Rade Jarak, Sartor

Nagrađivani hrvatski književnik i slikar Rade Jarak, rođen u Dubrovniku 1968, autor više od dvadeset proznih djela, novinar i urednik, piše novi roman o siromašnome mladiću, diplomiranome ekonomistu koji radi u jednoj velikoj tvrtki i sanja o brzom usponu po društvenoj ljestvici. Mašta o tome da postane direktor, ili barem zamjenik direktora, međutim, to mu nikako ne uspijeva. Ipak, na jednome domjenku susreće neobičnoga krojača koji ponudi da će mu sašiti novo odijelo, odijelo koje će mu savršeno pristajati i u kojemu će konačno privući pažnju kakvu zaslužuje. Kad se granica između stvarnosti i iluzije počne brisati, mladić ulazi u svijet u kojemu uspjeh ima svoju cijenu, a postavlja se pitanje je li spreman platiti tu cijenu.

Za naše čitateljice i čitatelje donosimo početni ulomak romana.

„Moje ime je Sartor. Imam vrlo uglednu krojačku radnju.“ / Ilustracija kreirana pomoću umjetne inteligencije

Na povratku nas je zaustavio ulični fotograf. Podigao je svoj aparat spremajući se zabilježiti nešto mnogo važnije nego što smo tada mogli naslutiti. Ta je fotografija jedini dokaz da smo majka i ja ikada stajali zajedno na istom mjestu

1.

Moj otac bio je krojač. To ga je zanimanje zarobilo čvrsto, sudbinski. Kao da je bio zatvoren u neki tvrdi metalni kalup iz kojega više nije mogao izaći.

Majka nas je rano napustila, još dok sam bio jako mali, tako da su moja sjećanja na nju mutna i nesigurna. Ipak, postoji jedan prizor koji se uporno vraća. Jednoga dana odvela me u grad na kolače. Imao sam pet godina, možda koji mjesec više. Sjećam se slastičarnice u koju smo ušli, bila je mala, ali puna raznih boja. Pojeli smo dva kolača i mama je bila dobro raspoložena, smijala se i grlila me. Tiho mi je pjevala na uho: Ni, na, na... Na povratku nas je zaustavio ulični fotograf. Podigao je svoj aparat spremajući se zabilježiti nešto mnogo važnije nego što smo tada mogli naslutiti. Ta je fotografija jedini dokaz da smo majka i ja ikada stajali zajedno na istom mjestu. Još je držim u vitrini i ponekad, kad je gledam, čini mi se da nas na njoj promatra netko treći, netko tko je već tada znao da ćemo se zauvijek razdvojiti. Moja je majka poginula u automobilskoj nesreći niti godinu dana poslije.

Otac je naporno radio da nas prehrani, a kasnije da može platiti moje školovanje. Radio je toliko mnogo da sam dugo vjerovao kako je rad za njega neka vrsta prirodnog stanja, poput disanja ili spavanja. Njegova krojačka radnja nalazila se na uglu velike zgrade. Ulazilo se kroz ostakljena vrata iz jedna sporedne ulice, dok je veliki prozor gledao na drugu, veću ulicu. Kad bih se kasno poslijepodne vraćao s nastave, kroz prozor sam mogao vidjeti oca kako sjedi za stolom i radi, nepomičan kao da je dio namještaja.

Iza njega nalazila se stara i pohabana krojačka lutka preko koje bi on često prebacio blijedoplavi krojački „centimetar“. Na stolu su ležale pocrnjele krojačke škare, stara pegla zaobljenih linija, mekane krede i mnoštvo komadića raznih tkanina. Sve je bilo razbacano na način koji je meni izgledao kaotično, a njemu je vjerojatno bio savršeno razumljiv.

Navečer, pod svjetlošću električne sijalice njegova se sijeda glava polako sagibala sve više nad tkanine. Najprije bi na njima povlačio tanke linije kredom, zatim bi ih odlučno rezao škarama i na kraju šivao, uvijek s istom sabranošću, kao da svaki pokret treba opravdati pred nekim nevidljivim i strogim Sudom.

Tako je radio svakoga dana i skoro svake večeri, sve do kasno u noć.

Jednom sam se vraćao kasno iz kina nakon neke popularne premijere, ulica je bila pusta i sat je morao pokazivati daleko iza ponoći. Kad sam prošao pored radnje, vidio sam da je svjetlo još uvijek upaljeno. Otac je sjedio nad tkaninom pogrbljen i spuštene glave, potpuno isti kao i uvijek.

Kad je napunio šezdeset i pet godina, nije otišao u mirovinu. Nastavio je raditi, kao da je rad jedini način na koji čovjek može opstati na svijetu. Zahvaljujući njegovoj predanosti nikada nismo oskudijevali, iako smo živjeli skromno i često na samom rubu siromaštva.

