Krokodil u svetoj vodi (2)

U članku Borisa Becka Krokodil u svetoj vodi objavljenom 18. lipnja 2026. u Vijencu sadržano je više netočnosti, koje želim ispraviti.

Tim je člankom Beck prekinuo polugodišnji mȗk suradnika na izdanju međureligijske Biblije – hrvatski standardni prijevod povodom brojnih i ozbiljnih prigovora iz pera raznih hrvatskih autora, i to je dobro.

Nije dobro što je apologiju svoga rada Beck zaodjenuo u tiradu ad hominem protiv mene osobno i izbjegavanje razgovora o pravim temama.

Članak Borisa Becka objavljen u Vijencu broj 842. od 18. lipnja 2026.na koji je reagirao Petar Marija Radelj

Beck pokušava objasniti zašto ne želi odgovoriti na argumente moje knjige: „Zbog vlastite uključenosti u rad HBD-a ne želim polemizirati s pojedinim njezinim tezama“. Dakle, izričito kaže da ne želi učiniti ono što mu je zapravo dužnost – upravo zbog svoje uključenosti u rad nakladnika, Hrvatskoga biblijskoga društva.

I tako Beck odlučuje, između ostaloga, prešutjeti da moja knjiga predstavlja recepciju koja – od svih do sada objavljenih – ima najveći broj pohvala pojedinim rješenjima toga prijevoda Biblije. Da mu olakšam čitanje, ako nije imao strpljenja prepoznati pohvale, kakve do sada nije primio ni od jednoga drugoga komentatora svoga rada na prijevodu Biblije: može ih naći nabrojene na stranicama 17–19 knjige Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva. Kritike mnogih drugih rjeðenja i nedosljednostî toga prijevoda prije su popisi neobavljene redakture, lekture i korekture nego „teze“.

Stari prokušani argument
ad hominem

Beck bi „samo komentirao naslov“ knjige, točnije, jednu riječ. Pa gotovo trećinu svoga osvrta posvećuje tumačenjima pojma susret kako bi zaključio: „Ništa od svega toga nema u knjizi…“ Tim zaključkom proturječi sam sebi, jer je prethodno napisao da „riječ [susret] može označiti i figurativno sučeljavanje s idejama, pojavama ili osjećajima“. Susreti iz naslova moje knjige označuju sučeljavanja s pojavom novoga prijevoda Biblije, odlikama njezina priređivanja, i sučeljavanja s teološkim i filološkim idejama koje se nalaze u tom prijevodu. Dakle, po Beckovu vlastitom mjerilu, njegova zamjerka naslovu – nije opravdana.

No, Beck se, više od naslova knjige, brine za njezin sadržaj. Njega etiketira kao: „mećava prigovora“, „lavina trashanja“ i „teksaški masakr motornom pilom“. A sve to bez ijednoga primjera iz knjige kojim bi obrazložio te konstrukcije.

Ali čemu se mučiti s obrazlaganjem, kada je pri ruci stari prokušani argument ad hominem? Ne jedan, nego cijela zbirka. To je zapravo glavni sadržaj njegova osvrta: namjesto da polemizira s tezama i argumentima koji su ukoričeni, i unatoč početnoj izjavi da bi „samo komentirao naslov“.

Tako Beck tvrdi da moja knjiga nije znanstvena, jer: „Za znanost je bitno prikladno obrazovanje, znanje, metoda i objektivnost, a ničeg od navedenog ovdje nema.“ Zaboravio je spomenuti da se iz rezultata – iz samoga objavljena djela – razaznaje piščeva stručnost. A nestručna pisca odaju njegove pogrješke. Zašto nije ukazao na pogrješke u mojoj knjizi? Kao suradniku na novom prijevodu Biblije dužnost mu je bila to učiniti – ako ih je uočio.

Inače, prilog „ovdje“ označuje mjesto iskaza, odnosno tekst u kojem je izraz izrečen. Stoga se tvrdnja da „ovdje nema“ obrazovanja, znanja, metode i objektivnosti odnosi na Beckov članak, a ne na djelo koje se napada. Autor je tako, vjerojatno nehotice, iako bi više pristajalo iz neznanja, vlastiti tekst podvrgnuo mjerilima koje zaziva i sȃm ga proglasio lišenim upravo onih znanstvenih svojstava na koja se poziva.

