Dostojevski kao proročki kritičar inteligencije

Ništa novog nećemo iznijeti ako kažemo da je Dostojevski slovio za vrhunskog poznavatelja kolektivnog mentaliteta ruskog naroda. Ništa manje nije poznavao jedan njegov poseban segment – inteligenciju. Pokazao je golemo zanimanje za problematiku ne samo ruske nego i moderne inteligencije općenito uzevši, dočim su mu određena kritička gledišta o istoj ostala bezvremenska do danas.

Ilustracija kreirana pomoću umjetne inteligencije

Iako se ponajprije pozabavio problemom ruske inteligencije u zaista specifičnom povijesnom kontekstu 19. stoljeća, to ne umanjuje na težini onih općih sudova koje je dao o modernoj inteligenciji. Njegova zanimanja za misijom inteligencije u literaturi nisu ni na jedan način od sporedna značaja, niti su marginalna tema, već se može govoriti o tome da su ona ulazila u središnji fokus sveukupnog djela Dostojevskog.

Ako se pogleda pomnije u velike romane kao što su Braća Karamazovi, Bjesovi ili Zločin i kazna vidjet će se odmah da su neki od glavnih likova poput nezaboravnih osobnosti Ivana Karamazova, Petra Verhovenskoga, Nikolaja Stavrogina ili Rodiona Raskoljnikova pripadali tom staležu s više ili manje formalnog obrazovanja. Uostalom, i sam je Dostojevski pripadao ruskoj inteligenciji, djelatno sudjelovao u njezinu životu, nosio njezine nazore i karakterne crte, nadanja i komplekse tako da sam predstavlja autentičan glas o stanju ruske inteligencije 19. stoljeća. Radilo se o krajnje hektičnom stoljeću ruske povijesti kada je više nego evidentno da se carski apsolutizam posve istrošio i da se čak i u tvrdokornoj Rusiji nespremnoj na ustupke liberalnom duhu vremena, takav tip vlasti primiče svome kraju. Stara carevina našla se pred velikim promjenama koja će odrediti životni smjer budućih pokoljenja.

Obračun s ruskom inteligencijom

Kad se sve skupa sagleda, on je u tekstove pretočio i vlastiti intelektualni put od radikalnog pripadnika inteligencije sklona različitim varijantama liberalizma i socijalizma do potpuna obrata i konačnog formiranja pisca apologeta ruskog pravoslavlja i svjetsko-povijesne misije Rusije. Odustajući od (zapadnih) ideologija i društvenog inženjeringa, priklonio se obrani tradicije, zastupanju prokušanog i naslijeđenog, očuvanju kontinuiteta, a ne korjenitom rezu s dotadašnjim smjerom ruske prošlosti. Ne može se poreći da Dostojevski nije protuzapadno raspoložen. Razmišljao je na takav način kada je tvrdio da od Zapada dolazi sve zlo koje pogađa Rusiju. U duhovnom području ovo se odnosilo na katolicizam, a u političkom na liberalizam.

Poradi transfera takvih vjerskih i liberalnih ideja u Rusiju, zagovarao je izolacionizam Rusije, ali se nameće pitanje koliko je zaista vjerovao da je to i ostvarivo. Može li Rusija preživjeti bez Zapada – isto pitanje može se postaviti i aktualnom putinističkom režimu. Međutim, veliki pisac nije sakrio ruske mane i ruska zla, nije idealizirao Rusiju i ruskog čovjeka, nije Rusija kod njega tek pasivna žrtva zapadnih zala kako se na prvi pogled može činiti. Naznačio je osobito iskonsku naklonost Rusa nihilizmu i ateizmu protiv čega je upućivao oštre strelice primjedbi s kršćanskog stanovišta.

