Ljubavni jadi Glembajevih

Posljednja premijera u Teatru &TD prije ljetne pauze bila je rezervirana za Krležu i Glembajeve, ali ovaj put nije riječ o uobičajenom dramskom ciklusu, nego o autorovim proznim tekstovima o vjerojatno najpoznatijoj hrvatskoj dramskoj obiteljskoj lozi. Riječ je o autorskom projektu Saše Božića i Jelene Miholjević koji se nastavlja na prethodnicu, Glembajevi proza vol.1, a redateljsko-glumačkom dvojcu u „nastavku“ se pridružio još i glumac Borna Baletić.

Usprkos zabavnim i vještim izvedbama glumačkog dueta Miholjević-Baletić, ova jednosatna predstava ostaje na razini interpretativnog čitanja / Snimio Luka Dubroja

U slučaju da, kao ja, niste gledali prvi dio, Jelena Miholjević u kratkom intermezzu između dva dijela publici eksplicitno objašnjava kako se u prethodnom dijelu bavila pripovijetkama o genealogiji Glembaja te se ovaj put odlučila za temu ljubavi jer se njoj čini da je kazalište jedino preostalo mjesto gdje se može govoriti o ljubavi bez osjećaja srama ili, žargonski rečeno, cringea, tj. susramlja. Točnije, autore je zanimala nesretna, toksična ljubav i žudnja za „zabranjenim voćem“ u dvjema pripovijetkama koje su za ovu priliku adaptirane: Ljubav Marcela Fabera za Lauru Varongovu i Barunica Lenbachova. U prvoj je fokus pao na prvu mladenačku slutnju ljubavi petnaestogodišnjega Marcela Fabera koja opasno prerasta u opsesiju spram tada sedamnaestogodišnje Laure, dok se druga bavi raspadom ljubavničkog odnosa dvoje sredovječnih ljudi, Laure Lenbach i Ivana Križovca.

Predstava se izvodi u foajeu Teatra &TD koji je namješten kao stambeni prostor jednog para, sastavljen od stilskog art deco namještaja pomiješanog s onime iz druge polovice 20. stoljeća. U prvom su dijelu kostimi (Marita Čopo) šareniji i moderniji, prikladniji adolescentskoj zaljubljenosti o kojoj se pripovijeda – Jelena Miholjević odjevena je u rozi komplet suknje i gornjeg dijela trenirke od tila s prepoznatljivim Adidas crtama, a Baletić je u komičnoj žuto-crnoj polo majici s kratkim hlačicama. U drugom dijelu kostimi postaju nešto sofisticiraniji i mračniji, Miholjević umjesto ružičastog kompleta nosi crni ogrtač, a Baletić crni kožni baloner s prslukom i košuljom ispod; oboje su vizualno zreliji i tužniji protagonisti od prethodnih adolescenata.

Glumci se na sceni služe papirima, tj. šalabahterima dok izvode pripovijetku, a taj je trenutak čitanja uspostavljen u uvodnom okviru kada njih dvoje kao (bračni?) partneri dangube u stanu te Miholjević zamoli „bubija“ Baletića da joj čita nešto ljubavno dok ona lakira nokte. Njihov odnos ostavlja dojam tipičnog zrelog braka muškarca i žene čija je komunikacija uglavnom obojana zajedljivošću i ironijom, komičnog efekta radi.

Humor se poglavito svodi na prateće komentare onoga o čemu se pripovijeda u tom zadanom ironijskom i parodirajućem tonu, bilo da Jelena Miholjević patetično čita o Laurinoj patnji zbog distanciranosti od Križovca ili o Baletićevu pokušaju objašnjavanja vlaškog podrijetla prezimena Krleža, u poveznici s prezimenom Karleuša. Veliku ulogu u postavljanju tog humoristično-ironijskog tona igra pripovijedanje isključivo u trećem licu, dakle distanca glumaca prema likovima i scenama koje insceniraju ostaje čvrsta, što pomalo remeti dinamiku drugog patetičnog dijela kada bi možda trebali suosjećati s Laurom i njezinim strahom da će je ljubavnik napustiti zbog starenja. Čak i kada bi htjeli suosjećati s njezinim opravdanim brigama, predstava im ne ostavlja dovoljno prostora ili vremena. Glumački dvojac uživo izvodi tri glazbene numere za uvod, intermezzo i kraj koji dolazi vrlo naglim mrakom na Miholjevićkin uzvik
„Stop!“.

Usprkos zabavnim i vještim izvedbama glumačkog dueta Miholjević–Baletić, ova jednosatna predstava ostaje na razini interpretativnog čitanja Krležinih pripovijetki uz popratno scensko kretanje, primjerice kada Baletić kao Marcel pati za Laurom kao da ima groznicu dok mu Jelena Miholjević briše znoj. Dramaturška neujednačenost omogućila je autorskom timu da u interpretaciju proze uklopi songove i kratke koreografske numere koje jesu zabavne, ali ostaju na tome.

Ideja „oživljavanja“ Krležina proznog opusa Glembajevih nije po sebi nezanimljiva, ali konkretan izbor ovih dviju kratkih pripovijetki na scenu ne donosi ništa pretjerano sadržajno ni izvedbeno zanimljivo. Božićev interes za ulogu publike kao voajera i pasivnog promatrača, za razliku od prethodnih predstava tipa Walk on the wild side, ne dolazi do izražaja jer je sadržaj potencijalnog voajera sveden na uobičajene prizore iz bračnog života jednoga sredovječnoga gradskoga
para.