Blink, blink, blink! Wow! Like, like, like!

U današnjem svijetu isključivosti, samovrijednosti i samoopažaja, Karmela Špoljarić, nagrađivana autorica proznih i dramskih tekstova poklanja nam zbirku sastavljenu od (i nogometno simboličnih) jedanaest raznovrsnih tematskih i karakterološki začudnih i pripovjedno intrigantnih priča o mobitelski iskrivljenoj svakodnevici, (ne)vjernome, a/ali tako privlačnome, nježnome i posebnome zrcalu nas samih i svih nam stvari. U svakoj je od vrhunskih priča funkcija selfieja različita: ili zapleće priču, ili je kulminira, ili je peripetijski usmjerava u nekom novom pripovjednom rukavcu, ili je raspleće. Tako se u prvoj priči, po kojoj je naslovljena cijela zbirka, a koja počinje riječima „Počelo je iz dosade. Zapravo, potrebe. Potrebe za pažnjom“ i u kojoj je fokus na selfiejima s velikom mačkom Ramzes, koja joj se na kraju osvetila, nižu selfieji s razotkrivenim mužem i njegovom ljubavnicom, sa slučajnim prolaznikom i njegovim torzom, s velikom, naoko sretnom obitelji, sa sestričnom, šumom i psom, s obitelji i psom, s redateljem i buketom od prljavo rozih ruža, na nekima su gradonačelnik i morž, majka, sestra i ona, dvije prijateljice… u izvrnutoj stvarnosti, uhvaćenim sjećanjima, autoportretima kreiranima tehnologijom.

Izd. Hena com, Zagreb, 2025.

Nekad je pripovjedačica blizu priče, involvirana u nju, čak je i autoričin moto Nešto od ovog je istina, što dodatno intrigira čitateljevu maštu jer ne htijući uranja i u autoričinu intimu u koju nas ponekad propušta, spominjući majku i oca u priči Krila koju započinje: „Dođu na kratko i preokrenu mi dan“, a završava: „Auto se lagano propne na zadnje kotače i oni lebde iznad ulice, klize između drveća, penju se povrh kuća i nestaju u smjeru svog mikrosvijeta, omeđenog tikvicama. Moji anđeli.“ Majka i otac su i u priči Taj svijet. Autorica često spominje i svoju sestru, različite automobile, putovanja, pse, svoj otok, iako ga nikad ne imenuje, kao ni mnoge toponime koji ostaju samo slutnja, osim ponekih, kao što je Oslo u dirljivoj ich-form priči o Freyi, moržu nazvanome po božici ljubavi, svojeglavoj od rođenja, koja umire jer se previše približila ljudima postavši maskota nasukana na ljudsku svijest. Topi barke penjući se na njih kao na svoju obitelj da se odmori i na brodove „jer su je podsjećali na ledenjake“. Kad ne shvaća zašto je izopćena i zanemarena i zašto više nema selfieja, Freya progovara: „Teška sam i nečista. Kao savjest.“

U nekim je pričama pripovjedačica erovski pomaknuta i distancirana, forenzično istražujući situacije, detektirajući sitnice, analitički prilazeći svojim izvrsno portretiranim likovima. U nekima sudjeluju algoritmi „koji se vrte u pozadini društvenih mreža“, kao naprimjer u prvoj priči Selfie u kojoj se putem selfieja progovara o tematici priča i (ne)zainteresiranoj publici, ili u posljednjoj, priči u priči, Anjani, u kojoj nakon karata, predviđanja i magijskih silnica ChatGPT zapleće i završava priču, a autorica daje upute i naređuje: „Dovrši ovu priču i spomeni selfie na ironičan način!“, poslije i metanarativno polemizirajući s njom. Cijela ova knjiga filtrira stvarnost prikazujući „zamišljeni JA“.

Mikrosvijet se na taj način refigurira, stvarajući poželjniju zbilju, intimno i javno prožimaju se, karakteri u svojoj osamljenosti stvaraju o sebi lažne profile ljepote i ugodnosti života. Posebnosti muško-ženskih odnosa ucrtane su u priču Ruže u prosincu, u kojoj se uključuje i, autorici vrlo poznat, kazališni svijet, kao i u priču Dobra prilika, koja uključuje dvije perspektive, mušku i žensku u kojoj je protagonistica djevojka sa sela ugurana u daleku provinciju i selfie svijet. U Supermanu se naznaka erotičnosti raspline kad objekt žudnje pobjegne u njezinu autu, nakon što je zamijenio kotač: „Na pitanje znam li mu ime, u zadnji čas reći ću – ne.“ Lutak problematizira gubitak ljubavi između supružnika u obitelji koja siše svu radost: „Privela ga je i držala čvrsto, obavila ga poput bršljana, penjala se sve do njegova srca, ramena, vrata, očiju i nije joj se vidio kraj“, a odlazak iz kuće, vrlo čestog prostora preispitivanja i središta radnji u nizu priča, „iz krletke zvane dom“ ponovno u lutka ugrađuje život: „Njegovi udovi žurno bi se punili krvlju, mišići počeli bujati, oči bi dobile boju, a ošit usisao sav zrak iz dvorišta u te dvije sekunde koliko mu je trebalo da uskoči u automobil i nestane (…)“. U obratu ulaze vatrogasci u kuću, a „u bračnoj postelji samo pepeo“. U posebno zanimljivoj priči Crveno, autorica se na duhovito-gorak način dotiče nevjere, vezujući simboliku crvene boje uz ljubav, vatru, roštilj, peć, rublje, strast, kodno ime na mobitelu, crveni kaftan oko kojega se znalački vrti cijela anegdotalna situacija: „Pošaljem fotografiju u eter, označim nju i njega. Dopišem prigodni tekst. ‘Kad ne znaš što bi, obuci crveno!’ Odlično! Prelijepo! Dominiraš! Sretnice! – nizali su se komentari. Kraj ovog ‘sretnice’ ostavim crveno srce.“

Pravo je malo remek-djelo druga po redu u zbirci priča, Deset malih ruku, na granici psihoze i magičnoga realizma, u kojoj se (is)prepleću stvarnost i iluzija, a pojavljuje se i izgubljeni ključ koji bi mogao otključati prošlost i sjećanja. „Dohvaćam sljedeću fotografiju. I sljedeću. Lijepim ručice u krug, kao da će plesati. Ringe ringe raja ili tako nešto. Nacrtam sebe u sredini.“

Cijeli će se ovaj začudan, ali i kritičan i satiričan prozni svijet Karmele Špoljarić koja progovara o samoćama, puknućima i prazninama, nadamo se, nastaviti i dalje, novim zbirkama priča koje će nas, jednako kao i ove, oduševiti u digitalnome i/ili analognome svijetu, jer: „Zadnja priča ove zbirke ne želi biti završena. Otima se bilo kakvoj konačnosti.“