Na mojoj koži staroj kao zemlja

ZNACI

(Apocalipse now)

doba dobrog svjetla u strašni mrak ode

trule crijeva svijeta smrad je nepodnošljiv

krv pogoni čelik krvožedni čelik

čovjek više manje dijete još i manje

pogreb poezije sitan luksuz groblja

plijesan plijesan plijesan

plijesan svud po svemu

i posljednje drvo tvrđe od čovjeka

dok umorna voda zadnje kapi broji

VJEČNO ŽENSKO

(Ahasverov zapis)

ti nisi nova ti si ona ista

što mučila me je i pred ljeta trista

čije kobne oči sjajem ametista

zavređuju ljubav van Goghovog kista

meto ekvilibrista

i svih vaginalista

čije žudno tijelo vatrom znojem blista

ti nisi nova ti si ona ista

NAPOMENA  Daleko od svake diskriminatorske metafizike, ovu pjesmu treba shvatiti na tragu Andrićeve pripovijetke Anikina vremena.

IZVAN KOŽE

neizdrživo je ovdje unutra

ima li vanjskoga svijeta

u koji se može pobjeći

EKOLOŠKA

doći će sunce

i na naša vrata

da sprži nas

posvema

NAPOMENA  Danas zaboravljena narodna poslovica iz prva dva stiha tješila je naše ljude stoljećima i u bijedi svakodnevice održavala nadu u bolju budućnost. U najnovije vrijeme zadobiva i ovo drugo značenje.

NEMUŠTI JEZIK

otac mi pokaza jantar

pa netragom ode

i stvari odjednom dođu čudno blizu

ta žlica ta čaša njihov tihi život

majka mi pokaza metal

pa netragom ode

za zemljom za vodom i čarobnom travom

blagošću utišav’ buku bijes… i nadu

ali prođe vrijeme kada sve sam znao

nijemi govor stvari kakva zagonetka

što kazuje gljiva a što cvat jasmina

kako da čovjek sastavi jedan sretni dan

jednom ću tako leći

a ustati neću

jer ne postoji riječ

     za ovo sunce

na mojoj koži

    staroj kao zemlja

PODANIČKA

(Ovršenikova pjesma)

Sluga sem pokoren!

Kaj smem k njimi priti?

Kaj smem z njimi v svoje hiže biti?

NAPOMENA  Svatko zna, ili bi trebao znati, da su ovi stihovi uzeti iz „vazdazelenog“ Krležina remek-djela Balade Petrice Kerempuha. Moji su samo naslov, podnaslov i sitna izmjena u zadnjem stihu.

KAKO DOMOLJUB DOŽIVLJAVA KINEZA

Jangcekjang

Jangcekjang

sveposvuda opasan

kling

klong

klang

sve po 10 kuna

ODA PEPELU U URNI

pepelu pepelu

tako si mi drag

u tebi se smiruje sve

NADGROBNA IZ SNA

odem ja

totalno sam

u ništa

NAPOMENA  Ova mi se pjesma javila u snu i probudila me. Tražila je da bude zapisana.

Životna poezija puna igre, kalambura i samorefleksije

Piše Darija Žilić

Ivan Jakopović znanstvenik je iz područja prirodnih i društvenih znanosti. Rođen je u Sisku, a živi i radi u Zagrebu. Autor je zapažene pjesničke knjige Blues divljeg proljeća. Jakopović je počeo pisati još u mladosti, a zanimljivo je citirati i misao iz obrazloženja „jedne davne nagrade za poeziju“ u kojoj se ističe da je njegovo pjesništvo „reska ironična vizija nemogućnosti prisnog potpuno iskrenog odnosa u ljubavi između muškarca i žene, koje su iskazane u pomalo grotesknim stihovima u ritmu bluesa“. Autorov lirski svijet sadrži „drevne mudrosti životnih istina“, te izbjegava zamke „razlivenog asocijativnog verbalizma“. U žiriju su tada bili, između ostalih, Jure Kaštelan i Milivoj Solar.

Jakopović nakon duge pauze objavljuje Blues divljeg proljeća, knjigu koja je nastajala nakon višestrukih postupaka dorade i brušenja, odležavanja, a u njoj se nalaz i osvrt koji smo netom spomenuli. Pjesnik ističe da je sve u pjesmama svjesno i namjerno. Čak i opća mjesta i kalamburi, a odgovornost je na autoru. Knjiga je inače na natječaju DHK za Dan hrvatske knjige u kategoriji Slavić 2022. godine dobila posebnu pohvalu. Cvijeta Pavlović ističe posebnost Jakopovićeva figuralnog govora, u kojem je raspon od strastvenih mladenačkih uzvika do sivih rastera melankolije. U zbirci Blues divljeg proljeća pjesnik piše o poeziji „dirljivih malih stvari“, ali i o „krutoj javi“, „opustošenom pejzažu mojih ruku“, o ljubavnoj strasti: „moje je srce okovani tigar“, i uopće o toj podvojenoj stvarnosti u kojoj se žudnje mimoilaze. Upravo iz toga nastaje blues o umoru, tjeskobi, egzistencijalizmu, ponoru i dnu na kojem nema, parafraziram, ni stećaka ni izlaza, samo sjene, križni put, poraz i umorna zemlja. Kao što je autor istaknuo, izvor pjesama je muka egzistencije, gubitak i očaj, bačenost u svijet, svi temeljni fenomeni ljudskog postojanja.

U novom ciklusu pjesama postoje i kondenzirane pjesme u kojima se pjesnik nerijetko referira na druge autore, ulazi u dijaloge, posuđuje sintagme iz drugih izvora, i odlično ironično poentira. I zanimljivo je da je umjesto endogenoga kretanja, pjesnik upućen na egzogeno, prema vani, jer ističe: „neizdrživo je ovdje unutra“. Kao da se lirski subjekt želi povezati s vanjskim svijetom, rasplinuti se u njemu. Nalazimo i apokaliptične prizore, ekološku pjesmu koje prerasta u pjesmu o prošlosti i budućnosti svijeta, zaziv antimaterije, ali i motiv žudnog tijela i vječno žensko, te zanimljivu reinterpretaciju u pjesmi Podanička (Ovršenikova pjesma), svojevrsno osuvremenjivanje Krležinih stihova iz Balada Petrice Kerempuha.

Jakopović se igra riječima, zvukovima, kroz tu igru govori živopisno i o našem svagdanu u kojemu su prisutni ljudi iz nekih drugih krajeva svijeta (pjesma Kako domoljubi doživljavaju Kineza), ali nalazimo i neki oblik smirivanja, pomirenosti sa svijetom (Oda pepelu u urni). Odlična je i pjesma Nadgrobna iz sna u kojoj lirski subjekt ironično pristupa svom jastvu, a zanimljivo je da pjesnik u napomeni ističe da mu se pjesma „javila u snu / probudila me“. Sve to govori o živosti duha autora koji stvara i ironične i sjetne pjesme, igra se značenjima i komentira stvarnost, propituje unutrašnji svijet, očito ne mireći se sa stanjem, premda svjestan „da ne postoji riječ / za ovo sunce / na mojoj koži“, a upravo životnost stihova pokazuje da je proces pisanja prisutan u autora u svakom dijelu dana te da se Ivan Jakopović u kasnim godinama suvereno vratio poeziji.