

U poglavlju Fanfic čitanje Govedić pokazuje vrhunsko poznavanje literarnih trendova mladih, seciranjem fenomena fan-fictiona, kolažiranog upgradea literarnih sadržaja kao čisti proizvod čitateljsko-autorske mašte. Pa ako Harry Potter jaše metlu u Igri prijestolja, a vampiri iz Sumrak sage bježe od samuraja iz japanskih crtića, ne treba paničariti, nego cijeniti interes za pasioniranim egzistiranjem u paralelnim književnim svjetovima.

Čitamo kako bismo otputovali a da se pritom ne pomaknemo iz fotelje („putopisno čitanje“), kako bismo se nosili sa životnim tragedijama i gubicima voljenih osoba („čitanje kao bdijenje“) pa i da bismo konsolidirali grupu, čitali u skupini sličnih, jednakih, ali i različitih, koji procesom grupnog čitanja („participacijsko čitanje“) postaju bliži i produbljuju svoje razumijevanje, spojeni knjigom. Čitamo, ukratko, iz neviđeno puno razloga, a dobivanje dobre ocjene iz lektire sigurno ne bi trebao biti jedan i jedini tron čitalačkog dometa.

Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije knjiga je koja će koristiti institucijama, sustavu, školama i knjižnicama, ali i roditeljima da pomaknu granice razmišljanja o odnosu s knjigom. Ali poslužit će i svakome od nas, mladom i starom, kako bismo promovirali čitanje i dodatno ga ojačali kod svojih potomaka. Čitajte knjigu Nataše Govedić kako biste lakše i s više razumijevanja čitali druge i shvaćali kako i što oni čitaju.