Smisao i praksa prevođenja susjeda

Danas je potreba za prevođenjem sa slovenskog veća nego prije trideset ili četrdeset godina jer je manje onih koji razumiju jezik, pa se i prevodi znatno više, što se može lako provjeriti zagledanjem u knjižnične kataloge. Pitanje je, dakako, koliki je doseg knjiga prevedenih sa slovenskoga na hrvatski i kakvo mjesto one zauzimaju u životu „prosječnog“ hrvatskog čitatelja, a onda i onog iznadprosječnog, profesionalno usmjerenog na čitanje i praćenje ostvaraja kulture. Tu prijevodi sa slovenskoga, unatoč pristojnom broju dobrih prevoditelja (u usporedbi s prevoditeljima s, recimo, nizozemskog, norveškog i finskog), još uvijek ne kotira osobito visoko. Sigurna sam da usputni prolaznici ne bi znali navesti tri slovenska autora. Ne govorim napamet, jer to ponekad pitam studente Filozofskog fakulteta. Jednostavno, slovenska nam je književnost slabo vidljiva i uglavnom prolazi ispod radara.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2020.
Prev. Anita Peti-Stantić

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.
Prev. Anita Peti-Stantić

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.
Prev. Anita Peti-Stantić

Zapitam li se kao prevoditeljica i sveučilišna profesorica slovenskoga o razlozima, vidim mnoge, a dva se izdvajaju. Jedan je upravo status zemlje, jezika, a onda i književnosti kao susjednih. Premda mislim da bi to trebao biti plus, čini se da nije jer nam susjedno nije dovoljno važno i vrijedno da bismo se njime bavili, osobito u današnje užurbano vrijeme kada brižno biramo kako ćemo (is)koristiti svoje vrijeme. Pritom zaboravljamo da sa susjedima dijelimo i povijest i teme o kojima mislimo, razgovaramo i pišemo. A oni te teme često sagledavaju iz perspektive koja se zbog ograničenja naše vlastite kulture u njoj izvorno ne može ostvariti. Već bi nam to trebalo biti zanimljivo. Drugi razlog tiče se već spomenutog statusa slovenske književnosti koja više nije „naša“, a ne doživljavamo je ni kao „svjetsku“, kao Goetheovu Weltliteratur. Ona nam je periferna i u globalnom se polju simboličke moći teško probija prema centru, unatoč činjenici da su u njoj napisana vrhunska djela.

Zapitamo li se nije li Jančarov opus u rangu srednjoeuropskih autora kao što su Kundera i Kiš (čitaju li hrvatski čitatelji ijednoga od njih?), priznamo li Kosovelu i Šalamunu status velikih europskih pjesnika (da ne idemo do Prešerena i Cankara jer ćemo se onda pitati tko danas čita Šenou), složimo li se u s tim da je Šarotar jedan od najintrigantnijih poetskih glasova koje danas možemo čitati u prozi, u rangu velikih svjetskih pisaca, a da su Babnik i Vojnović artikulirali nova povijesna iskustva na načine koje prelaze nacionalni okvir, već imamo dovoljno štiva bar za sljedećih nekoliko mjeseci, i to na hrvatskom. Dodamo li već spomenutima meni izuzetno drage Skubica i Anju Mugerli, koji u svojim tekstovima uvjerljivo oblikuju iskustvo današnjega života, prvi nerijetko kroz žive, ritmične i društveno osjetljive prikaze urbanih odnosa, generacijskih lutanja i krhkosti svakodnevice, a druga kroz suptilne priče o obiteljskim napetostima, intimnim traumama i tihim pukotinama u odnosima među ljudima, na konju smo. Pritom literaturu za djecu i mlade nismo ni dotaknuli, a trebali bismo.

Kao „obična“ čitateljica redovito se vraćam nekim tekstovima, među ostalim Šarotarovim romanima Biljar u Dobrayu, Zvjezdana karta i Ostani sa mnom, dušo moja, Skubicovima Popkorn i Divni dani, zbirci priča Anje Mugerli Pčelinja obitelj i Jančarovim tekstovima Katarina, paun i jezuit i Pa i ljubav, a svakako i sjajno ispričanoj pripovijesti vlastita života Bijelo se pere na devedeset Bronje Žakelj, književne senzacije po kojoj je snimljen (koliko čujem) odličan film. Ako u današnje doba spektakla nekoga ovaj moj popis nagovori na čitanje, to će biti dovoljno.