Između zaštite i nestajanja: što ostaje od hrvatske moderne arhitekture?

U svjetlu trenutnih inicijativa ili već provedenih rušenja nekih ikoničnih zgrada hrvatske moderne arhitekture, kao i izrazito degradiranog stanja pojedinih sklopova ili pak loše provedenih obnova na našoj novijoj arhitekturi Znanstveno vijeće za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organiziralo je znanstveno-stručni skup Hrvatska moderna arhitektura – problemi vrednovanja, zaštite i obnove koji je održan 1. i 16. lipnja u Dvorani Knjižnice HAZU u Zagrebu.

O pomno odabranim temama govorili su uvaženi arhitekti, urbanisti, konzervatori i povjesničari umjetnosti, a na otvorenju prisutnima su se obratili predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt i potpredsjednik Znanstvenog vijeća Zlatko Karač upozorivši na paradoks zaštitnih praksi koje se često usmjeravaju na očuvanje vanjskog izgleda građevina, zanemarujući njihovu funkcionalnost i unutarnju logiku prostora, ali i otvorivši pitanje budućnosti arhitekture u vremenu sve snažnije digitalizacije projektantskih procesa. Program je obuhvatio dvadeset i pet izlaganja raspoređenih u dvije tematske cjeline. Prva sesija bila je posvećena teorijskim i istraživačkim okvirima, dok je druga primjerima iz prakse otvorila pitanja stanja, metodologije obnove i konkretnih izazova zaštite.

Hotel Zonar u Zagrebu, arhitekti Lea Pelivan i Toma Plejić, Studio UP / Snimio Robert Leš

Hotel Pelegrin u Kuparima otvoren 1963, arhitekt David Finci

Teorijski i istraživački okvir

Prvi dio skupa nastavio se na uvodno predavanje Zlatka Karača, koji je među ostalim istaknuo kako od približno 6500 kulturnih dobara u Hrvatskoj tek oko 200 pripada modernoj arhitekturi, čime je otvoreno pitanje njezina položaja unutar sustava zaštite baštine. Alan Braun govorio je o suvremenim principima očuvanja moderne arhitekture i promjeni konzervatorske paradigme koja se tijekom druge polovice 20. stoljeća postupno udaljava od tradicionalnih modela zaštite te uključuje šire kriterije valorizacije. Na to se nadovezao Dubravko Bačić analizom pitanja što, zašto i kako štitimo, upozoravajući da je moderna arhitektura danas jedan od najugroženijih slojeva hrvatske graditeljske baštine. Kao ključni problemi istaknuti su nedostatna kulturno-povijesna valorizacija, neučinkovitost zakonskih okvira, slaba provedba zaštitnih mjera, neadekvatno upravljanje fondom te složeni imovinsko-pravni odnosi.

Skup u HAZU je okupio uvažene arhitekte, konzervatore i povjesničare umjetnosti

Tomislav Petrinec predstavio je pregled Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske te otvorio pitanje obnove modernističkih građevina u kontekstu materijala, konstrukcijskih sanacija i prilagodbe suvremenim standardima korištenja. Istaknuo je brojne dvojbe koje su obilježile dosadašnje postupke zaštite moderne arhitekture u Hrvatskoj. Posljednje predavanje prvog dijela bilo je posvećeno zaštiti prostora i urbanističkog nasljeđa prilikom kojeg je Alen Žunić ukazao na činjenicu da, za razliku od pojedinačnih građevina koje se češće prepoznaju kao vrijedna moderna baština, urbanističke cjeline nastale tijekom 20. stoljeća često ostaju izvan sustava zaštite, rastrgane između ambicioznih planova i stvarnog urbanog razvoja.

Očuvanje arhitekture 20. stoljeća postaje jedno od ključnih pitanja / Snimio Robert Leš

Drugi dio prve sesije otvorila je akademkinja Katarina Horvat Levaj kroz prezentaciju znanstvenih istraživanja moderne arhitekture provedenih tijekom vremena u Institutu za povijest umjetnosti i uporabu novih spoznaja proizašlih iz arhivskih istraživanja i terenskih uvida, koje se potom primjenjuju u prostornim planovima i konzervatorskim elaboratima. Melita Čavlović i Mojca Smode Cvitanović dale su pregled nastanka i razvoja Atlasa arhitekture na Arhitektonskom fakultetu proizašlog iz potrebe za poticanjem dijaloga izvan arhitektonskog kruga, što mu je omogućilo da analizom i interpretacijom samih djela aktivno pridonese razumijevanju arhitektonske profesije. A da sačuvanom memorijom kreiramo budućnost, govorila je Borka Bobovec vezano uz ostavštinu arhitekata u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU koji arhitektonsku misao čuva u skicama, nacrtima, artefaktima, zapisima, istraživanjima, promišljanjima i kreativnim interpretacijama kao dokumentacijsku bazu za istraživanje baštine moderne. Martina Ivanuš, u koautorstvu s Romanom Šiljem i Franom Petrom Zovkom, predstavila je djelovanje udruge Docomomo Hrvatska koja novim alatima kroz online registar atribuira potrebu dokumentiranja, zaštite, promocije i popularizacije modernističkog prostornog i arhitektonskog nasljeđa.

Prva sesija završena je predavanjem Aljoše Špalete koji je dao korelaciju između moderne baštine i integralne zaštite grada. Nakon raznolikih predavanja vezanih uz probleme znanstvenog i teorijskog vrednovanja, zaštite i obnove na temu hrvatske moderne arhitekture od strane izlagača, uslijedili su komentari iz publike.

