Počnimo iznova, ali od čega?

Četvrti dugometražni uradak norveškog redatelja, scenarista, izvršnog producenta i montažera Kristoffera Borglija na ljubav ne gleda kao na utočište ili sigurnu luku života, nego kao na pokusni prostor u kojem se ispituje koliko nečija intimnost može izdržati. Emma i Charlie (Zendaya i Robert Pattinson) par su pred vjenčanjem, dvoje ljudi na pragu sretnog početka. Dramaturški naboj gradi se oko pitanja iskrenosti među partnerima, čime se otvara prostor za priznanje koje mijenja sve. Ono što bi inače bilo neugodno suočavanje s prošlošću, ovdje postaje nepremostiva pukotina u samoj ideji odnosa. Charlie ne saznaje samo nešto o Emmi; on spoznaje koliko je njegova ljubav ovisila o slici koju je o njoj imao.

Glumačke izvedbe Zendaye i Roberta Pattinsona doprinose uvjerljivosti filma

Borgli se i ovdje, kao i u dosadašnjim uradcima, bavi suvremenom nelagodom, ali ne frontalno ni didaktično, nego pomičući žanrovske obrasce u zonu neugodnog. Romantičnu ideju vjenčanja koristi kao početak raspada. Vjenčanje nije cilj, nego okvir u kojem sve ono potisnuto, prešućeno ili pogrešno zamišljeno izlazi na površinu. Drama je tako na trenutke romansa, zatim crna komedija, a povremeno i psihološki triler. Svakodnevne situacije i pripreme za vjenčanje postupno se onečišćuju nervozom. Ono što bi trebalo biti toplo i prepoznatljivo postaje krivo, ukošeno, pomalo bolesno.

Film nije građen velikim gestama, nego akumulacijom sitnih pomaka u tonu. Pogled traje predugo, šutnja postaje optužba, rečenica koja bi trebala biti nježna zazvuči kao pokušaj kontrole. Borgli ima dobar osjećaj za društvenu izvedbu intime: Emma i Charlie pred drugima se nastavljaju ponašati kao par i onda kada se među njima već otvorila praznina. U tom smislu Drama nije samo film o ljubavi, nego i o koreografiji odnosa, o svemu što partneri glume jedno za drugo.

Motiv ponavljanja rečenice „Počnimo iznova“ jedan je od ključnih znakova nemoći. Ta se rečenica vraća kao mala romantična mantra, svaki put zvučeći sve neuvjerljivije. Novi početak nije oslobođenje, nego pokušaj brisanja onoga što se ne da izbrisati. Likovi bi htjeli praznu ploču, povratak na trenutak prije saznanja, no jasno je da takav trenutak više ne postoji.

Glumačke izvedbe izvrsno doprinose uvjerljivosti. Zendaya Emmu ne igra kao hladnu zagonetku, nego kao osobu koja se tvrdoglavo pokušava održati u vlastitoj verziji normalnosti. U njezinoj izvedbi postoji napetost između ranjivosti i obrane, želje da bude shvaćena i nemogućnosti objašnjavanja sebe.

Pattinsonov Charlie sav je u trzajima, nelagodi, povrijeđenom ponosu i moralnoj panici. On je istodobno ranjen i naporan, potresen i narcisoidno uvrijeđen činjenicom da mu je oduzeta sigurnost vlastite ljubavne priče. Pattinson izvrsno iznosi tu mješavinu boli i samovažnosti, jer Charlie ne pati samo zbog onoga što je čuo, nego i zato što više ne zna koju ulogu u vlastitom životu igra. Kako njegova slika o Emmi prestaje biti cjelovita, nije više pitanje može li joj oprostiti, nego je li volio nju ili vlastitu predodžbu o njoj.

Njih dvoje međusobno stvaraju odnos koji nikada nije stabilan, jer je njihova kemija napeta, promjenjiva i nesigurna. Film najbolje i najsnažnije funkcionira kada kamera snimatelja Arsenija Khachaturana ostaje na njihovim licima i dopušta da nelagoda ne bude objašnjena, nego odigrana. Nije naodmet spomenuti i da je producent filma Ari Aster.

Trenuci u kojima koncept nadvladava dramaturšku razradu slabija su režijska mjesta. No, upravo tada film istodobno pokušava biti smiješan, bolan, okrutan i analitičan i tom ambivalencijom, zapravo mnogostrukošću, izvrsno pripada svijetu koji prikazuje: svijetu u kojem ljudi ne znaju razlikovati ljubav od potrebe niti iskrenost od okrutnosti. Stilski odabir i oštre promjene tona, izvrsno su prilagođeni slojevitom prikazu nelagode i komešanja
osjećaja.

Jedan od upečatljivijih vizualnih motiva jest krv koja se pojavljuje kao privid, a ne kao stvarna posljedica. Taj detalj sažima logiku filma: ono što nije materijalno prisutno ipak ostavlja trag u pogledu. Krivnja, sumnja i strah ne trebaju fizički dokaz.

Završetak kao ideja novog početka izvrstan je s obzirom na sve ono čime se Borgli bavi, upravo zato što ponovno vraća u isti ironični krug, ne nudi katarzu. Poput dvostruke crte ispod uvijek iste teme, samo ovaj put u nježnijoj boji, likovi se pokušavaju susresti kao da se iznova mogu upoznati. Opterećenje pogledanog u proteklih više od sat vremena kao da samo sebe mora obrisati ili poništiti, no to nije moguće. Drama nije film o spasu ljubavi, nego o upornom predstavljanju ljubavi kao spasa, o prerušavanju ljubavi u sveopće spasenje, spasenje od samoga sebe.