Satira kao identitet

Obljetnički 50. Dani satire Fadila Hadžića u opsežnom su programu po selekciji izbornice Vedrane Klepica donijeli i niz gostujućih predstava. Satira, taj istovremeno krhki i tvrdoglavi žanr, u kojem se kazalište možda i najbliže dotiče svoje uloge društvene savjesti, u mnogočemu ima identitetsko poslanje. Promatranje identiteta kroz satiričku vizuru uvijek je iščašeno, pomaknuto, ali savjesno. Satira kao identitet i kao savjest, tako bi se mogle odrediti gostujuće predstave viđene na jubilarnom festivalu koji nosi ime svog osnivača, amblematske osobe i nestora zagrebačkog Kerempuha.

Iz predstave Sve što se je dalo redateljice Tereze Gregorič / Snimio Peter Uhan

Granice i prolaznosti

Sve što se je dalo, predstava koja je otvorila Festival, produkcija je Slovenskog narodnog gledališča iz Nove Gorice. Sasvim lokalna i sasvim obojena mediteranskim koloritom, Sve što se je dalo višedesetljetna je kronika zbivanja na granici „zapada“ i „istoka“, kapitalizma i socijalizma, podignutoj usred do tada jedinstvenog grada (Gorice, talijanski Gorizije). Sve su zgode tipične, od sitnog šverca preko inače „tvrde“ granice, neprestanih gnjavaža u prelascima na za to određenim mjestima, ali i složenijim trenucima, dvojbama uvjerenja oko ispravnosti društvenih i političkih sustava, u kojima iz jednog dolaze cipele i kava, a iz drugog uvjerenje o jednakosti i punoj zaposlenosti. Slog u kojem se ostvaruju takvi tipični tropi s „konfina“ je također prepoznatljiv i temeljen na neskrivenim uzorima. Od Goldonija i njegovih beskrajnih varijacija konverzacijske komedije na javnom trgu, preko Fellinijeva Amarcorda kao odjeka odrastanja, sve je u ovoj predstavi dobro skrojeno, jednostavno a složeno, komički trenutačno, a satirički promišljeno. Takvi su i glumci, nema iskakanja ni isticanja, svatko je u svom tipu, bili to mladi ili stari stanovnici granice, pridošlice ili pripadnici graničarskih jedinica. Redateljica Tereza Gregorič i dramaturginja Tajda Lipicer stvorile su urednu, lako gledljivu i ugodnu predstavu u maniri poznate komike situacije i konverzacije, koja dobro rezonira s lokalnim kontekstom, ali i ostavlja dojam pomalo rutinskog ostvarenja.

Stefano Massini i Ben Power autori su drame o američkoj židovskoj obitelji Lehman, teksta širokog vremenskog, prostornog i događajnog zahvata, koji je Igor Pavlović prijevodom, a još više režijom, sveo na neočekivan obrat. Naime, na sceni su tek trojica glumaca, Vladimir Grbić, Igor Greksa i Miloš Macura, a svaki od njih, osim osnovne uloge jednog od protagonista dinastije Lehman, igra i niz drugih manjih uloga. Osim što traži iznimnu glumačku versatilnost i umijeće, ovakva radikalna odluka doprinosi svođenju razvedene dramske strukture na bitno, na one pomake koji Lehmane čine obitelji u kojoj se sinegdohalno ogleda sva povijest američkog kapitalizma. Trilogija Lehman predstava je izrazito neujednačenih dijelova, od kojih je prvi strukturiran dominantno pripovjedački, što se pokazuje vrlo zamornim, iako omogućava razvoj dramske radnje i odlično uvodi u priču o Lehmanima. Drugi dio gotovo dvoipolsatne predstave znatno je kompaktniji i koherentniji, odnosi su u njemu već jasno postavljeni, što omogućuje fokus na odnose između likova i pojedine dramske sukobe. Iako joj slog nije klasično satiričan, Trilogija Lehman u produkciji Narodnog pozorišta Subotica intrigantan je rad, posebno na planu radikalnog i neuobičajenog, no promišljenog režijskog i dramaturškog postupka svođenja na bitno, što je osobito došlo do izražaja u drugome dijelu predstave.

