Nadasve bajkovito nadahnuće

Počnimo od naslova – Čitanka na izletu. Zamislimo četicu djevojčica i dječaka koji su ostavili Čitanku na zelenoj proljetnoj travi i krenuli ususret sunčanom danu u svjetlosti plavetnila i središtu bajkovite prozračnosti u kojoj raznolikost pejzaža izaziva ushit s kojim je lijepo živjeti.

Izd. DHK, Mala knjižica,
Zagreb, 2026.

Tri lirski osmišljena ciklusa, Raspjevana točka, Biser u ogrlici jutra, Ime od modra cvijeta, svojim vlastitim temperamentom aktivno se predaju uživanju u riječima: „Najljepša od imenica / sva od smijeha / od svitanja / od ljekovitih dodira / sva od plavih slova / kaplje različku s trepavica“ (Blagdan).

U potrazi za bivanjem u riječima pjesnik je personalizirao život riječi aktivirajući ih imaginacijom slika koje su spoj djetinjstva i poetika samosvojne atmosfere koja promiče otvorenost životu. To je nova svjetlost koja u simbolici lirskog jezika čudesno obnavlja imanentne dimenzije, kad pjesma prodiše: „Čim sam je čuo / kad je vjetrić / s jutrom odlutao dalje / znao sam – to mora biti riječ / što se iz Cesarićeva stiha / osula u trave / pa dan od nje miriše / polje se šareni / i zlati“ (Vlati).

U svojoj iznimno nadahnutoj zbirci Čitanka na izletu pjesnik Slišurić vraća nas u svijet pokretljiv, artikuliran afektivnim promišljanjima koji pridonose imaginativnoj supstanci svijeta. A u tome je i bit sanjarija koje su konzekventno snovima, žive, koje donose ravnotežu. Teško je mimoići sintagmu da idealiziranje pridonosi ljepoti i obnovi svakodnevice. Riječju: svijeta. Da pridonosi čistoći i vedrini duševnog spokojstva, vraća povjerenje. Senzibilizira disanje. Jednostavnost i bliskost riječi koje se međusobno zbližuju, dopunjuju: „I tako / do žetve / u ljuljašci se lahora njiše / na majčinu dušicu / na prostrt stol / miriše“ (Kruh).

Doista, u svijetu koji nas okružuje dosljedan je nemar prema riječima: od tuđica, nezgrapnih i nemaštovitih posuđenica, od nametljivog slenga i brzopletog žargona. Zato je knjiga Čitanka na izletu dobrodošla. Ona je ovako lakokrilo zamišljena metafora sama, metafora koja diše pjesmom. U Pogovoru knjizi to je maštovito osmislio pjesnik Tito Bilopavlović: „Brižljivo biran jezik ove zbirke kazuje nam da riječi nisu tu da opisuju i propisuju, nego da nas vode u san, da same budu san i slutnje, avantura duha i osjećajnosti.“

Doživjeti pjesmu nadasve je blagodat iskustva nečeg novog, nečeg samosvojnog. A doživjeti zbirku produžena je budućnost sjećanja, istinska poetika lirske fešte koja postojano traje, jer je lucidno osmišljena u bajkovitom spoju imaginacije i memorije. Čitanka na izletu je nadasve bajkovito nadahnuće: pitka, nepredvidljiva, maštovita igra, „kao iz bajke lađa na jedra“. Ona kreira jezik, obogaćuje ga i voli.