Čarolija s jezera, osamnaesti put

Želite li učiniti radikalan predah od životne kolotečine obojene u sto nijansi sivog (i sve više crnog), nećete pogriješiti ako se na početku ljeta uputite na zagrebački Otok hrvatske mladeži. Danas je to već dvadeset godina stara stvar, a na taj eskapistički element, tipičan za sve festivale, slikovito podsjeća i sadržaj stiha iz klasika Eaglesa Hotel California, koji je velikim svjetlećim slovima, na samim ulaznim vratima, dočekao publiku ovogodišnjeg INmusica (22–24. lipnja):  Some dance to remember, some dance to forget.

Izvor INmusic festival / Facebook

Upravo tako: ulazimo u neki drugi, paralelni svijet i plešemo, a razlika je samo u tome što neki plešu da ožive uspomene, a drugi da odagnaju tugu i nevolju. Govorimo li o domaćim posjetiteljima nešto starijih naraštaja, njima je bijeg na INmusic koncem lipnja odavno postala stvar rutine, pa ulaznice nabavljaju u najranijoj i najjeftinijoj early bird fazi, mjesecima prije početka događaja, kad se o glavnim jarunskim zvijezdama još ništa ne zna.

Nastup grupe Gorillaz na INmusic festivalu 23. lipnja / Snimio Patrik Pukko

Kings of Leon zatvorili su ovogodišnji festival na Jarunu

Imena koja nikad ne razočaraju

No, nakon okrugla dva desetljeća rada, organizatorima tog najvećeg glazbenog okupljanja u državi ipak se mora priznati ono ključno. Dugoročni odnos s publikom uspostavili su tako što su još od skromnih početaka 2006. na zagrebačkoj Šalati sustavno gradili glazbeni identitet i širili ponudu, a pritom nisu žanrovski previše svaštarili. Stoga i oni koji ulaznicu nabave još usred zime znaju da teško mogu pogriješiti: idućega lipnja vjerojatno će nastupiti „barem netko“ iz njihova žanrovskog bazena. Dok su neke druge velike ljetne pozornice fokusirane na elektroničke plesne ritmove, politika INmusica uvijek je, barem u dijelu koji se tiče glavnih zvijezda, usredotočena na ono što bi se moglo nazvati klasična rock alternativa – odnosno, na imena koja su davno počela u indie ili alternativnom undergroundu, ali su se godinama profilirala kao visokokvalitetan i uvijek tražen (polu)mainstream s mnoštvom odanih navijača. Umjetnici poput Pixiesa, Nicka Cavea (u svim inkarnacijama), Davida Byrnea, PJ Harvey, Massive Attack i The Black Keysa odavno su postali zaštitni znak jarunske festivalske ponude.

Neumorna publika svih generacija / Izvor INmusic festival / Facebook

S prestižnim imenima kao što su Gorillaz, Jack White i Kings of Leon ove, obljetničke godine, postava je bila osobito jaka, što se moglo osjetiti već prvoga dana, u ponedjeljak, kada su na glavnu pozornicu u standardnoj nepromijenjenoj postavi zakoračile vel­ške uzdanice Manic Street Preachers. James Dean Bradfield i društvo melodioznom mješavinom post-punka, pop-rocka i političkog angažmana pokazali su se otpornima na protok vremena: i dalje djeluju razmjerno poletno i energično. Skoro kao one hladne varaždinske kišne večeri 2008, kad su svirali kao predgrupa Bobu Dylanu. Naravno, zlokobnu himnu If You Tolerate This Your Children Will Be Next, koja je danas relevantna kao i prije dva-tri desetljeća, ostavili su za raspjevano finale.

U okupljenom, nikad većem mnoštvu ta smo tri vlažna, tropski vruća i ljepljiva dana (i večeri) zapazili mnogo mladih i više ne tako mladih lica, pristiglih iz svih krajeva Hrvatske i mnogih europskih zakutaka, što se lijepo moglo iščitati iz koktela najrazličitijih dijalekata, naglasaka i jezika. Naravno, zagrebačka šatra, splitski dalmatinski, slavonski, britanski engleski, slovenski ili talijanski… sve se utopilo u zaglušujućoj i dobro artikuliranoj buci što su je stvarali izvođači uz podršku dobro raspoloženih poklonika.

Iako često nastupa solo, škotska kantautorica KT Tunstall ovoga je puta na World Stage dovela bend i to se pokazalo dobrom odlukom. Mnogi je prepoznaju samo po razigranom ranom hitu Black Horse and the Cherry Tree i skladbi Suddenly I See iz filma Vrag nosi Pradu, ali njezin je koncertni set prilično ujednačen kvalitetom. No sve je to bio samo uvod u kaotičnu gitarističku blues psihodeliju Jacka Whitea koji je mješavinom vlastitih pjesama te klasika White Stripesa i sastava The Raconteurs, stavio točku na i prvoga dana.

Izdašan festivalski meni

Fantastično putovanje u paralelni svijet nastavljeno je u utorak, nastupom Flaming Lipsa koji su na glavnoj pozornici izgradili onaj svoj šareni, psihodelični cirkus začinjen onostranim baladama o zajedništvu u ljubavi i neumitnom kraju:

Znaš li uopće
Da imaš najljepše lice od svih?
Znaš li uopće
Da plutamo prostranstvom svemira?

Tko bi tome mogao odoljeti? Za razliku od „živčanog“ Whitea koji svoju psihodeliju rastače rafalima garažnog blues-rocka, čupavi frontmen Lipsa Wayne Coyne oslanja se na hipijevsku estetiku, ispaljujući tek rafale konfeta i balona, a za kraj isporučuje golemu plutajuću zahvalu publici: Fuck Yeah Zagreb. Odsvirali su i sjajnu verziju War Pigs Black Sabbatha, a šteta što su im dinamiku koncerta pokvarile dugačke stanke između pjesama.

Ipak, sve oči i uši bile su uprte u Gorillaz, multimedijalni projekt svestranog Damona Albarna čija je mnogoljudna trupa iznijela ambiciozan program satkan od živih sviračkih elemenata i atraktivne animirane pozadine. Nije lako opisati taj čudnovati plesni melting pot u kojemu u svakoj pjesmi ispliva nešto drugo (hip-hop, indie-rock, sanjivi world music motivi), pa imate osjećaj da je pred vama nekoliko sviračkih postava, a ne jedna.

Kad su trećega dana s pozornice sišli Kings of Leon koji su pred publiku istresli sve hitove iz bogate povijesti benda, ovogodišnja je jarunska čarolija iščezla naglo kao što je i počela – barem se tako činilo. Istina, posjetitelji su mogli uživati i u drugim sadržajima – primjerice u silent discu, elektroničkim zvucima Šume Striborove ili umjetničko-filozofskom programu nadahnutom Platonovom alegorijom špilje. Sve su to ipak bili tek zgodni i vrijedni ukrasi, neusporedivi s težinom glavnih zvijezda i izvođačima srednjega svjetskog ranga kao što su Dry Cleaning, Idles ili KT Tunstall. Ovogodišnji je festivalski meni bio osobito izdašan, atraktivan i dovoljno raznolik, što je solidan temelj za optimizam. I nastavak rada u barem idućih dvadeset godina.