Jedan cilj i mnogo problema

„Klaun ima jedan cilj, a mnogo problema.“ To je moto uglednog francuskog klauna Juliena Delimea koji je režirao klaunski solo Smash Marijane Matoković. Naziva se klaunskim nomadom jer nastupa po cijelom svijetu, a naša glumica, lutkarica i klaunesa upoznala ga je u Montrealu i pozvala u Zagreb. Marijana je strastvena ljubiteljica sporta, što smo mogli vidjeti u njezinoj prijašnjoj predstavi Olimpia kada je u ulozi domaćice duhovito pospremala stan evocirajući razne sportove. U Smashu se bavi tenisom, a njezina Tenisa ozbiljna je igračica kojoj ništa ne ide od ruke. Ona entuzijastično ulazi na pozornicu s više reketa koji joj stalno padaju, pa se teškom mukom cijelim tijelom provlači kroz reket bez mreže izazivajući pritom sažaljenje i divljenje publike. Doći do terena za Tenisu nije nimalo lako, kao što joj je težak i sam početak igre, a sve su to Juliene Delime i Marijana Matoković precizno osmislili uz pomoć raznih detalja u stilu slapstick komedije – bez riječi, samo pokretom.

U predstavi Ni fú, ni fá, izvedenoj u sklopu Zagreb Clown Festivala, pokazuje se kako život udvoje, osobito sa sestrom, nije idealan / Snimio Ivan Marenić

Gledajući Tenisu možemo se zapitati koliko su naši problemi u očima drugih apsurdni i nimalo teški i mukotrpni. Klauni su zrcalo nas samih, ističe Delime, koji je našu umjetnicu usmjeravao prema tome da pronađe svog autentičnog klauna. Za njega je u klaunskoj umjetnosti to najvažnije, ali za izvođača i najteže. Marijanina je Tenisa nespretna, no silno uporna, strastvena i osjećajna. Dvoje gledatelja koje izvlači iz publike igraju tenis lopticom koju ona duhovito manipulira na štapu, ponašajući se prema njima poput stroge trenerice koja im, međutim, zna uputiti topao zagrljaj pun nježnosti.

U Smashu ima zanimljivih dosjetki i iznenađenja kao kada izvođačica stavlja na glavu kapu u obliku teniske lopte i potiče gledatelje tenisače da nastave igru, što kod njih izaziva čuđenje, a kod ostatka publike smijeh. Marijana Matoković svojim energičnim nastupom potiče gledatelje na igru, otpuštanje nelagode i slobodno prepuštanje trenutku. Pritom on najviše ovisi o publici i njezinim reakcijama pa se klaunske predstave u tim susretima neprestano bruse i mijenjaju i ni jedna izvedba nikada nije ista.

A ugledne svjetske klaune i klaunese mogli smo susresti na Zagreb Clown Festivalu koji je u svibnju sedmi put organizirao Triko Cirkus Teatar. Ove godine, uz američke i švicarske klaune, gledali smo čak tri španjolske skupine od kojih treba izdvojiti Carla Moa i skupinu La Buffa. Prije dolaska u Zagreb Carlo Mo je na 19. Festivalu komedije i smijeha u Poreču osvojio nagradu publike „Zlatni zub“ za predstavu eMe, a oduševio je i Zagrepčane u predstavi Hoy. Za razliku od Tenise, on nema crveni nos, ali poput nje nailazi na mnoge teško rješive probleme kao što je, primjerice, otključavanje stana i zvonjenje pred vratima.

Carlo Mo majstor je fizičke komedije koji igra svakom žilicom tijela, zvucima koje proizvodi i gestama lica, a oči mu govore sve bez ijedne izgovorene riječi. Na gotovo praznoj pozornici, uz ponešto rekvizita i bogatstvo glumačkih bravura, probudio je našu maštu, odveo nas u svoj dom i duhovito prikazao koliko smo u životu opterećeni sitnim besmislicama koje nas mogu silno naljutiti, ali i nasmijati. Njegov je klaun usamljenik u potrazi za društvom, a blizanke Amaya iz skupine Buffo u predstavi Ni fú, ni fá pokazale su kako život udvoje, osobito sa sestrom, nije idealan. U maniri dobrog i lošeg klauna jedna je sestra mila i naivna, a druga joj stalno podmeće opake nepodopštine tražeći odobravanje publike. Izgledaju groteskno u istim haljinama, s bijelo obojenim licima na kojima su nacrtani crveni obraščići. Groteskno je i njihovo ponašanje koje iz pristojnosti postepeno prelazi u divljaštvo, a do kulminacije dolazi kada užetom razdvajaju pozornicu na dva dijela i pozivaju gledatelje na suučesništvo u njihovu sukobu. Papirnatim lopticama trebali su gađati dio pozornice omražene sestre, što je publika zdušno prihvatila.

Dok su loptice letjele na sve strane, izvođačice su im svojim neverbalnim komentarom osvijestile koliko je malo potrebno da se ljudi zarate i da se veselje u trenu pretvori u nasilje i tugu. Sestre Amaya veoma su duhovito provocirale jedna drugu, gradeći uz obilje humora svoj kompleksan odnos, no poruka koju su nam poslale uistinu je snažno odjeknula. Klauni, pokazali su to sjajan festival i izvrsna nova predstava Marijane Matoković, odražavaju naše živote i turbulentno vrijeme u kojemu nije toliko bitno da se smijemo, koliko da osvijestimo vlastita ponašanja. I pokušamo nešto promijeniti, unatoč tome što ćemo sigurno naići na mnogo naizgled nerješivih
problema.