NOVI PRIJEVOD KLASIKA FRANZA KAFKE: Preobražaj

Mladi Franz Kafka još je 1904. godine pisao kako književno djelo treba djelovati na čitatelja poput sjekire koja razbija led u nama. Genijalni Pražanin prvi je u književnosti izazvao pravi potres – fantaziju je otrgnuo iz kolijevke romantičarskih i folklornih bajki i „bacio“ je na tlo sive građanske svakodnevice. Klasičan primjer za to jest Preobražaj (u nekim prijevodima Preobrazba), jedna od rijetkih pripovijetki koja je objavljena za piščeva života (1915) i koja se smatra jednim od najvažnijih svjetskih djela što i dalje golica prevoditelje, kritičare i čitatelje. Gregorova metamorfoza „s neba pa u rebra“ uz  naizgled smirujući, asketski jezik pokazuje revolucionarni književni postupak – ono „abnormalno“ autor je predočio kao nešto „sasvim normalno“, čime je jezu apsurda još više produbio.

Izd. Edicije Božičević, Zagreb, 2025,
s njemačkog preveo Boris Perić

No, u što se zapravo pretvorio Gregor Samsa? Je li on doista postao tek kukac ili nešto drugo, nejasnije i morbidnije? Novi odgovor daje pripovijetka Preobražaj u izdanju Edicija Božičević (2025) koju je s njemačkoga vrsno preveo Boris Perić, inače prevoditelj Kafkinih djela. Perić je prvi put slojevito istražio etimološku dubinu i leksičku oštrinu originala, promišljajući već prvu rečenicu: „Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.“ U pogovoru nas Perić vodi kroz složenu prevoditeljsku pustolovinu: to u što se Gregor preobrazio (u originalu „ungeheures Ungeziefer“) nije po njemu kukac, što nas gotovo s ravnodušjem dovodi pred gotov čin, nego čudovišna nečist. „Golemo“ (kako se često prevodi pridjev „ungeheurer“) ipak nije isto što i čudovišno koje ima i elemente užasavajućeg i začudnog. To cijeloj preobrazbi daje neodređenu, dublju, izrazito sablažnjivu dimenziju. Ovakav prijevod opravdava i Kafkina izričita napomena nakladniku pred tiskanje knjige 1915. godine da se na koricama „insekt sam ne može nacrtati“. Kafka je očito htio apstrahirati doživljaj konkretnoga insekta, prenijeti ga u neke maglovite sfere, premda Gregor dijelom jest fizički kukac, s obzirom na tjelesne, glasovne i druge metamorfoze. Kako Perić rješava ovaj problem?

Kafka u izvorniku nijednom ne spominje doslovno riječ „kukac“ (što bi u njemačkom odgovaralo riječima „Käfer“ ili „Insekt“). Njemačka riječ „Ungeziefer“ ima šire značenje – „gamad“. Perić, uz daljnje istraživačke analize sinonima i značenja, riječ „gamad“ prevodi kao „nečist“ (ljudski izmet, prljavština i slično), što najbolje odgovara teoriji abjekcije kojom Perić daje sasvim novu dimenziju tumačenju Kafkina djela. Nečist je nešto gadljivo, nedostojno čak i žrtvovanja bogovima, što bi odgovaralo pojmu abjekt u psihoanalizi Julije Kristeve. Abjekt je „ni subjekt ni objekt“, to je nešto odbačeno od zakona, vrijedno averzije i prijezira, nešto inficirano smrću poput gnjusnih tjelesnih izlučevina.

Dalje Perić kroči sferama bio i tanatopolitike, od rimskoga prava do totalitarnih režima, opisujući ukidanje statusa i prava „političkog bića“ čija se gola egzistencija može dokinuti bez kazne. Homo sacer (što istodobno znači sveti ili izgnani prokleti čovjek) u antici je, tumači Perić, bio onaj koji ne može biti žrtvovan, ali ga svatko smije nekažnjeno ubiti. Samovoljno gašenje abjekta bez pojma zločina i kazne bila je praksa i u nacističkim logorima. Tako u Preobražaju otac s gađenjem gađa jabukama krhki identitet beskorisnoga, izopćenog sina, a sestra Greta kaže: „Ja pred ovim čudovištem ne želim izgovoriti ime svojega brata i stoga samo kažem: moramo ga se pokušati riješiti.“ Gregor, svojim kretnjama i jezikom koji možda on razumije, ali ne i drugi, i samoga sebe tretira kao abjekt, odbačenu ljušturu svedenu samo na sebe, čak i kada plašljivo pokušava izići iz sobe kako bi čuo sestru kako svira na violini.

Teorijom abjekcije (produbljenom drugim pristupima) Perić baca novo, političko-pravno svjetlo na ovu pripovijetku koja je do sada tumačena na razne načine – egzistencijalistički (bačenost čovjeka u ovaj apsurdni svijet), frojdovsko-psihoanalitički (problematičan odnos Kafke i oca), marksistički (otuđenost čovjeka u bešćutnom kapitalističkom društvu). Dodajmo i originalnu interpretaciju Viktora Žmegača u knjizi Strast i konstruktivizam duha (Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća), u kojoj nam je prvi put dočarana vizualna srodnost Kafkine crno-bijele proze (u kojoj nema boja) i avangardnoga crno-bijelog filma.

Spomenimo i važnu knjigu manje poznatih i nepoznatih Kafkinih proza Pripovijetke i prozni fragmenti (OceanMore, 2016), također u Perićevu prijevodu. Tu saznajemo da je Kafka već 1907/08. godine u nedovršenoj pripovijetki Svadbene pripreme na ladanju najavio svoju veliku temu preobražaja. Ženik Eduard Raban na tmurnoj kišnoj ulici razmišlja o vlastitu vjenčanju kao o velikoj neugodi te zamišlja kako će tamo poslati svoje odjeveno tijelo, dok će on ostati ležati u krevetu u obliku golema kukca, jelenka ili hrušta.

Valja istaknuti i humor i ironiju, što Perić također naglašava kao nedovoljno istaknutu dimenziju Kafkina djela i to potkrepljuje primjerima. Beznadni Gregor sanja da „pri sljedećem otvaranju vrata obiteljske poslove uzme u svoje ruke, baš kao što je to činio prije“. Dok je preobraženi Samsa razmišljao čime bi se mogao nahraniti „ipak je kovao planove kako da dospije u smočnicu i tamo uzme što mu, makar i ne bio gladan, ipak pripada“. Kafka, podsjetimo, u zapisima 1914. piše o „stravičnosti svega što je puka shema“, a ovdje ironizira red i pravila kojih se hladnokrvno drži čak i izgnano neljudsko biće.

Godine 1911. Kafka piše: „Sve mi izgleda kao konstrukcija“, odnosno: „Ja sam lovac na konstrukcije“. Možda zato tako snažno „dekonstruira“ logiku svijeta. Rečenica zvuči i proročanski, jer smo u današnjem svijetu tehnoznanosti doista postali lovci na konstrukcije, kao što i one love nas. A prevoditelji i čitatelji i dalje ostaju lovci na smisao Kafkinih sveznačnih djela. Perić je, bez sumnje, svojom vrsnom prevoditeljskom mrežom zahvatio mnogo neistražena smisla samoga originala.