Mjesto za promišljanje, umjetnost i kulturu

Ružica Filipović profesorica je Hrvatskoga jezika u X. gimnaziji Ivan Supek u Zagrebu, voditeljica novinarske družine koja uređuje školski list Cener, jedan od najuspješnijih srednjoškolskih listova u Hrvatskoj. Autorica je priručnika Hrvatski na maturi i zbirke priča Opseg čežnje, a s Borisom Beckom uredila je zbornik Spiritus movens. Vanjska je suradnica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te urednica i voditeljica podcasta Osoba s pogledom. U svojem radu povezuje književnost, obrazovanje, kulturu i medije te otvara prostor za promišljen dijalog o umjetnosti, društvu i suvremenoj kulturi.

U hrvatskoj kulturi, a i šire u svijetu, STEM je raširio ruke i obgrlio medije i javnost, a humanistika vapi kako bi dobila malo medijskoga prostora i pozornosti. Podcast Osoba s pogledom osvanuo je na bespućima interneta kao jedna od njezinih spasonosnih slamčica. Koja je bila motivacija za taj pothvat i koji je njegov
cilj?

Podcast je nastao iz osjećaja da nam nedostaje prostor za sporiji, sadržajniji razgovor o kulturi i idejama. Danas smo okruženi kratkim formatima, brzim reakcijama i površnim komentarima, a meni se činilo važnim otvoriti mjesto na kojem će ljudi moći govoriti promišljeno, bez žurbe i potrebe za pojednostavljivanjem.
Naziv Osoba s pogledom svojevrsna je posveta Forsterovu romanu Soba s pogledom. Pogled nije samo prizor koji se otvara kroz prozor, nego i način na koji promatramo svijet. Zanimaju me ljudi koji imaju vlastitu perspektivu, koji promišljaju društvo, umjetnost i kulturu te svoje uvide mogu podijeliti s drugima.

Čime se vodite u radu?

Vodim se uvjerenjem da su znatiželja i pažljivo slušanje važniji od nametanja vlastitih odgovora. Nastojim stvoriti atmosferu u kojoj se sugovornik osjeća slobodnim misliti naglas. Dobar razgovor ne nastaje iz unaprijed pripremljenih teza, nego iz spremnosti da se tijekom razgovora i sami iznenadimo.

Kako birate svoje goste i tko je dosad bio na „čašici razgovora“? Tko je uopće osoba s pogledom?

Ne biram goste prema njihovoj medijskoj vidljivosti, nego prema tome imaju li što važno i autentično reći. To mogu biti književnici, profesori, prevoditelji, umjetnici, znanstvenici ili kulturni djelatnici različitih profila. Zajedničko im je da promišljaju svijet oko sebe i da svoje uvide mogu podijeliti na način koji obogaćuje druge. Osoba s pogledom nije nužno netko tko ima odgovore na sva pitanja. To je osoba koja se usuđuje postavljati prava pitanja i koja nastoji vidjeti dalje od neposrednog trenutka.

Što ste naučili o hrvatskome društvu razgovarajući s različitim kulturnjacima?

Naučila sam da hrvatsko kulturno polje obiluje iznimno zanimljivim, obrazovanim i predanim ljudima, ali i da njihov glas često ne dopire dovoljno daleko. Istodobno sam stekla dojam da postoji velika potreba za sadržajnim razgovorima. Ljudi nisu izgubili interes za kulturu; izgubili su mjesta na kojima se o kulturi govori ozbiljno, a pristupačno.

Što čini dobru ćakulu, a što samo dobar intervju?

Dobar intervju može biti informativan, precizan i profesionalan. Dobra ćakula ide korak dalje: ona stvara odnos povjerenja. U njoj postoji prostor za digresiju, za humor, za dvojbu i za onu vrstu spontanosti koja ponekad otkrije više od najpromišljenijeg odgovora.

Kad biste mogli pozvati bilo koju osobu s pogledom iz hrvatske prošlosti, koga biste ugostili da nas nečemu nauči?

Bez mnogo dvojbe odabrala bih Antuna Branka Šimića. Ne samo zato što je jedan od naših najvažnijih pjesnika, nego i zato što je pripadao onim rijetkim stvarateljima koji su umjetnost shvaćali kao duhovni čin. Zanimljivo bi bilo razgovarati s njim o njegovu  uvjerenju da iza vidljive stvarnosti postoji dublji, unutarnji sloj koji umjetnost može naslutiti i izraziti.
U vremenu koje nas neprestano poziva na brzinu, učinkovitost i mjerljivost, Šimić bi nas možda podsjetio na potrebu osluškivanja duhovne biti stvarnosti, na važnost unutarnjega života i na poeziju postojanja. Vjerujem da bi njegov pogled i danas bio iznenađujuće suvremen jer bi nas učio kako gledati svijet ne samo očima nego i
duhom.