Mnogo više od igre

Uloga Ljube Babića u hrvatskoj umjetnosti iznimno je važna u društvenom smislu, dijelom kroz njegovo pedagoško i povijesno-umjetničko djelovanje, dijelom kroz modernizaciju muzejskih ustanova kojima je bio na čelu, a ponajviše kroz likovnu kritiku, utjecajem na mlađe umjetnike i svojevrsnu umjetničku arbitražu s neskrivenim agitiranjem za modernizam. U stvaralačkom pogledu, široko se kretao između dizajna, scenografije i slikarstva pri čemu je u potonjem, s nevelikim brojem djela, ostvario neke od vizualno najupečatljivijih slika u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća (Crna zastava, 1916, Golgota, 1917) te inaugurirao novitete poput ekspresionističko visokog očišta (Pogled na Zavratnicu, oko 1925) ili teme nogometa slikom Utakmica iz 1924. koja otvara polje interesa za ovu sportsku temu koja se, tijekom gotovo sto godina postojanja, iz domene žanra prebacila u područje društvenog fenomena te je umjetnicima intrigantna kao velika tema suvremene civilizacije, ali istovremeno i kao poligon za različite likovne akrobacije.

Svjetlan Junaković, Ples, acrystal, 60 x 45 x 45 cm, 2014.

Zapravo bi najtočnije bilo Babićevu sliku (punog naziva Utakmica Građanski –Hajduk na Concordijinom igralištu) promatrati kao pejzaž u tmurno popodne jer je i samome autoru tema nogometa koja podrazumijeva akciju i prije svega protagoniste – igrače – zapala u drugi plan. Prizor se otvara iz kornera i panoramski prikazuje nogometno igralište s tek naznačenim figurama igrača u daljini i navijačima na tribini u gornjem desnom dijelu slike. Njezina neobičnost, osim u autorovu interesu za temu, jest u turobnoj atmosferi u koju je uronjena obilatim korištenjem tamnih tonova zelene i crno-sivim nebom i crtežom. Nekoliko godina kasnije, točnije 1929. godine, Omer Mujadžić slika svoju Nogometnu utakmicu koja je sasvim drugačije koncipirana. Radnja se odvija u prvom planu u kojemu vidimo igrače kako preskaču jedni preko drugih, padaju i napucavaju loptu, a čitav prizor, uključujući pozadinu, odiše izrazitom dinamikom i vedrinom sportskog sučeljavanja, ali i dobro oblikovanom kompozicijom i čvrstom strukturom. Početkom stoljeća prevladavao je interes za atletskim disciplinama, tenisom i biciklizmom pa se on prenosio i u likovne medije, poglavito grafički dizajn i medaljarstvo (što je pokazala izložba Igra sporta i umjetnosti, Dom HDLU, Zagreb, 2020). Razlog tome možemo tražiti u veličanju individualnih dosega u pobjedi nad protivnikom povrh kolektivnih sportova, ali svakako moramo zaključiti da su upravo Babić i Mujadžić spomenutim djelima trasirali temu nogometa kao ravnopravnu drugima i to u „elitnom“ mediju – slikarstvu.

Omer Mujadžić, Nogometna utakmica, ulje na šperploči, oko 1929. / vl. Muzej likovnih umjetnosti, Osijek

Dvije nogometne izložbe

Ova je tema prvi put sustavno obrađena izložbom Nogomet u hrvatskom slikarstvu (kustosi Marin Ivanović i Milan Bešlić) koja je postavljena 2018. godine u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u Dubrovniku, tijekom trajanja Svjetskog nogometnog prvenstva, a na kojoj su se na okupu našle dvije spomenute slike s drugim slikama hrvatskih umjetnika poput Milovana Stanića, Stipana Tadića, Antuna Borisa Švaljeka, Denisa Kraškovića, Josipa Eterovića, a izložena je bila i slika Dječak s nogometnom loptom Miljenka Stančića iz 1974. godine koja je tom prilikom prvi put predstavljena u javnosti. Potom je 2022. priređena izložba Nogomet u suvremenoj umjetnosti u Muzeju moderne umjetnosti u Mostaru (kustos Marin Ivanović) na kojoj je više prostora ostavljeno suvremenim umjetnicima kako bi se pokazala svježina i bujnost likovnih pristupa temi nogometa u 21. stoljeću.

Miljenko Stančić, Dječak s nogometnom loptom
(Goran Pavletić), ulje na platnu, 1974.

