Vizualno dojmljivo

Redatelj i dramaturg Ivan Penović za svoju prvu predstavu u kazalištu za djecu i mlade potražio je nadahnuće u popularnom serijalu francuskih animiranih filmova iz osamdesetih godina Il etait une fois… La vie. Svjestan sve učestalije nezdrave prehrane, odlučio je djeci zorno prikazati probavni sustav i objasniti zašto je važno jesti voće i povrće. Tako je nastalo Moje tijelo.

Najdojmljiviji je posao napravila kostimografkinja i scenografkinja
Zdravka Ivandija Kirigin/ Snimila Mare Milin

Predstava počinje veoma obećavajuće. Dijete koje ne voli jesti zdravu povrtnu juhu pojavljuje se u lutkarskoj maniri, kao dva golema oka i velika usta. Čujemo kako ga roditelji nagovaraju da jede, zvukove žlice po tanjuru, a glumci odjeveni u Brokulu, Mrkvu i Rajčicu svojim kretnjama unezvijereno pokazuju što im rade pokreti te žlice. Kada ih konačno proguta, kreće njihovo uzbudljivo putovanje kroz probavni sustav koji nalikuje igranju videoigrice. Svaki put kada prijeđu pojedinu razinu, zastor se spušta, a publika sluša radijsku emisiju Radio Tijelo s vrckavom voditeljicom Srce i usporenim voditeljem Bubregom. Ta je ideja veoma domišljata, silno su duhoviti njihovi komentari, reklame, reportaže, vijesti i javljanja slušatelja, no unatoč tome nakon nekoliko izmijenjenih prizora, učestalo zatvaranje zastora postaje suvišno. Zaplet se htio postići dolaskom crijevnog virusa, ali taj problem nije bio dovoljno naglašen. Zato su izvrsno prikazana crvena i bijela krvna zrnca te njihova disfunkcija zbog neuravnotežene prehrane. Eritrociti su od prevelikog unosa šećera i ugljikohidrata hiperaktivni, a leukociti su zbog manjka voća i povrća uspavani.

Duhovito je kako se glumica Amanda Prenkaj, kao vođa leukocita, vojnički strogo obraća eritrocitima, tražeći od njih red i disciplinu, da bi sekundu nakon toga naglo zaspala. Kroza zube, krvožilni sustav i želudac prolazi se brzo, uz pjesmu i ples, a onda se previše vremena posvećuje natjecanju ugljikohidrata s povrćem. Ono se sastoji od nekoliko starih igara poput Crne kraljice, Dana-noći, Tko prvi trepne te kviza znanja. Makar ta scena ima dosta humora, traje predugo te postaje zamorna. Pritom ugljikohidrati iz igre (i tijela) izlaze neuvjerljivo na sam spomen virusa, a završetak predstave, stilizirana plesna borba povrća s virusom, kratak je i neupečatljiv.

Čini se da se Ivan Penović ovom predstavom silno htio svidjeti svojoj publici pa joj je suviše podilazio. U njoj je sve „nabrijano“, s mnogo vike, vrištanja, nepotrebnih (i nepamtljivih) songova Vida Adama Hribara. Predstava se najviše temelji na pokretu i plesu kojima se uspjelo dočarati zbivanje u određenoj tjelesnoj mansiji, a za to je zaslužna izvrsna koreografkinja Silvija Marchig. Najdojmljiviji je posao napravila Zdravka Ivandija Kirigin osmislivši vizualno privlačne i maštovite kostime i scenografiju, a najviše ću pamtiti crvene krinoline eritrocita, šiljaste šešire leukocita te golemi bijeli amorfni želudac. Glumci su svedeni na tipove pa je tako Dunja Fajdić energična Rajčica puna optimizma i uvijek spremna za nove izazove. Marko Hergešić nepovjerljiva je i sumnjičava Brokula, a Maruška Aras djetinjasto znatiželjna i simpatična Mrkva. U svim ostalim ulogama se, uz spomenutu Amandu Prenkaj, pojavljuju Matej Đurđević, Bogdan Ilić i Andrija Nazlić.

Uza sve maštovite i duhovite ideje te vizualno atraktivna rješenja Moje tijelo edukativna je predstava koja ima nedostataka, no sudeći prema ovacijama iz gledališta, oni neće smetati ciljanoj publici kojoj je prije svega namijenjena.