Zato piše u Braći Karamazovima da možeš proći uzduž i poprijeko po čitavom Zapadu, i da nećeš moći pronaći nijednog većeg ateista od Ivana Karamazova, ruski mu je ateizam, dakle, gori od zapadnog. Dostojevski se ovdje doima također i istinskim prorokom koji je prepoznao da će ruski ateizam imati presudnu riječ u budućem razvoju događaja ne samo u Rusiji, nego i u cijelom svijetu i da će mu poći za rukom uspostaviti prvu ateističku državu (SSSR) u povijesti čovječanstva kojom će suvereno vladati i ateistička ideologija.

Dostojevski nije pristajao uz carsko samodržavlje nego je predlagao reformu ruskog imperijalizma u pravcu ustavne monarhije, pri tome odbijajući prihvatiti revolucionarnu strategiju ponuđenu od socijalizma.

Bjesovi kao upozorenje: kako su nihilizam, ateizam i revolucionarne ideologije osvojili ruski duh

U romanima, a posebno je to naglašeno u Bjesovima, osjeća se njegov latentni strah da bi takva ideologija mogla osvojiti Rusiju, zato je njegovo literarno stvaranje zapravo poslanje da se Rusiju skrene s takve putanje u daljnjem razvoju. Dostojevski je uočio u ruskoj inteligenciji ona nagnuća koja su dovela do toga da je nekoliko desetljeća kasnije čuveni ruski emigrant Nikolaj Berdjajev (1874–1948) mogao reći Europi neupućenoj u rusku dramu kako je ruska inteligencija najodgovornija za boljševičku revoluciju i krvavi građanski rat (1917–1922).

Zaostalost Rusije za Europom na svim poljima još je više tjerala onaj prozapadni dio ruske inteligencije na radikalna rješenja i na uvjerenje da se velikim skokom prema naprijed mogu savladati ogromni raskoraci i stoljeća kašnjenja Rusije u usporedbi sa zapadnim svijetom. To je rezultiralo mišljenjem da je nužno presjeći sa svim dotadašnjim kretanjima ruske povijesti kako bi Rusija ozdravila od svojih bolesti. U svjetonazorima pripisanima Ivanu Karamazovu Dostojevski je na najizrazitiji način ponudio logiku razmišljanja takvog pripadnika ruske inteligencije. U dobro poznatim metafizičkim polemikama o smislu života, postojanju Boga i mjestu Rusije u svjetskoj povijesti između dvojice braće – Aljoše i Ivana – prenio je vlastita iskustva iz dviju oprečnih faza koje je proveo u redovima ruske inteligencije: one revolucionarne (Ivan) i potom proturevolucionarne (Aljoša).      

I u vremenu Dostojevskog carska Rusija, slično kao i ova današnja Putinova, stoji u oštroj konfrontaciji sa Zapadom. Rusiju se doživljava u negativnim asocijacijama kao tiransku silu protivnu novim idejama i nacionalnim slobodama koja je skršila mađarsku revoluciju u Austrijskom carstvu 1848/1849. Ništa manja fama protiv Rusije nije jenjavala ni kasnije nakon Krimskog rata (1853–1856) i osobito poslije gušenja poljskog ustanka 1863. godine kada je prijetio sveopći sukob europskih država s Rusijom. Čak se razmatralo o sastavljanju nekakve „svete lige“ protiv Rusije na čelu s Francuskom Napoleona III.

Sukob nije imao odliku samo geopolitičke naravi oko prijetnje ruskog ekspanzionizma da prodre u dubinu srednje i jugoistočne Europe, nego i sporenje oko vrijednosnog sustava u pogledu smjernica koje bi trebale vladati javnim životom i u pogledu same organizacije političke domene, treba li se pristupiti liberalnim reformama monarhističkog poretka ili ga zadržati nepromijenjena s jakom kontrolom odozgo kao u Rusiji.

