Kulturni ambasadori, vječni podstanari

Društvo osnovano 25. lipnja 1991. pod vodstvom oca hrvatske mandoline Marina Katunarića najpoznatije je kroz djelovanje orkestra Sanctus Domnio koji nosi titulu najboljeg mandolinskog orkestra od 2015. godine i natjecanja Giacomo Sartori u Italiji. Uz Katunarića je rasla Ivana Kenk Kalebić, prva hrvatska akademska mandolinistica koja je diplomirala u klasi Uga Orlandija na Konzervatoriju Cesare Pollini u Padovi. Nakon smrti mentora, nastavila je njegovu misiju profesionalizacije instrumenta kroz glazbeno obrazovanje te rasta orkestra koji od početka vodi svestrani Vladimir Lukas. Iako violončelist po instrumentu, duboko senzibiliziran za glazbu, boje i mogućnosti mandolinskog orkestra, Lukas je amaterski ansambl podigao na profesionalnu izvođačku razinu koja svake godine raste i brojem akademskih glazbenika. Naime, u splitsku Glazbenu školu Josipa Hatzea mandolina ulazi početkom 1990-ih, ali kao četverogodišnji program nakon kojeg su učenici osnovnu školu trebali završiti na nekom drugom instrumentu.

Sanctus Domnio pod vodstvom Vladimira Lukasa na svečanom koncertu u Hrvatskom domu Split / Snimila Maja Prgomet

Nakon što je Ivana Kenk Kalebić vodila uspješnu klasu u osnovnoj, a zatim i srednjoj Glazbenoj školi Josipa Hatzea, od 2005. predaje mandolinu i na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Prvotno je instrument uveden kao izborni kolegij, s vremenom je postao obvezni drugi instrument za studente glazbene pedagogije, dok je danas pri UMAS-u moguće i magistrirati mandolinu. Stela Ivanišević, Sandra Katunarić i Dea Škorić iz njezine klase diplomirale su mandolinu na Konzervatoriju Verdi u Milanu te su aktivne članice Sanctus Domnija, dok je magistra glazbene pedagogije te studentica završne godine mandoline na UMAS-u Ana Mlačić voditeljica Anđela svirača - Mlađeg mandolinskog orkestra.

Najmlađi članovi društva, koje je također osnovao Katunarić, otvorili su koncert 1. lipnja u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split muzikalnom, nježnom i prozračnom izvedbom Meditacije njihova člana Tomislava Kalebića. Uslijedila je vješta gradacija dinamike u izvedbi stavka Canzona te motorična igra ritmova stavka Ritmico iz Music For Play Claudija Mandonica. Koncertni program nastavio je Sanctus Domnio izvedbom Koncerta za dva klavira u a-molu, op. 94, Dmitrija Šostakoviča, koji je pod mentorstvom Vlade Sunka Dea Škorić vješto priredila za mandolinski orkestar, dokazavši time da su školovani glazbenici potencijal i za proširenje repertoara. Sunko je dugogodišnji prijatelj i suradnik Sanctus Domnija kojem je posvetio skladbe, a među više od četrdeset praizvedbi tog orkestra nalaze se i djela Ivana Božičevića, Gordana Tudora, Pavla Sviličića, Brune Matijaševića i drugih.

U izvedbi Koncerta za dvije mandoline i orkestar u G-duru Antonija Vivaldija kao solisti zasjali su studenti UMAS-a Lucija Majić i Mate Košutnik, naročito u drugom stavku ogoljeni od orkestralnog zvuka demonstrirajući zavidnu razinu komunikacije i sklada izvedbe. Vrhunac koncerta bila je virtuozna izvedba Koncerta za mandolinu br. 2 u a-molu, op. 144, koju je Raffaele Calace skladao u zlatnom razdoblju mandoline pretkraj 19. stoljeća. U paleti mandolinskog zvuka, koji se rijetko može čuti u repertoaru tog instrumenta, prva mandolina orkestra Ivana Kenk Kalebić pokazala je izrazitu tehničku spretnost i virtuoznost. Nakon izvedbe Tango y Baião, u kojoj je Ivan Božičević ponudio svoju viziju dvaju latinoameričkih plesova, Sanctus Domnio ujedinio se s Anđelima sviračima u završnoj skladbi s programa – Varijacijama na temu spli’ske Šaltin polke – koja je nakon smrti Marina Katunarića pronađena u njegovoj ostavštini.

Vječni podstanari u strahu od beskućništva sedam su puta mijenjali adresu, a danas su primljeni pod okrilje Gradske knjižnice Marka Marulića Dalmatina. Ipak, vape za vlastitim prostorom koji su zaslužili kao kulturni ambasadori u domovini i inozemstvu, pedagoškim radom, promicanjem tradicije te poticanjem skladanja i izvođenja suvremene glazbene literature.

Iako je njihov obljetnički koncert najavljen kao dio sezone i ciklusa Tradicijske glazbe, marginalizirani su bili i od strane Hrvatskog doma Split koji je službeno zatvorio koncertnu sezonu dodjelom nagrada i izlaganjem rezultata rada na koncertu Chill & Thrill 28. svibnja. Publika je ostavljena i bez tiskane programske knjižice, koja je osim zanimljivih informacija mogla poslužiti i kao vrijedan muzikološki i arhivski artefakt. Umjesto prestižne Nagrade Grada Splita 2007, orkestru i društvu koji djeluju pod imenom sveca i zaštitnika Splita korisnije bi bilo dodijeliti prostor. Onda bi možda uspjeli i u najnovijoj misiji – da postanu nastavni centar za osnovne i srednje glazbene škole te akademiju.