Ljubo Babić, Utakmica (Građanski-Hajduk na Concordijinom igralištu), ulje na platnu, 1924.

vl. Galerija umjetnina, Split

Jedina nedorečena sastavnica spomenutih dviju izložbi bila je nemogućnost uključivanja slike velikana hrvatskog slikarstva Iva Dulčića (1916–1975) koja se nalazi u fundusu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i oba puta, unatoč molbi organizatora, nije bila odobrena za posudbu pa smo ovdje reproducirali njegovo djelo iste teme koje se nalazi u jednoj privatnoj zbirci u Splitu, kako bismo pokazali kontinuitet teme nogometa u stotinu godina naše moderne umjetnosti. Izložba s temom nogometa u umjetnosti 2018. naišla je na izvanredan medijski prijem i pobudila interes publike te je zabilježila veliku posjećenost koja je rasla svakom novom pobjedom hrvatske reprezentacije.

Spomenute dvije izložbe pokazale su kako se veliki broj hrvatskih umjetnika bavio temom nogometa, a to podrazumijeva i mnogo različitih formalnih pristupa, od realističnih do gotovo apstraktnih, od simboličkih do asocijativnih. Raspon motiva proteže se od prizora s utakmica i navijačke atmosfere s neizostavnim bakljama, zastavama i klupskim obilježjima (Tomislav Zovko, Trpimir Grgić), preko igrača kao pojedinca (Boris Ladan, Marin Topić) i nogometnog igrališta (Jasmin Kukavica, Mladen Ivešić, Matko Vekić), do motiva koji tangencionalno dodiruju temu (Dalibor Nikolić, Maja Rubinić). Od četrdesetak umjetnika koji su obrađivali temu nogometa, samo su tri žene – Tisja Kljaković Braić, Marijana Pažin Ivešić i Maja Rubinić – što je bilo očekivano s obzirom na dominaciju muške populacije u općoj temi nogometa.

Tisja Kljaković Braić, Čvakni ti odma_ jednog,
flomaster na papiru, 21 x 29,7 cm, 2018.

Ivo Dulčić, Nogomet, tempera na papiru, 33,3 x 36,8 cm, 1955,
privatno vlasništvo, Split / Fotografirao Luka Mjeda)

Koloristički tretmani slike

Pet figura u slici Josipa Škerlja dinamično je postavljeno u prostoru kolorističke raznovrsnosti, čime plohe čiste boje uokviruju kadar i fokusiraju kompoziciju u središte, postižući napetost igre. Koloristička raskoš na slici Maje Rubinić djeluje sasvim suprotno – kao da se neki figurativni motiv, naslućen nogom u središtu, raspršio u mnogo manjih oblika, geometrijskih i organičkih, zapravo apstraktnih koji sugeriraju simboliku. Ta je simbolika na slikama Jasmina Kukavice također prisutna, ali je i prepoznatljiva kroz brojeve, zastavice, golove i krugove (slika 1:2), dok je na slikama nogometnog terena prisutan mnogo vidljiviji središnji motiv, obuhvaćen vibrantnim bojama i gestualnim nanosima. Suprotno od njega, Mišo Baričević odabire jedan djelić igrališta i kadar pozicionira kod gola, ne bi li, poput kamere koja prenosi utakmicu, bolje vidio pogodak; figurativni pristup glavnom motivu gubi se u višebojnom i gestualnom tretmanu prostora kojim postiže klimaks nogometne igre. Monumentalno djelo Mladena Ivešića također je tretirano ekspresionistički i u boji i u otvorenom potezu, čime autor ostvaruje pokrenutost prizora pa se postiže dojam aktualne igre, iako zbog povišenog očišta ne možemo vidjeti je li doista neka utakmica u tijeku. Ovaj niz kolorističkih tretmana slike zaokružuje Trpimir Grgić prizorima uzavrele navijačke atmosfere, kontrastirajući plavi pristup pozadini blještavilu zapaljenih baklji, uz particije prskanja boje koje svojim eksplozijama slici daju gotovo auditivni element.

Miroslav Šetka, Nogomet, akril na platnu,
100 x 80 cm, 2022.

Trpimir Grgić, Nema predaje, akril na platnu, 2022.

