Sastavljanje rastavljenog

Pretposljednjom ovosezonskom premijerom ansambl Talijanske drame riječkog HNK napokon je prekinuo niz ponešto nezgrapnih ostvarenja, uspješno postavivši na scenu višestruko nagrađivanu dramu Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda (u prijevodu Elise Copetti), u koprodukciji s CSS Teatro Stabile di Innovazione del Friuli Venezia Giulia i Teatri Stabil Furlan. Režiju i koncept predstave potpisuje argentinska autorica i redateljica Marcela Serli.

U sjajnoj interpretaciji Stefana Iagullija, Branko jasno odskače od ostalih ne samo svojom fizičkom pojavom, već i prisutnošću / Snimio Dražen Šokčević

Gotovo ibsenovski oblikovan komad Ivora Martinića, koji govori o obitelji 25-godišnjeg Branka i njezinom prihvaćanju bolesti koja ga je prikovala za invalidska kolica, dobio je ovoga puta uprizorenje koje, poput kakve kubističke slike, rastavlja i ponovno sastavlja dramski predložak, prikazujući na vizualnoj, opipljivoj razini njegovu slojevitost. Serlini dramaturško-režijski postupci oblikuju priču o nesretnoj obitelji stavljajući naglasak na dihotomiju u kojoj žive gotovo svi njezini pripadnici, u sukobu između suočavanja i bijega od bolne i tjeskobne realnosti.

Scenska rješenja (Marcela Serli, asistent Ivan Botički) vizualna su materijalizacija niti koja veže sve članove obitelji – gledanje stvarnosti u oči tek u vlastitoj samoći. U trenutku stupanja u obiteljsku kuću, svatko od likova prihvaća se posla održavanja neke vrste iluzije, hineći nesvjesnost realnosti koja ga okružuje i oblikuje. Svatko se pretvara u želji da usreći drugog, no nitko se sreći ne uspijeva (nije mu ni dopušteno) približiti. Dok se nalaze u središtu događanja, u vrevi napetosti, neugodnosti i nemoći, u mjestu koje i fizički označava narativnu razinu predstave, likovi na ovaj ili na onaj način očajnički pokušavaju zašiti raspucane šavove iluzije koja više ne uspijeva (je li ikad uopće?) prikriti stvarnost jedne obitelji i obiteljskog života koji malo-pomalo, ali i neizbježno, propada. Ta stvarnost, razorna i nezaustavljiva, izvire iza svakog njezina potiskivanja, a predah od neprekidnog održavanja privida sklada stupa tek izvan tog ambijenta. Tada likovi počinju promatrati ono od čega bježe, svatko iz svoje najdublje intime.

U tom liminalnom prostoru, koji uokviruje obiteljsku kuću, i koji je dramaturški tih, no ključan u režijskom smislu, sačuvana je suština cijelog komada – opsesija istinom koju pred drugima poričemo. Upotreba kamere s izravnim prijenosom je, u tom smislu, podsjetnik i nagovještaj njezinog skorašnjeg prevagnuća. Redateljica je na taj način vješto ispunila jaz između vidljivog i skrivenog, izrečenog i prešućenog.

Na razini glumačke interpretacije, takva podjela pronalazi kontinuitet u spoju realizma i apsurda. U obiteljskom prostoru, iznenadni naleti (prikrivenih) osjećaja – kao i stanje uma koje proizlazi iz njihovog nerazrješenja – konkretizirani su groteskom, dok se stvarna karakterizacija likova odvija izvan njegovih granica. Jedina iznimka apsurdističkoj glumi jest Branko, središnja os obiteljske tragedije i ujedno jedini koji je prihvaća. U sjajnoj interpretaciji Stefana Iagullija, Branko jasno odskače od ostalih ne samo svojom fizičkom pojavom, nego i prisutnošću koje suptilno naglašava njegovu udaljenost od iluzije u kojoj članovi njegove obitelji pokušavaju pronaći spas. Brankovu majku Miju uvjerljivo tumači Rita Maffei, pritom vrlo dobro uspijevajući balansirati prirodnije i karikiranije trenutke, a isto vrijedi i za Leonoru Surian Popov (Rita) te Elenu Brumini (Sara). Ansambl upotpunjuju Massimo Somaglino (Robert/Oliver), Serena Ferraiuolo (Doris), Annamaria Ghirardelli (Ana), Giuseppe Nicodemo (Tin/Narator) i Mirko Soldano (Mihael).

Marcela Serli uspjela je Martinićev komad prikazati kao fotografiju u neprekidnoj komunikaciji s vlastitim negativom, a mrak koji obavije scenu u finalu označava njihovo konačno stapanje. Scena se vizualno sužava, briše se podjela između intimnog i prividnog, gola i beživotna stabla koja okružuju obiteljsku kuću naposljetku se pretvaraju u šarene ukrase za proslavu Brankovog rođendana te po prvi put vidimo naznake istinske radosti na licima likova. Na samom kraju, u središtu pozornice, u zamišljenom prostoru negdje između stvarnog i magičnog, Branko ponosno zavrti svoja invalidska kolica i zajedno s njima otpleše svoj posljednji ples.

Moj sin samo malo sporije hoda riječkog HNK predstava je koja ne preže pred prikazom skrivenog i podmuklog te spretnim vizualnim dosjetkama i dualnom glumačkom interpretacijom dovodi na scenu kompleksnost Martinićeva djela – ponešto neočekivanim, no sasvim uspjelim režijskim rješenjima.