Nemogućnost političkog izražavanja i slobodnog mišljenja stvorila je u Rusiji kasnog carizma čitav podzemni svijet koji je Dostojevski briljantno prikazao u Bjesovima. Ondje je iznio da je sam ruski establishment bio osvojen od strane revolucionarnih snaga koje su se povukle u tajna društva, odakle su kriomice rovarile protiv carskog režima. Represija i cenzura samo je još više pogodovala radikalizaciji krugova inteligencije, čelični stisak carske autokracije stvorio je nepodnošljivo stanje koje nije vodilo povijesnom kompromisu između režima i inteligencije, nego tome tko će bezuvjetno prevladati. Stvorio se začarani krug koji ni kasnije reforme počevši od 1861. godine s ukidanjem kmetstva pa sve do uvođenja parlamentarizma (Dume) 1905. nisu uspjeli smiriti zapaljivu atmosferu koja je zavladala u Rusiji i ruskoj inteligenciji.

Kada ideje postaju zločin i mijenjaju tijek povijesti

Nema nikakve dileme oko toga da je tadašnja ruska inteligencija bila jedina pokretačka snaga u Rusiji koja je mogla izvesti promjene starog sistema apsolutizma. No, Dostojevski je u pogledima prema inteligenciji ostao konačno kritičan i sumnjičav, ukazujući na njezin pronevjereni  poziv i zanesenost zabludama. Za njega je inteligencija u idealnom obliku obvezna služiti tradiciji i prošlosti, njegovati vjersku i narodnu predaju, biti čuvarica kontinuiteta i identiteta, samo je tada ona istinska aristokracija duha. Ona, pak, inteligencija koja je odbila tu obvezu stoji prema tome u izravnoj protimbi s carskom vlašću, vjerom i narodom, odnosno u konfliktu s Rusijom samom. Dostojevski je predosjećao da će ovaj drugi tip prevladati u ruskoj inteligenciji.

Naposljetku, u nastupu Lenjina na scenu ruske povijesti provalili su imaginarni likovi (Ivana) Karamazova, Stavrogina i Verhovenskoga bacivši carsku Rusiju u prah i pepeo revolucionarnog požara koji je Dostojevski dobro predvidio u takvim pesimističkim prognozama o ruskoj budućnosti. Tako su oba velika ruska mislioca iz dvije različite generacije, Dostojevski prije revolucije i Berdjajev nakon, prebacivali teret odgovornosti na inteligenciju za povijesnu sudbinu ruskog naroda.

Francuski romanopisac André Gide stoga je tvrdio da je za Dostojevskog najveći mogući grijeh promatran s kršćanskog polazišta ono što se zove „oholost uma“, tako da je u hijerarhiji grijeha daleko viši grijeh uma od tjelesnih grijeha njegovih likova. Da je tome tako, svjedoči i to što je roman naslovio Bjesovi, odnosno Demoni, pokušavajući dokazati da je dobar dio ruske inteligencije duhovno opsjednut demonima, nečim nadnaravnim. Svojstveno sebi samome, nije time ponudio racionalne argumente za njihov bijes i resantiman, mržnju i radikalizam, ostrašćenost i prezir, nego ih je potražio u kršćanskoj predaji, u učenju o otajstvu bezakonja (lat. mysterium iniquitatis), o tajanstvenoj prisutnosti Zla u ljudskoj povijesti.

Pored svega, prikazao je zastupnike inteligencije i kao glavne zločince poput Raskoljnikova (koji je ubio Aljonu i Lizavetu Ivanovnu), te kao kolovođe i poticatelje na zločin Verhovenskog i Stavrogina (da se ubije Šatova i da Kirilov počini samoubojstvo), te isto tako Ivana Karamazova (potiče slugu Smerdjakova da mu ubije oca Fjodora). Kod svih tih zločina u pozadini strši ideologija, primjerice Ivanovim likom Dostojevski je htio upozoriti da neobuzdana mržnja prema Rusiji rezultira ocoubojstvom. Pogrešne ideje, odnosno zablude ideologija imaju posljedice, one su u stanju povući za sobom pojedinca i čitavo društvo u ralje zločina i u tome leži ogromna moralna odgovornost inteligencije, smatrao je Dostojevski.