Navijački zanos interpretira i Ivan Perak, oblikujući kadar tako da pretežno gleda u tribine na kojima su bijeli dresovi i klupske zastave; kolorit je referentan i suzdržan, a kompoziciju usložnjava i učvršćuje razlomljena linija svjetla i sjene koja se proteže preko tribina i igrališta. Nadrealno-humorističan prizor nogometne utakmice koju igraju ljudi u narodnim nošnjama odvija se na slici Ivana Listeša, a središnji teren uokviren je suhozidima u kojima su ljudi, životinje i bilje, vojnici oko vatre s mačkama, vuk koji zavija te u gornjem registru flota jedrenjaka koja ili plovi ili lebdi ovom oniričkom slikom. Crteži-studije nogometne utakmice Miroslava Šetke ne pridonose toliko razumijevanju slike koliko je čine neobičnom – stilizirane figure na krokijima ustupile su na slici mjesto klupku nervoznih crtica, dok su ostale pojedinosti (logotipi sponzora, gol, stolice na tribinama) izvedeni izuzetno pedantno. Konačno, Tomislav Zovko slika realističan prizor navijača na tribinama, uklapajući crne siluete u zavodljivo ružičasto-crveno svjetlo baklji s mnoštvom sićušnih točaka kojima se postiže sfumatičnost; amblemi kluba i navijačke skupine daju naslutiti da je slika rađena po narudžbi. Realističan sklop od devet manjih portreta, autora Grgura Akrapa, djeluje poput skupa navijačkih sličica, ali igrači na njima su magloviti i izvitopereni, čime se uobičajena glorifikacija zamjenjuje groteskom i svojevrsnom porugom.

Boris Bućan, Gromače, akril na platnu, 2018.

Bućanove Gromače,
Buntakov Novi Jeruzalem

Slikom Gromače koja sugerira nepregledan skup navijačkih šalova, Boris Bućan istodobno evocira i formalne elemente sa slika najpoznatijeg majstora gromača – Otona Glihe – istovremeno nudeći mogućnost čitanja slike u društvenom kontekstu uobičajenih prezira i predrasuda. Tomislav Buntak spaja svakodnevicu s onostranim, kreirajući svijet Novog Jeruzalema sav u plavetnilu u kojemu igrači, nagi i prozračni, izvedeni od crvenih kontura, uživaju u radosti igre, naizgled neopterećeni pobjedom. Jednostavnost i naglašeni crtež odlika su slike Akropola-Stadion Matka Vekića u kojoj je bijelom linijom iscrtano nogometno igralište na plavoj podlozi, obrubljeno „drvenim“ okvirom, ali naslov sugerira ne samo povijesni korijen i slojevitost sporta, nego i poziciju nogometa kao društveno najvažnijeg u hijerarhiji suvremenih sportova.

Slika Darija Pehara niz je od četiri sekvence utakmice između Liverpoola i Barcelone, pri čemu su minuciozno izvedene figure postavljene u neodređeni, nježnim plavičastim, žutim i ljubičastim drippingom oblikovan prostor, naglašavajući i naslovom i unutarnjom dinamikom izuzetnost trenutka. Iz jednako suptilne pozadine izvire središnji motiv Željka Korena – predimenzionirane žute kutije na kojima sjedi majušna figura s visoko podignutim peharom u rukama; visoka trava, oštre sjene, kombiniranje pedantno izvedenih figura s onima samo ocrtanima, jarki reflektori usmjereni prema kutijama – sve odiše nadrealizmom i slojevitošću značenja. Simbolizam je u slikarstvu Vilima Parića od formativne važnosti, a ovoga puta vukovi koji igraju nogomet na slici Borba, istovremeno označavajući i kolektivizam i individualnost, sjajna su metafora važnosti zajedništva u uspjehu pojedinca.

Vrhunac napetosti igre uprizoruje crtež Svetislava Cvetkovića trenutkom pada dvojice igrača u međusobnom naletu, ali pravu likovnu fascinaciju čini opreka definiranog središnjeg motiva i nedefiniranog prostora punog kamenja, koji su oblikovani rahlim elementima besprijekorno strukturiranog crteža gotovo numinozne pedantnosti. Poput zelenih particija koje se usijecaju u prostor na grafikama Darka Dugandžića, tako i tema nogometa prodire u autorov apstrahirani nokturalni prostor hercegovačkog Noira, prepunog organičkih oblika, ornamentalnih struktura i profinjene simbolike. Korištenjem crno-bijelog kontrasta, Boris Ladan realizirao je dva djela u kojima zadanom motivu daje prednost pred gradivnom jedinicom svojih drugih ciklusa – slovnim znakom; grafemi su ovdje korišteni kao okvir i pozadina, čime autor daje naslutiti i literarno-opisnu sastavnicu teme.

Stipan Tadić, Na trening (Ivanja Reka), gvaš na papiru, 25 x 35 cm, 2016. / vl. Marko Šikić, Zagreb

Mate Zovko, Nogometaš, 2010.