Sašio mi je odijelo za maturalnu zabavu. Bilo je lijepo i elegantno, u njemu sam se osjećao odlično, kao da sam netko drugi. Te večeri bio sam sretan, plesao sam i veselio se. Nakon mature sam upisao Ekonomski fakultet. Uvijek sam se trudio u školi i marljivo učio da ne bih iznevjerio svoga oca.

Kako je otac stario, postajao je šutljiv i mrzovoljan. Za stolom, dok smo jeli naš skromni ručak, znao bi iznenada podići pogled s tanjura i reći: „Kad ćeš završiti fakultet? Ne učiš dovoljno. Previše se otegnulo to tvoje učenje!“ Ili ovako: „Navečer se skitaš i ništa ne učiš! Nije te briga za moju muku.“ Te su riječi padale na stol poput komadića stare i tvrde kore kruha i meni bi od muke zastao zalogaj u grlu. A ja sam zapravo polagao sve ispite na vrijeme. Istina, moje ocjene nisu bile sjajne, bile su tek prosječne. Ipak trudio sam se i vjerovao da će on to primijetiti.

Mnogo sam puta kasnije razmišljao je li me otac volio. Sigurno jest, ali na način koji mi je ostao neshvatljiv. Bio je zatvoren u svoj svijet rada i preživljavanja kao u nekoj srednjovjekovnoj tamnici, u kojoj nema prozora i iz koje se ne može vidjeti nebo. U tom je svijetu izgubio osjećaj za moje nade i za moje želje, koje su možda i meni samome, upravo iz tog razloga, postale mutne i nejasne..

Završio sam fakultet i malo zatim se zaposlio. Plaća je bila mala, pripravnička, ali sada smo imali dvije plaće, a ne samo jednu. Ipak, otac je morao nastaviti raditi. Nije zatvorio obrt, iako mu je posao išao sve slabije. Stare su mušterije pomrle, a novih je bilo sve manje, kao da se cijeli svijet polako odvikavao od krojača.

Pošto nije imao previše posla, od ostataka štofa sašio mi je zimski kaput i dva para hlača. Upravo kad je završavao moj kaput, jednog jutra kad sam ustao, nije ga bilo u kuhinji gdje bi obično kuhao kavu. Ušao sam u radnju i našao ga kako sjedi za krojačkim stolom, a glava mu je bila naslonjena na stol. Mislio sam da je zaspao tijekom noći dok je završavao moj kaput. Ali nije bio zaspao, bio je mrtav. Glava mu je klonula na stol i nije se probudio. Pozvao sam hitnu pomoć, ali mogli su samo utvrditi smrt. Liječnici su mi kasnije rekli da je imao moždani udar, a meni se činilo da se jednostavno ugasio, kao svijeća koja je izgorjela do kraja.

Malo nakon njegove smrti dobio sam bolje plaćen posao u jednom velikom poduzeću. Sada sam financijski stajao nešto bolje, ali daleko od toga da sam bio bogat i da sam se mogao opustiti.

Sudbina određuje način života! Netko mora raditi po čitav dan samo da bi sutra imao što za pojesti, platiti račun za struju, ili kupiti par jeftinih cipela za zimu, a na kraju svakog dana bude toliko umoran da se samo skljoka na krevet. A netko drugi, ah, taj „netko“, uživa u životu, ne mora raditi, odlazi na zabave, na zanimljiva putovanja, okružen je profinjenim društvom, uživa u umjetnosti, kazalištu i koncertima i ima sve što poželi, a da ne brine o tome što će biti sutra.

Također, moram priznati da nikada nisam imao djevojku. Imao sam nekoliko simpatija, naravno i nekoliko nespretnih pokušaja u tom smjeru, ali nikada se ni jedna djevojka nije odlučila upustiti u emotivnu vezu sa mnom. Jednom prilikom sam izveo na večeru neku kolegicu s posla, i tada sam otišao najdalje. U uredu mi se često osmjehivala i govorila lijepe stvari, pa sam to protumačio kao poticaj s njezine strane i ohrabrenje za akciju. Konačno sam skupio hrabrost i pozvao je vani, na večeru. Na moje iznenađenje, ona je pristala.

Znao sam za jedno lijepo mjesto, diskretno, s tihom glazbom u pozadini i svijećama na stolu, a nije bilo preskupo. Ali sve je pošlo naopako kad je ona pri kraju večere naručila butelju jako skupog vina. S kojom lakoćom je to uradila! Bez da trepne!  A ja to plaćam! Meni je odmah došla muka, skoro mi je pozlilo, to je bilo preveliko, strašno rasipanje. Jedva sam izdržao do kraja večere, stalno misleći koliki će biti račun. Račun je bio kao moja mjesečna ušteđevina. Ona je kući otišla taksijem, a ja sam – iako sam imao dovoljno novaca – rekao da mi više prija noćni zrak i otišao sam pješke do autobusne stanice. Nisam htio potrošiti više ni novčića na taksi.

