GMO – blagodati i cijene globalizacije

Najbolje je biti samostalan. Ni o kome ne ovisiti, ni na koga se ne oslanjati, nikome ništa ne dugovati.

Ako je taj ideal uopće igdje moguć, u politici nije. Ne samo zbog toga što se samodostatnost kao gospodarski model u pravilu pokazuje kao neostvariv, nego i zbog toga što u mnoštvu interesa, utjecaja, natjecanja i strategijskih igara nitko ne može ostati neokrznut, bilo da je riječ o unutarnjoj ili međunarodnoj politici. Svatko mora tražiti saveznike i svatko mora ulaziti u kompromise.

Za hrvatske proizvođače hrane novi propis
predstavlja višestruki izvor zabrinutosti / Izvor Pixabay

Stvar je državničke mudrosti na koga se osloniti i kakav je kompromis dugoročno najmanje bolan. Primjer tih dvojbi, čiji rezultat nikad nije idealan, najnovije su odluke Europske unije o genetski modificiranim organizmima (GMO). Riječ je o namirnicama kojima se umjetno intervenira u genetsku strukturu. Genetskim modificiranjem organizama mijenja se karakter nekog organizma ugradnjom DNK drugog organizma.

Europski parlament dao je sredinom lipnja zeleno svjetlo za ublažavanje propisa o GMO-u, što potiče strah od nekontroliranog širenja genetski modificiranih namirnica u Europi. Riječ je uglavnom o postupcima ubrzanja tradicionalnog uzgoja, čime bi se poboljšala zaštita biljaka od suše i omogućio uzgoj s manje gnojiva. Odluka je donesena slijedom dogovora postignutog krajem prošle godine između Europskog parlamenta i država članica. Hrvatska se žestoko protivi toj promjeni, ali je ostala u manjini.

Valja napomenuti da odobrenje Europske unije vrijedi samo za ograničeni broj namirnica i zahvata u njihovu genetsku strukturu. Međutim, kritičare zabrinjavaju novi propisi koji dokidaju dosadašnju opću obvezu označavanja takvih proizvoda, označavanje će biti obvezno samo za sjeme. Ublažavaju se ili potpuno ukidaju stroge kontrole, koje su proizvođačima dodatno otežavale pristup europskom tržištu. Jedna od važnih novina u novom propisu, koji stupa na snagu sredinom 2028. godine, odnosi se na patentiranje novih vrsta i tehnologija koje se odnose na GMO.

Za hrvatske proizvođače hrane novi propis predstavlja višestruki izvor zabrinutosti. S jedne strane, Hrvatska je jedna od europskih država koje najviše inzistiraju na genetskoj čistoći hrane. Novim propisom taj je cilj ugrožen, iako se dopuštene promjene odnose na samo manji dio namirnica, a genetski modificiranu hranu svaka država moći će sama zabraniti na svome području. Međutim, širenje sjemenja, bilo nedovoljno rigoroznom primjenom propisa ili prirodnim putem, primjerice vjetrom, predstavlja ugrozu genetski čiste hrane. Nadalje, kritičari se pribojavaju da bi patentiranje genetski modificiranih organizama također moglo ići na ruku vlasnicima patenata tim više što su oni često u rukama velikih koncerna, a proizvođači genski čiste hrane nemaju što patentirati.

Na kraju, borba s modificiranom hranom za hrvatske proizvođače hrane predstavlja još jedan izazov. Hrvatski poljoprivrednici, za razliku od onih u starijim članicama Europske unije, ne raspolažu dovoljnim tehnološkim i strukturnim potencijalima, niti su razvili snažne mehanizme zaštite svojih interesa. Primjerice, starije članice Unije već su se odavno izborile za zaštitu svojih poljoprivrednika u raspodjeli kvota kojima se sustavom potpore i tržišnih ograničenja osigurava tržišna ravnoteža u cijeloj Uniji.

Bilo bi naivno očekivati da će partneri u Uniji, mimo propisanih i ustaljenih mehanizama zajedničkog odlučivanja, zanemariti vlastite interese i kad je riječ o genetski modificiranoj hrani i izići ususret Hrvatskoj samo zato što ona želi više od njih zaštititi čistoću hrane. Uzgred, pitanje je bi li uslijed tehnoloških, tržišnih, prirodnih, i općenito civilizacijskih okolnosti, dugoročno uopće bilo moguće potpuno zaštititi hranu od umjetnih intervencija.

Nova pravila o GMO-u sama po sebi ne predstavljaju radikalnu novinu. I dalje će postojati mehanizmi zaštite i kontrole, no postoji opasnost da se genetski modificirana hrana na mala vrata postupno raširi po Europi. A kad je riječ o interesima hrvatskih proizvođača, oni će se postupno prilagođavati novim okolnostima kako bi preživjeli, kao što su se potrošači već odavno prilagodili jer im to olakšava život.

Širenje genetski modificirane hrane posljedica je globalizacije, pri čemu potrebe liberalnog tržišta, pojednostavljivanje i ujednačavanje, predstavljaju ujedno i njegov najjači alat. Globalizacija nije samo gospodarski fenomen, ona zbližava i ujednačuje svijet i u kulturnom i vrijednosnom smislu, brišući razlike u vrijednostima, metodama i obrascima ponašanja. Kao posljedica toga, nastaju političke odluke u kojima se tržišni odnosi pretaču u propise. Svijet u kojemu je zavičaj određivao pravila i obrasce života sve više nestaje, pravila postaju općevažeća.

Kad je riječ o hrani, računica je jednostavna: i hrvatski potrošači vole povoljne namirnice. One su moguće između ostaloga zato što ih se umjetno obrađuje. A to omogućuje sustav globalne trgovine. Ipak, sve se to na kraju plaća nesigurnošću i neizvjesnošću. I u ovom slučaju vrijedi pravilo da članstvo Hrvatske u međunarodnim klubovima donosi pogodnosti, ali ima i cijenu.