Slikom Bilbija, Marin Topić podiže slikarski spomenik igraču Nemanji Bilbiji, kaptiravši prizor radosti i trijumfa nakon pogotka, osamivši ga i ocrtavši time misaoni prostor trenutka svečane individualnosti. S druge strane, Dalibor Nikolić fotografijom malog Roma u Dinamovoj majici i tenisicama zasijeca u tkivo socijalnih tema, postavljajući pitanje o tome kako izgleda svijet koji se ne može glorificirati i kako u suvremenom društvu sudjeluju oni koji nemaju ni kruha ni igara (lat. panem et circences). Dječju igru nogometnom loptom tematizira Mario Šunjić, ali njegovi protagonisti nisu prerano opterećeni životom, nego žive dječju nevinost; smješteni u desni dio velikog polja koje nalikuje kakvoj staromodnoj tapeti, oni doista evociraju neko prošlo vrijeme bezbrižnosti te posljedičnu čežnju za prošlošću. U humoresku svakodnevnog života, Tisja Kljaković Braić uranja i nogometne teme pa bračni par iz njezina ciklusa Oni nalazimo u trenucima prepirke oko gledanja televizije, navijanja i nervoze zbog ishoda utakmice, rijetkog aktiviranja kristala koji se u kućama čuva za posebne prilike; sve je u njemu lapidarno, jasno i nadasve – životno!

Uspješna kiparska rješenja

Polje kiparskih tema otvara skulpturalna grupa Borisa Orenčuka kod koje autor vješto spaja materijale i oblike ljudskih figura iz drugih ciklusa u novi narativ, slikovitost nogometne taktike, iscrtavanjem strelica kretanja i pozicioniranjem figura u točno određene točke na zelenoj podlozi. Reljef Marijane Pažin Ivešić svojevrsna je vizualna metafora nogometa koja se sastoji od jedne bijele linije i reljefne lopte u prostoru koji sugerira travnjak, oblikovan od mnoštva zelenih niti koje se granaju iz rubova kadra. Četiri skulpture Stjepana Skoke dijele estetsko-oblikovne značajke, iako se razlikuju veličinama, ali zajedno opisuju više elemenata nogometne utakmice: igrača koji se trudi ne dodirnuti rukama loptu koja mu je pala na prsa, igrača koji se sprema gađati iz kornera, skupinu igrača u poziciji živog zida i – neizostavno – navijačicu s podignutom majicom. Skulptura Svjetlana Junakovića Ples interpretacija je čuvene Matisseove slike iz 1910. godine, od koje autor preuzima formalni raspored figura u plesu nalik transu, ali mu mijenja kontekst, što možemo protumačiti kao metaforu „nogometnog plesa“ koji odlikuju koreografija (taktika), protagonisti, koordinacija i amplitude (pogoci i promašaji).

Odu pokretu donosi skulptura Mate Zovka koja u jedinstvenu formu stapa igrača i loptu, oni postaju jedna cjelina što je naglašeno crveno-narančastom boja koja prekriva cijelu skulpturu; figura je u zanosu, potpuno usmjerena na dobar ishod udarca, gotovo da će izgubiti ravnotežu – sve to daje skulpturi napetost i dinamiku. Stilizirane forme složene od slojeva drvenih elemenata, odlika su kiparskih djela Josipa Ivešića, a ovdje nalazimo igrača koji se sprema šutirati nogometnu loptu; tenzija prizora proizlazi iz neizvjesnosti sljedećeg trenutka i postizanja najvažnijeg cilja – davanja gola.

Nogomet je društveni fenomen koji je odavno prerastao okvire same igre i njezinih 90 minuta – nogometaši (i njihove supruge) javne su osobe, zvijezde, raspravlja se o njihovom ljubavnom životu, novcu, transferima, a oni sami reklamiraju svoje modne brendove i naplaćuju reklame u medijima i na društvenim mrežama. Nogomet je i posao koji generira nebrojena radna mjesta i investicije u sportske objekte koji mijenjaju vizure gradova, a ponekad i poimanje mogućnosti arhitekture i inženjerstva. U osobnim sferama obilježeni smo raspravama o utakmicama u različitim društvima, pripadnošću nekoj navijačkoj skupini ili zanosu koji osjećamo kada igra naš najdraži klub. Nogomet je našao svoj put i u likovnu umjetnost, u grafiku, slikarstvo, kiparstvo i fotografiju, a mi baštinimo tradiciju te teme od skoro stotinu godina, od prve slike iz 1924. do danas. Cilj je ovoga teksta pokazati koliko misaono različitih i likovno virtuoznih pristupa ima na samo ovom malom odsječku Zemlje i sabranih u ovoj prigodi, a možemo tek pretpostaviti kolika je tek popularnost u drugim regijama i prostorima. Uživajući u raskoši slika i skulptura, kao i u utakmicama aktualnog Svjetskog prvenstva, prepustimo se onom najljepšemu u nogometu – igri!