Iz predstave Moje kazalište redatelja Borisa Liješevića / Snimio Boško Đorđević

Metakazališne satire

I dok Trilogija Lehman sinegdohalno propituje identitet obitelji kako bi utvrdila i analizirala identitet zajednice, Bollywood, predstava Gradskog pozorišta Podgorica, nastala u režiji Kokana Mladenovića prema tekstu Maje Pelević, u grotesku je razvučena metakazališna satira. Crnogorsko kazalište, kako bi udovoljilo indijskom investitoru za kojeg se tvrdi kako će izvući kazalište iz besparice, postavlja predstavu zamišljenu kao spoj crnogorske i indijske baštine na bolivudski način.

Naravno, kako i zvuči, tako i biva, ovaj čudnovati kljunaš teatarskih estetika postaje prostor bezgraničnih grotesknih situacija. No, oko komične se fakture pomalja još nešto – pitanja o vrijednosti identiteta, baštine i nacionalnog ponosa, koji se, pred zahtjevima investitora čiji je novac zazveckao kao spasonosni izlaz iz besparice, brzo pomiče u karikaturu samog sebe. Dinamična režija vizualno je oblikovana u smišljeni kič (scenografkinja Anđelija Stanković, kostimografkinja Aleksandra Pecić Mladenović) što glumcima omogućuje skladno djelovanje u ansamblu i stvara predstavu koja je gotovo školski primjer promišljene, kvalitetne satire.

Potpuni klasik satiričkog žanra, Gospođa ministrica Branislava Nušića na pedesetim je Danima satire zastupljena predstavom Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora. U režiji Veljka Mićunovića, mariborska je predstava obilježena scenografskim rješenjem (Zorana Petrov) koje se sastoji od niza sjedećih garnitura poredanih po sceni na nekoliko razina. Iz njih likovi stalno izlaze, na njima se vrte i okreću, stvarajući tako osobito neprirodno okruženje u kojem su tipovi svedeni na interese, a identiteti na cjelinu u satiričkom ambijentu. Iako je to rješenje višeznačno i funkcionira kao načelno zanimljivo apstrahiranje satiričke forme, poprilično umrtvljuje izvedbu te je čini više vizualno-konceptualno pamtljivom, a manje satirički iskričavom. Donekle je to promijenio velik ansambl predstave, u čijim se izvedbama moglo naći dosta pokušaja dinamiziranja cjeline. U konačnici iz predstave više ostaje dojam pamtljivog, no ne sasvim opravdanog koncepta, a manje zaokružene satiričke cjeline.

Metateatarsko propitivanje identiteta, ali ne kazališta i naroda, nego osobnih i intimnih stremljenja redatelja, nalazi se u srži dramske cjeline, a s njome i satiričnosti posljednje predstave u ovom pregledu. Moje kazalište Borisa Liješevića, u produkciji beogradskog Ateljea 212, zapravo je predstava o redateljevu neostvarenom projektu. Želeći napraviti predstavu o pronađenim očevim dnevnicima, zapisima o njegovu paralelnom životu u Rumunjskoj, za koje redatelj i njegova majka nisu znali, Liješević se susreće s vanjskim i unutarnjim preprekama. Od ravnatelja kazališta koji ga ne razumiju, preko rasprava sa samim roditeljima, do susreta s osebujnim likom redateljeva Dara (koji, kao i još nekoliko likova, maestralno, u najboljoj kreaciji predstave, igra glumica Ana Mandić), Liješević gradi svijet na pozornici koji propituje njegove intimne, misaone svjetove. Uvijek je u tome prisutan satirički odmak, ali i vrlo ozbiljna refleksija o složenim rukavcima umjetničkih odluka, isprepletenih sa životnim, obiteljskim, socijalnim prilikama. Liješević stvara pomalo grandomansku, no zapravo vrlo suptilnu satiru, u kojoj njegovo misaono i emocionalno ogoljivanje postaje predmetom nesmiljene, vrlo zgusnute satiričke obrade.

Ovih nekoliko gostujućih predstava na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića pokazalo je kako satira počiva na subverziji identiteta, ali istovremeno tim svojim mehanizmom, kada je dobro ugođen, može identitete zapravo afirmirati, pokazujući kako tek njihovim ogoljivanjem dolazi do prepoznavanja.