Knjiga je objavljena u Znanstvenoj biblioteci zaslužne nakladničke kuće, recenzenti su joj dvojica teologa i jedna filologinja. Predgovor je napisao apostolski nuncij. Dvoje od tih suradnika na knjizi redoviti su profesori na hrvatskim sveučilištima, a dvojica žive u inozemstvu. Tvrdnje u knjizi potkrijepljene su bilješkama; knjiga ima literaturu i kazalo. Ukratko, ima strukovni pristup koji je, usput rečeno, izostao u radu na prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva: znanstvenicima od kojih je naručen prijevod biblijskih knjiga on nije vraćen na autorizaciju, čak ni na znanje. Redaktori, lektori i korektori prepravljali su prijevode stručnjaka-bibličara u teološkom i jezičnom smislu do te mjere da su ih teološki iščašili i jezično izvrnuli do neprepoznatljivosti, a za to nikomu nisu odgovarali, niti se zna tko je što preinačio.

Jer, promijeniti Bog otaca u ‘Bog predaka’, Duh Sveti u ‘Sveti Duh’, Sin Čovječji u ‘Sin Čovjeka’, kći sionska u ‘Kći Sion’ ili predaja u ‘učenje’ – „nije stilsko poboljšanje teksta, nego teološka diverzija“, kao što je upozorio fra Ivan Dugandžić, čiji su prijevodi triju biblijskih knjiga u Beckovoj Bibliji iskasapljeni.

Navođenje relevantne literature u ispravnom kontekstu oduvijek se drži pokazateljem nečijega stručnoga znanja, ali Beck smatra da je nečasno (nečastivo) kada ja to činim. Piše: „Vrag izvrsno poznaje Sveto pismo… i iznimno je vješt u citiranju...“ Može li se izmisliti negativnija asocijacija – teži napad ad hominem – nego što je taj pokušaj diskvalifikacije pisca?

Napad bez argumenata

Ukazivanje na nedostatke, pogrješke i propuste u novom prijevodu Biblije Beck vidi kao napad na ljude: tako jedan put piše da autor knjige „trola ljude koji mu nisu ništa napravili“, a drugi put da „napada ljude koji žele čitati Bibliju“. Dakle, napadani su jednom suradnici na novom prijevodu Biblije, a drugi put čitatelji te Biblije. Ta izmišljotina Becku služi kao opravdanje za dodatne napade ad hominem na autora.

Beck smatra da je riječ susret neprikladna za knjigu „koja je napad i klopka“. U sljedećoj asocijaciji – novom napadu ad hominem – Beck vidi autora knjige kao krokodila koji postavlja klopku za žedne životinje: „To opasno i podmuklo biće zna da će svaki stvor prije ili poslije ožednjeti, ili će pak vodu morati prijeći, i zato ondje vreba i čeka.“ Dakle, Beck autora prvo prikazuje kao vraga, a onda kao opasna i podmukla krokodila. A s obzirom da je riječ o klopki za vjernike, taj krokodil ne vreba u nekoj rijeci ili jezeru, nego u posvećenoj vodi: „Žalosno je, ali i u svetoj vodi katkada čeka krokodil…“ Oprez, vjernici, čuvajte se blagoslovljene vode, kaže Beck.

Beck sebe smatra kršćaninom, a bezočno kleveće uspoređujući me s dvojicom seksualnih zlostavljača, nakon što je i njih proglasio krokodilima. Pri tome jednomu pogrješno navodi prezime kao Varnier, a usporednica mu je s drugim što imam dva imena, kao što su ih imali Liguori, Crijević, Vianney, Claret, Rilke, Carević, Kolbe, Stepinac, Wojtyła ili Ratzinger. Pa tu okolnost dva puta rabi da bi, rastavljajući dijelove moga osobnoga imena na tri dijela, insinuirao nekakvu tripolarnost i sukladno tomu rabio množinu. Poigravanje osobnim imenom autora prostački je primjer napada ad hominem.

Beck umišlja da zna i pobudu radi koje se sve to čini: „oni to rade da bi na tuđi račun istaknuli svoju svetost.“

Suprotno Beckovoj tvrdnji, istina je da novi prijevod Biblije nema valjano – kanonski propisano – odobrenje ili imprimatur ni jedne biskupske konferencije. Kanonsko pravo ne predviđa mogućnost da se izdanju Biblije izda suglasnost ili dozvola. Na to su, osim mene, javno ukazali biskup Martin Vidović i crkveni pravnik Goran Casalonga.

