Orfejev pogled i Euridikina šutnja

Plesna autorica Silvia Marchig razmjerno je rijetko svoje predstave ostvarivala u Zagrebačkom plesnom centru, ali usprkos tome, tamo sam svojevremeno gledala jednu od njezinih jamačno najboljih predstava Ovo (ni)je moja šuma. Uz svoj autorski tim, Silvia Marchig pokazala je tada iznimnu sposobnost da kompleksne ideje prevede u preciznu izvedbenu strukturu. Dosta godina nakon toga u istome prostoru nastaje Euridika izlazi, ponovno povezivanjem dramskoga i plesnoga. To je bio dovoljan razlog da predstavu iščekujem s nestrpljenjem. No današnja Silvia Marchig nije tadašnja Silvia Marchig. Euridika izlazi, nažalost, nije ni blizu negdašnjega sjaja Moje šume.

Neprestano gomilanje znakova i referencija stvara
dojam aktivnosti, ali ne i dramaturške nužnosti / Snimio Neven Petrović

U medijskim najavama autorica navodi kako je predstava nastala iz pitanja koja je već dugo zaokupljaju: kako živjeti sa sumnjom, kako nastaviti stvarati, kako se nositi s prolaznošću i konačnošću. Riječ je o legitimnim i važnim pitanjima, osobito za umjetnicu koja se nakon dvadeset pet godina rada osvrće na vlastitu praksu i pokušava sagledati načine ustrajanja zahvaljujući kojima se nastavlja njezino stvaranje, odnosno ostvarivanje. Mit o Orfeju i Euridiki poslužio je za promišljanje tih tema, a predstava se poziva i na Cocteauov film Orfej, Monteverdijevu istoimenu operu te tekstove Anne Carson i Sylvije Plath. No usprkos bogatstvu referencija i potencijalno izazovnu konceptu, Euridika izlazi ostavlja dojam nedovršenosti, predstave koja pokreće mnoštvo motiva, ali ne uspijeva pronaći njihovo sidrište.

Autorica ističe da je Euridika u većini inačica mita tek sporedan lik, objekt tuđe priče, s čime se ne mogu složiti. Euridika nije marginalizirana figura, nije prešućivani lik kojem (suvremena) umjetnost tek sada daje glas. U hrvatskoj tradiciji dovoljno je prisjetiti se Paskoja Primovića i njegove Euridiče. I kad nije prisutna, Euridika je pokretač radnje, njezina odsutnost proizvodi značenje. Sam mit teško podupire interpretaciju Euridike kao žrtve, kako to u inačicama mita vidi autorica: „Pokušavam žensku stranu postaviti u prvi plan, kao gestu, jer Euridika se sigurno može spasiti i sama.“ Euridiku ne treba spašavati, njezina snaga nije u spašavanju, nego u sposobnosti suočavanja s onime što jest. Ona prihvaća smrt, pripada svijetu sjena, prihvaća njegove zakone i ne pokušava ga preoblikovati. Ako je tko obilježen krhkošću, sumnjom i nemogućnošću prihvaćanja stvarnosti, onda je to Orfej. On je umjetnik koji ne može podnijeti gubitak. On silazi u podzemlje, pokušava pregovarati sa smrću i na kraju gubi Euridiku upravo zbog vlastite sumnje. Pitanja koja autorica navodi kao ishodišna – kako nastaviti stvarati, kako živjeti sa sumnjom, kako pronaći smisao u prolaznosti – mnogo su bliža Orfeju nego Euridiki.

Nije slučajno da je upravo Orfej postao paradigmatska figura pjesnika i umjetnika. U Komadanju Orfeja Ihab Hassan uspoređuje Orfejev tragičan kraj sa situacijom u književnosti 20. stoljeća, uz koju, među ostalim, veže rasap identiteta i eroziju smisla, shvaćajući da rekonstrukcija nije moguća, da više nema povratka u stanje nevinosti. Orfejevo osvrtanje Hassan tumači kao temeljnu spoznajnu gestu. Orfej gubi Euridiku jer njegov pogled ne može izdržati puninu onoga što ostaje skriveno. Euridika je stoga nositeljica tajne koja se opire posjedovanju i konačnom razumijevanju (a ne objekt spašavanja). Njezina šutnja nije praznina koju treba ispuniti glasom, nego prostor značenja koji upravo zahvaljujući šutnji ostaje otvoren, omogućujući drukčiju osjetilnost i novi početak.

Na to se, na stanovit način, nadovezuje središnja linija predstave: kako nastaviti stvarati nakon gubitka, razočaranja i sumnje. Problem nije oblikovanje oko „praznine“, ni to što smo sve već vidjeli, kako se više puta ističe u predstavi. Neprestano gomilanje znakova i referencija stvara dojam aktivnosti, ali ne i dramaturške nužnosti (dramaturginja Nina Gojić). Izvođači ulaze i izlaze, prostor se mijenja, slike se gomilaju, citati se nadovezuju jedni na druge. Predstava neprestano nešto najavljuje, a rijetko što doista razvija. Zbog toga ostavlja dojam trajnog meteža, neprestane cirkulacije motiva koji se ne uspijevaju organizirati u koherentnu izvedbenu misao.

Video nastao manipulacijom kadrova iz Cocteauova filma (autorica videa Iva Gavrilović) ima vlastitu atmosferu i uspostavlja intrigantan odnos prema izvornom materijalu s obzirom na to da je filmski Orfej fasciniran činom umjetničkog stvaranja, teško razlučujući stvarnost i imaginaciju. U predstavi još sudjeluju plesačice Ana Kreitmeyer i Ana Novković te glumac Silvio Mumelaš, skladateljica Ana Kovačić, oblikovateljica svjetla Lana Nežmah i autorica dijela tekstova Iva Nerina Sibila.