Sa studentskih polica

Lea Mikuličić, studentica kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu

Elena Ferrante, Genijalna prijateljica

Iako Elena Ferrante iza sebe ima nekolicinu svjetski poznatih naslova, oni koji su mene pridobili kao njezinu vjernu čitateljicu pripadaju slavnoj Napuljskoj tetralogiji. Kroz isprepletene sudbine dviju djevojčica, prijateljica koje odrastaju u poslijeratnom Napulju, autorica prikazuje surovost toga vremena koje nije milovalo nikoga, a poglavito ne žene i žensku djecu, a još manje – genijalne djevojčice. Iako mnogima u jednom trenutku obrazovanja kroz glavu prođe pitanje „Čemu sve ovo?“, valja se prisjetiti kako do prije samo nekoliko desetaka godina ovakav tip obrazovanja kakvome svi danas imamo pristup, bili žene ili muškarci, nije bio dostupan svima nego samo privilegiranima. Lila Cerullo, od rođenja posebna, genijalna djevojčica posvema drugačijega pogleda na svijet, svoj je britki um morala staviti pod lokot i postati samo jedna od brojnih žena u rajonu jer joj je pristup daljnjem obrazovanju bio onemogućen. Ne samo iz novčanih razloga nego i zato što je bila – žensko. Zatvoreni umovi kadri su utrnuti i najsjajnije zvijezde.

Izd. Profil knjiga, Zagreb, 2016. / prev. Ana Badurina

S druge pak strane Elena Greco, iako vrijedna i uporna, nije posjedovala tu prirodnu briljantnost kao njezina prijateljica. Ona je do nje dolazila tek natječući se s njom, a pobijedila ju je tek u onom trenutku kada su Lilini roditelji (otac) rekli NE, a njezini DA visokom obrazovanju. To je prijelomna točka u kojoj se njihovi svjetovi počinju razdvajati, ali kada se ponovno susretnu, izazivaju burne reakcije. Elena Ferrante sve što piše, piše do kraja – bez uljepšavanja. Ona se svojim pismom neće i ne može svima svidjeti, ali jedno je sigurno – ona je ime koje je obilježilo književnost ovoga vremena.

Frederik Backman, Moji prijatelji

Izd. Fokus komunikacije, Zagreb, 2025. / prev. Igor Rendić

Kada razmišljamo o teškim temama kao što su život u nefunkcionalnim obiteljima i sredinama, bolesti, smrti, odustajanje od vlastitoga života, često osjećamo neopisivu težinu i nepojmljivo nam je da se takve teme mogu izraziti „lako“. Međutim postoje oni kojima to polazi od ruke. Među njima je svakako i švedski autor Frederik Backman. Pisati o takvim temama s tolikom lakoćom, ali i neupitnom emocijom koja je u čitatelju postojana od samoga početka pa sve do kraja… to je uistinu dar. Donedavno sam jako teško birala favorita među njegovim djelima, ali kada se pojavio roman Moji prijatelji, svaka je nedoumica nestala. To je priča o prijateljstvu u njegovoj najiskrenijoj biti, ljepotama djetinjstva i umjetnosti koju se često zanemaruje i odbacuje kao nešto čovjeku nebitno, a zapravo je sastavnim dijelom svakoga bića i samo je pitanje koliko ćemo si kao pojedinci dopustiti da progovara iz naših srdaca ili djeluje kroz njih jer umjetnost to jest – rad srca, a ne misli. Samo iskreno srce može doprijeti do drugih – riječju, slikom, pokretom… Kod Backmana je to riječ. Riječ koja rastavlja na komade, ali te i sastavlja u novu, bolju verziju tebe.