Slikar i putopisac Zlatko Šulentić (1893–1971)

Nekad sam u Glinu odlazila češće nego danas. Ne govorim o poslovnim posjetima (premda je bilo i njih). Mislim prije svega na one privatne – dok je za njih još bilo razloga. Djedovska kuća moga muža, nekoć magnet, prodana je. U njoj više nitko od rođaka nije živio, pa je bilo sve manje silnica koje bi me vukle onamo. No svaki put kad bih se našla u Glini, nisam mogla ne proći po glavnoj ulici a da ne zastanem kod jednoga kafića. Čudna mi čuda! Pa po čemu je taj kafić bio tako važan da ga nisam mogla zaobići? Nije li kafić kao kafić? Nije. A ja i nisam kraj njega zastajala zbog njega. Važno je bilo nešto drugo. Ondje je na zidu stajala (stoji valjda još uvijek) pločica s meni važnom informacijom. Piše da se ovdje nalazila kuća u kojoj je 16. 3. 1893. rođen slikar Zlatko Šulentić. Volim kad lokalna zajednica obilježi barem mjesto gdje su nekoć stajale kuće zaslužnih ljudi (nedavno sam takvu ploču našla i u Požegi na mjestu gdje je bila rodna kuća Matka Peića, a prije mnogo godina i u Valpovu, gdje je nekoć bila rodna kuća književnika Matije Petra Katančića).

Zlatko Šulentić stanovao je u mirnom predjelu između Gupčeve zvijezde i Mihaljevca - Naumovac 9a, Zagreb

Zlatko Šulentić rođen je, dakle, u Glini. Njegov otac Franjo bio je liječnik, brinuo se sam za Zlatka i njegova brata Žarka (majku su izgubili vrlo rano). Zlatko je pohađao škole u Glini i Karlovcu, a slikarstvo je studirao na Akademiji u Münchenu, kasnije i u Parizu, no ta dva grada nisu bila samo mjesta njegova učenja slikarstva nego i mjesta gdje je dolazio u doticaj s mnogim kulturama, od kojih je kao radoznala osoba mogao mnogo i profitirati. To će se vidjeti ne samo u njegovu slikarstvu nego još i više u putopisima, koje je pisao s raznih strana svijeta (Egipat, Libanon, Grčka, Engleska, Maroko, Tunis, Alžir, Daleki istok, Južna Amerika). U slikarstvu je bio najpoznatiji kao nastavljač slikara Vladimira Becića, Josipa Račića,  Miroslava Kraljevića i Oskara Hermana. Nakon utjecaja ekspresionizma i kubizma, najvažnija mu je faza izraženoga kolorizma, kojemu će ostati vjeran zauvijek. 

Za dva hrvatska slikara kažem da bi meni bili slikarski velikani da su napravili samo jednu jedinu sliku. Za Šulentića to je njegova slika Kasna jesen iz 1913. godine, a drugi je slikar Milan Steiner sa svojom Kišom iz 1918. godine. Dakako, i jedan i drugi imaju i drugih vrlo uspjelih slika, no meni su ove dvije njihove slike amblematske. Šulentić rado slika krajolike i gradske vedute, takvi su Stari karlovački krovovi (1916), Iz Maksimira (1918), Primorska ulica (1918), Place du Tertre (1930), Baška (1932), Samoborski kraj (1938), Japetić (1942), Dvorište Akademije zimi (1946), Sv. Donat (1949), Zadar (1949), Vrbnik (1950), Susak (1951), Podne u vrtu (1952), Put u Nerezine (1958), Motiv s otoka Krka (1958), Sveti Jakov na Lošinju (1959), Horvati (1961), S Naumovca (1961), Plješivički vinogradi (1966), Silba (1968), Veli Rat (1970), no glavna mu domena ipak ostaje portret. Vrlo mu je uspjela slika Čovjek s crvenom bradom (1916), a od uspjelijih portreta likovni kritičari ističu onaj dr. Stjepana Pelca, Nikole Matanića i arhitekta Josipa Pičmana. 

Kao i mnogi drugi hrvatski slikari, i Šulentić je kruh svoj svagdanji zarađivao radeći na mnogim školama. Tako je radio na školi u Petrinji i na Sušaku, na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji (1932), sve dok 1938. nije počeo raditi na Akademiji likovnih umjetnosti. Uz to je uspio naslikati i nekoliko slika u crkvi sv. Franje Ksaverskoga i nekoliko većih sakralnih kompozicija te križni put, a 1956. godine i ulje na platnu Uskrsnuće Isusovo za crkvu u Subotici. 

Za radove u crkvi sv. Franje Ksaverskoga trebao je samo prijeći ulicu. Stanovao je, naime, na adresi Naumovac 9a, u mirnom predjelu između Gupčeve zvijezde i Mihaljevca, a crkva sv. Franje Ksaverskoga sa svojim prilazom i križnim putom dominira tim brežuljkom. Kad su isusovci 1603. kupili zemljište i 1608. izgradili ljetnikovac, bila je to jezgra oko koje će s vremenom niknuti samostan sv. Franje Ksaverskog, a potom i vrlo lijep perivoj. Već 1688. Ksaver je važno hodočasničko mjesto. Cijeli kompleks sastoji se od manje barokne crkve u sklopu samostana, koji je i glavni samostan Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša u Hrvatskoj.

Budući da je Šulentićeva udovica Božena, koja ga je nadživjela 13 godina, darovala Ksaveru Zlatkovu ostavštinu, mislila sam da su njegove slike još u njihovoj kući i da se mogu ondje razgledati (kako sam negdje pročitala), pa sam se vrlo veselila što ću ih moći vidjeti u ambijentu gdje su i nastajale. No sve je to palo u vodu. Slike više nisu ondje. U raznim premještajima događa se ono što se obično i mora dogoditi – slike se rasprše te malo-pomalo i nestanu. Tako je npr. povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski, autorica monografije o Šulentiću, htjela na njegovoj retrospektivi 2011. godine u Umjetničkom paviljonu prikazati i sliku Veli rat na Dugom otoku (1970), no slika je misteriozno nestala.

Shvatila sam da je bolje za izgubljenim slikama ne tragati. Zato sam našla jedinstvene Šulentićeve crteže u njegovoj knjizi putopisa Ljudi, krajevi, beskraj (Ogranak MH, Karlovac, 1971), koju je sam i ilustrirao. Tako ondje možemo naći Staroga Ličanina, Amenofisa IV, Motiv s Velog Lošinja, Stup hinduističkog hrama, Figuru čuvara Budhinog hrama, Prizor iz hinduističkog hrama u južnoj Indiji, Bubnjara Gamelan orkestra s Jave, Kineskog kulija, ali i dokumentaciju o istraživačkom radu braće Mirka i Steve Seljana (valjda po karlovačkoj liniji). Godine 1969. Šulentić je dobio Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Kao zaslužnik, ima i „svoju“ ulicu u zagrebačkoj Malešnici, no spomen-ploče nema nigdje. Kad bi se toga sjetio tko mjerodavan te je postavio dok još znamo kamo?