Doslovno navođenje teksta koji se prosuđuje itekako pripada znanstvenoj metodi i iskazuje poštovanje citiranomu djelu te nije kršenje autorskih prava (copyrighta), kako to Beck zamišlja. Bi li tako pisao da je upoznat s člankom 10. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela od 9. rujna 1886. ili člankom 202. hrvatskoga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2021.

Iz zadnjega odlomka postaje jasan razlog osporavanja prikladnosti riječi susreti u naslovu moje knjige: uvjeren da je dokazao tu neprikladnost, Beck zaključuje da zloraba riječi susret znači „okrutnost i bezobzirnost pod krinkom pobožnosti“. A s čovjekom odgovornim za tu zlorabu dijalog je nemoguć, jer taj „se obraća svisoka, monologičan je i mrzi ekumenizam“. Misli li Beck da je tom konstrukcijom prikrio svoju nemoć u osporavanju mojih prosudbi novoga prijevoda Biblije?

124 konkretna pitanja

Je li dokaz moje neekumeničnosti što poštujem nekatoličke kršćanske predaje, opirem se sinkretizmu i protestantizaciji katolicizma? To što sam u knjizi više puta pokazao kako su nekatolički prijevodi Svetoga Pisma Bogoslava Šuleka, Milana Rešetara, Branka Djakovića, Ivana Vrtarića i Rajka Telebara – dosljedniji, „uspješniji“ (str. 31) i bolji od Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva koju se lažno prikazuje kao katoličku?

Je li Becku dokaz moje „monologičnosti“ činjenica što sam u knjizi Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva postavio 124 pitanja (str. 21–159 i 238)? Ili što sam na trsatskoj tribini povodom izlaska te knjige postavio 17 pitanja, koja je prenio i Matičin portal? Beck nije prihvatio poziv na dijalog ni odgovorio ni na jedno od tih pitanja.

A od organizatora i domaćina tribine Matice hrvatske na Trsatu u svibnju je napismeno tražio da otkažu tribinu Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva. Nije li time jasno tko je za monolog, a tko za dijalog, odnosno tko je protiv njega?

Beckov članak od 18. lipnja 2026. jedan je od rijetkih slučajeva kada čovjek sȃm sebe polemički rastavi na dijelove i zoran je primjer rabljenja tehnike ad hominem. A da bi ilustracija bila „čista“, uspio je u tekst ne ugraditi upravo ni jedan logički valjan argument.

Na kraju, misleći na prijevod Biblije koji je on stilizirao, Beck se obraća dušama: „slobodno dođite izvoru Božje riječi – Bibliji“, iako ih tu vreba velika pogibelj, krokodil u svetoj vodi (to jest ja). „Odgrize li vam nogu – ne brinite se: bolje vam je sakat ući u Nebesko kraljevstvo nego čitav u pakao.“

Dakle, Beck mi pripisuje moć superpozicije (istodobno postojanje na više mjesta, valjda pokraj svakoga primjerka novoga prijevoda Biblije), gdje vrebam s namjerom da osakatim svakoga njezina čitatelja. Pa iako je čitanje novoga prijevoda Biblije pogibeljno, nagrada za to je velika: ulazak u Kraljevstvo nebesko. To vam jamči Boris Beck!

Sve te maštarije, konstrukcije i napadi ad hominem u Beckovoj kolumni služe samo jednoj svrsi: izbjegavanju rasprave ad rem, rasprave o biti stvari. Čitateljima je lako prozrijeti kako je Beckov napis jalov pokušaj prikrivanja vlastite nemoći da ospori opravdane prosudbe, kao i frustracije uzrokovane tom nemoći.

Nadati se kako će se u drugom pokušaju Beck usredotočiti na obranu barem svoga prinosa Bibliji – hrvatski standardni prijevod, koju se osporava da nije studijska, ni sljediva, ni prijevod s izvornih svetopisamskih jezika, niti je napisana na standardnom hrvatskom jeziku. Ako to nije u stanju napraviti, bolje da ne prekida svoju šutnju.