Marulića i danas treba čitati i otkrivati

Rezultati dvadesetogodišnjeg istraživanja hrvatskog i njemačkog filozofa i filologa Zvonka Pandžića predstavljeni su javnosti 17. lipnja na kolokviju Novi Marko Marulić – Marucus Marulus Redivivus u središnjici splitske Gradske knjižnice Marka Marulića koji su organizirali OMH u Splitu i OMH u Grudama, a moderirala je Snježana Šetka, predsjednica OMH u Splitu. Pandžićev opsežan višegodišnji znanstveni interes donio je nove poglede, nova promišljanja i nova otkrića o ocu hrvatske književnosti, čiju je Juditu ugledni slavist i prevoditelj Henry R. Cooper 1991. preveo na engleski te je ujedno nazvao vrhunskim djelom svjetske književnosti.

Kolokvij Novi Marko Marulić – Marucus Marulus Redivivus u središnjici splitske Gradske knjižnice Marka Marulića u organizaciji OMH u Splitu i OMH u Grudama

Iako se može činiti da se nakon toliko stoljeća nema više što reći o Marulićevu liku i djelu, Pandžićevo višedisciplinarno istraživanje – predočeno u knjizi Marulić, Augustin, Dante – pokazalo je da možda ipak nije sve još rečeno. Predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić istaknuo je „da ovom knjigom Pandžić zatvara svoj bogat životni put u Marulićevu gradu gdje je pohađao gimnaziju i odakle je, upoznavši Marulićevu književnost, otišao dalje na školovanje u svijet. Stoga je primjereno da upravo Matičin ogranak u Splitu bude nakladnik Pandžićeve knjige o Maruliću zajedno s Ogrankom Matice hrvatske u Grudama gdje je Pandžić u Šimićevim Drinovcima rođen i gdje mu je did Nikola dao prve poduke čitanja i pisanja.“

Potom je Vito Balić s Umjetničke akademije u Splitu predstavio Marulićev napjev Dulcis Jesu memoria, uz koji se veže i Marulićev traktat o glazbi, kako je rekao, najstariji traktat te vrste u Hrvatskoj, koji je također otkrio Pandžić u samostanskoj pismohrani na otočiću Košljunu blizu Krka. Pandžić navodi da je ondje pronašao i inkunabulu Ovidijevih Metamorfoza s Marulićevim portretom Ovidija koji Pandžić interpretira kao Marulićev autoportret, jer sačuvani opis Marulićeva lica Frane Božićevića odgovara slici u toj inkunabuli, smatra Pandžić. No s tom konstatacijom treba biti oprezan, budući da nema sačuvanih Marulićevih autoportreta s kojima bi se ova ilustracija mogla usporediti.

Fra Stipe Nosić, „čuvar inkunabula“ iz samostana sv. Frane u Zadru, pohvalio je publiku što je prepoznala važnost ovoga kolokvija. „Da je Marulić mnogo pisao i da njegovih neotkrivenih djela još ima, dokaz su knjige Zvonka Pandžića, kao i ova koja je danas pred nama“, rekao je. Prisjetio se kako se Pandžić već za školskih dana „navukao“ na Marulića. Nakon studija, Pandžiću je slao na tisuće snimaka iz samostana Male braće u Dubrovniku. Njihova suradnja dovela je do novih otkrića, od kojih su neka navedena u Pandžićevoj knjizi Marko Marulić: Judita, no fra Nosić istaknuo je izostanak kritičkoga osvrta od strane stručnjaka. „Primijetio sam da neki od njih u Pandžićevim tekstovima traže samo ono što je eventualno pogrešno, za razliku od nekih poznatih stranih stručnjaka koji su o Maruliću pisali knjige, a koji iznimno cijene Pandžićeve knjige“, rekao je.

Nakon osvrta fra Domagoja Runje s KBF-a na franjevce trećoredce, njihovu povijest, ogranke, ustroj i način djelovanja, a kojima je i Marulić svojedobno pripadao, riječ je preuzeo sam Pandžić te objasnio publici mnoštvo svojih otkrića, poveznica, osobito između Marulića i Dantea, osvrnuvši se na marulologiju od sredine prošloga stoljeća do sada. Jedna od zanimljivih Pandžićevih pretpostavki jest njegov odgovor na pitanje zašto je trebalo 20 godina od 1501. do 1521. da se Judita objavi. Odgovor je da je Marulić takoreći oponašao svoj veliki uzor Dantea. Naime, Danteova Božanstvena komedija nastala je nakon jubilarne 1300. godine, Marulićeva Judita nakon 1500. godine, Dante je umro 1321, a Judita je objavljena simbolički 200 godina nakon Danteove smrti njemu u čast. Dakle, Marulić je prema Pandžiću namjerno odgodio njezino objavljivanje kako bi odao počast Danteu. Istaknuo je da, prema njegovu mišljenju, Judita nije biblijsko-vergilijanski ep, već da su Ovidijeve Metamorfoze jedno od bitnih djela kojima se Marulić nadahnjivao za svoj spjev. Primjerice, Ovidije u jednoj rubnoj bilješci piše „Titan id est Sol“, a Marulić u rubnoj bilješci u Juditi piše „Titan, to je ime sunca“, u kojoj objašnjava svoj stih kojim se referira na Ovidija, što Pandžić smatra filološkim dokazom da je upravo Marulić tvorac rubnih bilješki i (auto)portreta, pronađenih u inkunabuli Ovidijevih Metamorfoza koju je
posjedovao.

Zbog ograničenosti prostora izloženo je samo pet inkunabula, a Pandžić tvrdi da je otkriveno njih pedesetak koje je Marulić svojeručno po marginama komentirao i iluminirao. To je bila i tema zanimljivih polemika koja su se vodile na stranicama Vijenca između Pandžića, Bratislava Lučina i Ivana Lupića 2019. i 2023. godine, a koje su dostupne jednostavnom pretragom prezimena autora u Vijenčevoj internetskoj arhivi. U polemici Lučin je Pandžiću priznao otkriće jedne inkunabule s Marulićevim rubnim bilješkama, što smatra vrijednim otkrićem, ali ne njih pedeset.

Mnoštvo je poveznica i zanimljivosti koje je Pandžić istaknuo, no s obzirom na to da su iscrpno opisane u njegovoj najnovijoj knjizi, nećemo ih ovdje sve navoditi, nego ćemo naposljetku konstatirati da se Marulić ponovno dokazao kao klasik koji, baš kao i svaki pravi klasik, nikada ne prestaje iznenađivati te ostaje jednom od trajnih tema hrvatske kulture, jezika i znanosti, a nova gledišta koja su na kolokviju otvorena nesumnjivo će otvoriti i rasprave o ovom najvećem Splićaninu, a to je, kako je rekao Zorić, „jedini pravi put prema napretku našega znanja“.