Stanje, problemi, primjeri, metodološki aspekti

Druga sesija okupila je petnaest izlagača i bila organizirana u četiri tematske cjeline, a prvi je dio bio posvećen analizi aktualnog stanja zaštite moderne arhitekture. Marijana Sironić predstavila je razvoj zaštite moderne arhitekture u Zagrebu kroz pregled znanstvenih, stručnih i zakonodavnih okvira od sredine 20. stoljeća do danas, pri čemu je ukazala na nesklad između postavljenih ciljeva i stvarnih mogućnosti njihove provedbe. Božo Benić i Alen Žunić dali su pregled hotelske arhitekture dubrovačkog područja čije aktualno stanje pokazuje degradacijske procese koje je moguće ublažiti ili ispraviti stručno utemeljenim i kreativno artikuliranim pristupima obnovi.

Zrinka Barišić Marenić govorila je o hrvatskoj modernoj industrijskoj arhitekturi kao izrazito ugroženom segmentu nasljeđa, čiju je devastaciju dodatno ubrzala deindustrijalizacija. Istaknuto je kako tek manji broj građevina uživa zaštitu, dok su mnoge prepuštene propadanju ili uklanjanju. Lucija Kraus nastavila je temu na primjeru industrijske baštine Osijeka, upozorivši na potrebu međusektorske suradnje i snažnije prisutnosti struke u zakonodavnom okviru. Slična pitanja otvorila je i Nana Palinić analizom riječke industrijske baštine, postavljajući pitanje treba li obnova uvijek značiti prenamjenu ili bi u pojedinim slučajevima trebalo promišljati i povratak proizvodnih funkcija koje su oblikovale identitet grada.

Prvi dio završen je izlaganjem Jasne Galjer o Brodarskom institutu u Zagrebu, primjeru zgrade i sklopa koja snažno definira stanje i postupanje vezano uz modernu arhitektonsku baštinu gdje specifičnosti izvorne namjene otvaraju niz pitanja o održivosti obnove uz snažnu prisutnost javne percepcije i društvene svijesti. Uz predavanje je prikazan i videouradak koji je prisutnima omogućio virtualnu šetnju zgradom tijekom pauze.

Nastavak skupa otvorio je akademik Dinko Kovačić predavanjem o Splitu III – projektu koji je predstavio ne samo kao urbanistički koncept, nego i kao primjer postupne devastacije kroz nekontrolirane intervencije i izostanak institucionalne zaštite. Ivan Mlinar govorio je o Novom Zagrebu kao najvećem planski realiziranom modernističkom urbanom sustavu u Hrvatskoj koji i dalje ostaje nezaštićen unatoč iznimnim urbanističkim i arhitektonskim vrijednostima. Segment posvećen primjerima dobre prakse otvorili su Alan Braun i Tomislav Vidović prikazom metodoloških načela obnove kroz primjere Francuskog paviljona Studentskog centra i Vitićeva sklopa u Laginjinoj ulici. Ivana Žalac predstavila je projekt knjižnice u Labinu kao primjer uspješne revitalizacije industrijske baštine kroz suvremenu interpretaciju prostora i očuvanje identiteta mjesta. Tomo Plejić i Lea Pelivan prikazali su rekonstrukcije zagrebačkih hotela Zonar Zagreb i Stellar Boutique Modules kao primjere obnove koja kroz pažljivu reinterpretaciju može vratiti degradiranim objektima status važnih urbanih točaka.

Sudbine modernističkih
djela – između baštine i budućnosti

Završni dio sesije otvorio je Maroje Mrduljaš razmatranjem fenomena propadanja modernizma u Hrvatskoj i pitanjem odnosa društva prema građevinama koje su izgubile svoju izvornu funkciju ili nose složena simbolička značenja. Zlatko Jurić kroz predavanje Slučaj arhitekta Zemljaka? upozorio je kako sudbina modernističkih djela ovisi o širim gospodarskim i političkim okolnostima. Hela Vukadin-Doronjga iznijela je još jedan prikaz iznimnog djela Vladimira Turine i niza drugih autora koji su ostavili trag u genezi projekta stadiona Maksimir kroz povijesne vrijednosne značajke, današnje stanje i najavu konačnog nestanka.

Druga sesija završena je izlaganjem Dražena Arbutine o udruzi ICOMOS Hrvatska, članu međunarodne udruge koja za UNESCO djeluje kao stručna potpora na projektima zaštite svjetske baštine, a kod nas nema takav institucionalan odnos s nadležnim tijelima te je doprinos organizacije često obilježen specifičnim pozicioniranjem dionika medijatizacijom baziranom na ekscesu, gdje posljedice suodnosa očekivanja, mogućnosti i rezultata koje potencijalni angažman udruge, često tek u finalnim fazama razvoja i procjene projekta, žele svesti na arbitriranje, a ne medijaciju.

Akademik Branko Kincl, predsjednik Znanstvenog vijeća za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora kratko se na kraju obratio skupu govoreći o stadionu Maksimir i slici nikada dovršenog vlastitog projekta obnove s pitanjem „što je moglo biti da je bilo“, zahvalivši u zaključnoj riječi svim izlagačima i pozvavši sudionike na diskusiju.

Osim kao platforma za kritičko promišljanje aktualnog stanja, znanstveno-stručni skup dao je vrijedan doprinos za artikuliranje mogućih rješenja u trenutku kada se hrvatska arhitektura i sveukupni prostor suočavaju s nizom strukturnih problema. Skup je zaključen otvorenom raspravom te formuliranjem zaključaka koji će poslužiti kao podloga za buduću Izjavu HAZU o aktualnom stanju moderne arhitektonske baštine u Hrvatskoj.