I tako su prolazili moji dani. Pokušavao sam se istaknuti na poslu, kako bih možda dobio neku povišicu ili – o, kad bih samo uspio! – bolje plaćeno radno mjesto, možda mjesto voditelja poslovnice ili čak pomoćnika direktora. Ali, iako sam se jako trudio, nikako mi nije išlo, plaća mi se tek malo povećala u nekoliko godina, a ja sam samo jedanput napredovao, od pripravnika do običnog činovnika. Ponekad sam zamišljao kako ulazim u ured s novom titulom zamjenika direktora, kako me kolege gledaju s poštovanjem, a ja se osmjehujem kao čovjek koji je napokon dobio mjesto koje mu pripada.

Živio sam kao samac. Sebe nipošto ne smatram ružnim čovjekom da bi me žene izbjegavale, mislim da izgledam sasvim pristojno. Nemam nijednu tjelesnu manu, a i mnogi su mi rekli da imam dobru figuru i da sam prilično zgodan. Ali jednostavno, tako se dogodilo. Nisam imao sreće sa ženama. Po karakteru nisam loš, pristojan sam i uglađen. Nikad se nisam tukao u školi, a ni kasnije. Nikad nisam došao u sukob sa zakonom. Nikad se ne svađam u društvu. Na poslu dosljedno branim svoje stavove, jer znam da su oni uvijek ispravni i u interesu poslodavca, u interesu svih nas zaposlenih. Šefove uvijek slušam i čak im malo podilazim, jer oni su ipak šefovi i znaju kako treba raditi, zar ne? Neki me možda smatraju malo prgavim, jer često kritiziram podređene, čistačice i pripravnike, ako vidim da zabušavaju i ljenčare. Kosa mi se na glavi diže kad vidim ljude koji žive na tuđoj grbači. Neradnici i niškoristi. U takvim trenucima osjećam moralnu obavezu da ih opomenem, iako ponekad primijetim da me nakon toga gledaju kao da sam im pokvario dan, ili još gore, kao da me istinski mrze.

I tako sam došao do četrdesete godine. Uvukao sam se u svoju ljušturu, živio svoju rutinu, nosio masku ravnodušnosti na licu. Možda će moj život nekome izgledati dosadan, ali ja sam se navikao. Nisam znao drugačije. Ipak, moram priznati da to nije bilo ono što sam očekivao od života.

Ponekad bi mi samoća teško padala, pa sam odlazio na grupne proslave, na rođendane kolega, na razne sajmove. Nije više bilo oca da mi sašije novo odijelo, pa sam kupovao obična, ne previše skupa konfekcijska odijela. Izgubio sam na eleganciji, na dojmu koji sam ostavljao, ali, naravno, to nisam odmah shvatio.

2.

Božićni domjenak našeg poduzeća priređen je u glavnom salonu jednog velikog hotela. Došao sam na zabavu s namjerom da se malo družim s kolegama, a ukoliko bude prilike, a i sreće, možda uspijem porazgovarati i s nekim od direktora.

Međutim, moj početni entuzijazam brzo je splasnuo. Svi moji kolege i znanci razmijenili bi sa mnom tek po nekoliko kurtoaznih riječi i brzo se okretali drugom društvu. Već nakon petnaestak minuta postalo mi je dosadno i bio sam malo razočaran. Hodao sam s čašom bijelog vina u ruci pokušavajući uhvatiti nečiji pogled ili se ubaciti u neki razgovor. Ali osjećao sam da mi baš ne ide. Ljudi su govorili sigurnim glasovima, kao da svi već unaprijed znaju gdje pripadaju, dok sam ja imao dojam da stojim na nekoj vrsti praga koji nikako ne mogu prekoračiti.

Obuzela me nelagoda. Kao da je još jedna dobra prilika bila propuštena. Ali i dalje sam, doduše nasilu, održavao lažni osmijeh na licu.

Tada mi je prišao jedan gospodin. – Oprostite, želio bih s vama nakratko popričati. Naravno, ukoliko dopuštate? – upitao je. Bio je niži od mene i bar desetak godina stariji. Na prvi pogled ostavljao je vrlo ugodan dojam i zračio je nekom otmjenom elegancijom.

– Može, naravno. Izvolite... – rekao sam sretan što je konačno netko započeo razgovor sa mnom. Eto, pokazalo se da me ne izbjegavaju svi i ne okreću glavu od mene. Netko od ovdje prisutnih ipak želi razgovarati sa mnom.

Prišao mi je bliže. – Moje ime je Sartor. Imam vrlo uglednu krojačku radnju.